BLIŽILO se vrijeme školskih ispita i učila sam od jutra do mraka. Moji su roditelji vidjeli da po cijeli dan ne dižem glavu s knjige, pa su predložili da svi zajedno odemo u posjet rođacima u Irsku i s njima provedemo nekoliko dana kako bih se malo odmorila od učenja. Mislili su da bi to bila odlična prilika da ljudima koji ondje žive propovijedamo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.

Moram priznati da nisam bila pretjerano oduševljena njihovim prijedlogom. Nisam još bila gotova s učenjem, a bilo me i pomalo strah putovanja zato što nikad nisam bila izvan Engleske niti sam ikad letjela avionom. Budući da živim u Londonu, gdje se stalno nešto zbiva, mislila sam da putovanje u gradić na jugozapadu Irske nije za sedamnaestogodišnju gradsku djevojku poput mene i da će mi ondje biti dosadno. Ali bila sam u krivu.

Od trenutka kad smo sletjeli u Irsku, ljepota krajolika naprosto me osvojila. Da bismo stigli do svog odredišta, trebali smo jedan dio puta prijeći automobilom. Ja sam bila prilično umorna jer smo na put krenuli rano ujutro, pa sam zaspala čim sam sjela u automobil. Ipak, svako sam se malo trgnula iz sna i bacila pogled na prekrasne brežuljke koji su se prostirali iza uske ceste ograđene suhozidom.

Kad smo stigli u gradić Skibbereen, već je pao mrak. Večer smo proveli s jednom obitelji koja se doselila u Irsku kako bi propovijedala biblijsku poruku tamošnjim stanovnicima. Igrali smo pantomimu. Svatko je iz vrećice izvukao papirić s imenom neke biblijske ličnosti i onda trebao odglumiti neki događaj iz njenog života, a ostali su pogađali o kome je riječ. Bilo nam je odlično!

Sutradan smo moji roditelji, mlađi brat i ja, naši rođaci te još jedna obitelj trajektom otišli na otočić Heir, na kojem živi svega tridesetak ljudi. Isus je rekao da se dobra vijest treba propovijedati po cijelom svijetu, pa stoga nipošto nismo htjeli zaobići ni taj maleni otok. S ljubaznim i gostoljubivim otočanima razgovarali smo o biblijskoj poruci, a oni su nas sa zanimanjem slušali. Propješačili smo otok uzduž i poprijeko i divili se ljepoti netaknute prirode.

Dan je bio prekrasan. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. U zraku se osjećao nježan i slatkast miris koji nas je podsjetio na kokos, no zapravo je potjecao od štipavca, grmolike biljke s jarkožutim cvjetovima koja raste po čitavom otoku. Središnji, močvarni, dio otoka bio je prekriven raznolikim poljskim cvijećem, a uski puteljci vodili su prema pješčanim uvalama. Iznad njih uzdizale su se visoke litice gdje su kormorani i blune čuvali svoje ptiće. S vrha litice pucao je pogled na zaljev Roaringwater i bezbroj otočića od kojih je većina nenaseljena. Promatrajući taj prizor, koji nas je naprosto ostavio bez daha, razmišljali smo o tome kako je Jehova uistinu sve divno stvorio.

U dvorani Jehovinih svjedoka u Skibbereenu upoznala sam mnoge drage ljude. Išli smo na  vožnju kajakom, što nikad prije nisam probala. Moram reći da mi je to ostalo u posebno lijepom sjećanju. Promatrati obalu iz kajaka bio je uistinu jedinstven doživljaj. Bili smo i u ribolovu jer smo htjeli uloviti koju ribu za večeru, ali tuljani su bili spretniji od nas, tako da smo se kući vratili praznih ruku. Kasnije smo na plaži igrali jednu igru za drugom, a potom se čak okušali u tradicionalnom irskom plesu.

Vrijeme koje smo proveli u Skibbereenu iskoristili smo i da se malo upoznamo s povijesti toga grada. Kad je sredinom 19. stoljeća zbog bolesti krumpira u čitavoj Irskoj zavladala velika glad, Skibbereen i njegova okolica bili su teško pogođeni tom nevoljom. U tom je kraju glad odnijela na tisuće života, a oko 9 000 ljudi sahranjeno je u zajedničkoj grobnici. Utješno je znati da uskoro, kada Božje Kraljevstvo zavlada Zemljom, više nitko neće biti gladan. Naš će planet biti pretvoren u raj, a milijuni onih koji su zaspali smrtnim snom bit će vraćeni u život.

Kao što smo i planirali, jedan dio svog boravka u Irskoj proveli smo propovijedajući sa svojim suvjernicima u području gdje ljudi nemaju često priliku čuti dobru vijest iz Biblije. Vozili smo se uskim i strmim cestama sve do kuća sagrađenih na samom rubu litica koje su se nadvile nad more. Ljudi koje smo ondje susreli bili su jako srdačni i lijepo su razgovarali s nama. Najprije bismo im rekli da smo u njihov kraj došli na odmor te da smo dio vremena odlučili iskoristiti da im prenesemo ohrabrujuće misli iz Božje Riječi.

Moja majka razgovarala je s jednom gospođom koja je vrlo rado uzela naše časopise, Stražarsku kulu i Probudite se! Nekoliko dana nakon toga ponovno je susrela tu ženu i ona joj je kazala da su joj se časopisi jako svidjeli.

“Molim vas, dođite opet i donesite mi još časopisa. Voljela bih razgovarati s vama”, rekla je mojoj majci. Ona joj je nato odvratila da uskoro idemo kući, ali da će poslati nekoga od Jehovinih svjedoka da je posjeti.

“Ali ako opet dođete u Irsku, svakako navratite k meni”, rekla je. “Znate, Irci ne zaboravljaju lica.”

Posljednji dan u toj lijepoj zemlji proveli smo na plaži sa svojim suvjernicima koje smo upoznali u Skibbereenu. Donijeli smo kamenje, posložili ga ukrug i naložili vatru te pripremili dagnje što smo ih skupili među stijenama koje je zapljuskivalo kristalno čisto more. Uživala sam u svakom trenutku tog dana.

I tako je malo-pomalo naš boravak u Irskoj došao kraju. Bez imalo pretjerivanja mogu reći da mi je to bilo najbolje putovanje u životu. Dobro sam se zabavila, a ujedno dio vremena posvetila propovijedanju, što je sigurno obradovalo Jehovu. Zaista sam sretna što služim Jehovi Bogu i što imam obitelj i divne prijatelje kojima je također stalo do toga da slave njegovo ime. Tjedan koji sam provela u Irskoj i ljudi koje sam ondje upoznala zauvijek će mi ostati u sjećanju. Uistinu sam zahvalna Jehovi što mi je pružio priliku da provedem vrijeme sa suvjernicima i tako ojačam svoju vjeru.