Na temelju rodoslovlja utvrđivalo se tko pripada kojoj obitelji i kojem plemenu. Rodoslovlja su se koristila i kako bi se odredile granice zemlje te uredila pitanja u vezi s nasljedstvom. Već to pokazuje zašto su Židovi vodili toliko računa o rodoslovljima. Mesijino rodoslovlje za njih je imalo naročitu važnost. Židovi su znali da će obećani Mesija doći iz Judinog plemena i biti Davidov potomak (Ivan 7:42).

Bibličar Joachim Jeremias kaže: “Budući da su svećeničke dužnosti i službu u hramu mogli vršiti samo pripadnici Levijevog plemena te da se ta služba prenosila s koljena na koljeno, (...) bilo je vrlo važno da Levijeva obiteljska loza ostane neokaljana.” Židovke koje su se trebale udati za muškarca iz neke svećeničke obitelji trebale su rodoslovljem dokazati svoje porijeklo. U danima židovskog upravitelja Nehemije mnogi iz levitskih obitelji “tražili [su] po svojim rodoslovnim popisima da bi dokazali svoje porijeklo, ali nisu mogli i zato su bili isključeni iz svećeničke službe” (Nehemija 7:61-65).

Mojsijev zakon propisivao je da nijedan “nezakoniti sin” te nijedan “Amonac ni Moabac ne smiju biti primljeni u zajednicu Jehovinu” (5. Mojsijeva 23:2, 3). Joachim Jeremias kaže: “Izraelci su rodoslovljem trebali dokazati svoje porijeklo kako bi mogli koristiti određena prava. (...) Očito su svi Izraelci znali kojem plemenu pripadaju i tko su njihovi bliži preci.”

Evanđelisti Matej i Luka detaljno su zapisali Isusovo rodoslovlje (Matej 1:1-16; Luka 3:23-38). No to nije jedino rodoslovlje koje je ostalo sačuvano. Primjerice u jednom židovskom midrašu stoji da rabin Hilel, koji je živio otprilike u Isusovo vrijeme, “potječe iz loze kralja Davida, što potvrđuje jedan rodoslovni zapis pronađen u Jeruzalemu”. Josip Flavije, židovski povjesničar iz 1. stoljeća, u svom djelu Život tvrdi da su njegovi preci bili svećenici, a da je s majčine strane kraljevske krvi. Napisao je da je te podatke našao u rodoslovnim zapisima koji su bili dostupni javnosti.

Osim toga u djelu Protiv Apiona spomenuo je da su rodoslovlja svećeničkih obitelji bila predana na brigu “najpouzdanijim ljudima u narodu, ljudima koji su bili odani Bogu”. The Jewish Encyclopedia navodi: “Rodoslovlja su bila povjerena službenicima kojima je dužnost bila čuvati ih, a u Jeruzalemu je, po svoj prilici, djelovalo sudbeno vijeće koje se bavilo pitanjima vezanima za obiteljsko porijeklo.” Tijekom popisa stanovništva Židovi koji nisu pripadali svećeničkim obiteljima trebali su se popisati u gradu iz kojeg je po muškoj liniji potjecala njihova obitelj (Luka 2:1-5). Pisci evanđelja očito su mogli doći do službenih dokumenata koji su sadržavali rodoslovne zapise, a bili su dostupni javnosti. Pored toga mnogi su Židovi čuvali rodoslovne zapise svoje obitelji.