TE RIJEČI apostola Pavla već dugi niz godina hrabre mene i moju ženu Oly. I mi smo poput Pavla naučili u potpunosti se oslanjati na Jehovu dok mu služimo na Madagaskaru.

Kad su 1982. Jehovini svjedoci počeli proučavati Bibliju s Olynom majkom, Oly i ja već smo bili zaručeni. I ja sam prihvatio biblijski tečaj, a Oly mi se kasnije pridružila. Vjenčali smo se 1983, a krstili 1985. Odmah nakon krštenja započeli smo s pomoćnom pionirskom službom. U srpnju 1986. postali smo stalni pioniri.

U rujnu 1987. počeli smo služiti kao specijalni pioniri. Najprije smo propovijedali na sjeverozapadu Madagaskara, u jednom gradiću u kojem nije bilo skupštine. Na Madagaskaru ima dvadesetak glavnih etničkih skupina i mnogo plemena, čiji se običaji i predaje veoma razlikuju. Službeni jezik je malgaški, no govore se i različita narječja. Stoga smo počeli učiti narječje kojim se govorilo na našem novom području, pa su nas ljudi bolje prihvaćali.

U početku sam svake nedjelje držao javno predavanje, a Oly je na kraju bez pogovora pljeskala. Nas dvoje bili smo jedini prisutni na sastanku. Održavali smo i cijeli program Teokratske škole propovijedanja, a Oly je imala zadatke u kojima je svjedočila zamišljenom stanaru. Laknulo nam je kad nam je pokrajinski nadglednik ljubazno predložio da prilagodimo sastanke svojim okolnostima.

Dostava pošte bila je prilično nepouzdana, pa nismo redovito dobivali naknadu za mjesečne troškove. Tako smo osjetili što znači oskudijevati. Jednom nismo imali dovoljno novca za autobus kako bismo otputovali na pokrajinski sastanak, koji se održavao otprilike 130 kilometara od mjesta u kojem smo služili. Tada smo se prisjetili dobrog savjeta koji nam je dao jedan brat: “Kad imate neki problem, recite to Jehovi. Uostalom, vi izvršavate zadatak koji vam je on dao.” Stoga smo se pomolili i odlučili krenuti na put pješice. No upravo kad smo se spremali poći, neočekivano nas je posjetio jedan brat i poklonio nam nešto novca — baš onoliko koliko nam je trebalo za autobusnu kartu!

U veljači 1991. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika. U to je vrijeme naša mala grupa narasla, tako da je imala 9 objavitelja, od kojih je troje bilo kršteno. Sastancima je u prosjeku prisustvovalo 50 osoba. Nakon što sam se osposobio za pokrajinskog nadglednika, Oly i ja služili smo  u jednoj pokrajini u glavnom gradu Antananarivu. Godine 1993. bili smo poslani u jednu drugu pokrajinu, na istočnoj strani otoka. Tamo su vladali posve drugačiji životni uvjeti nego u gradu.

Da bismo došli do skupština i do grupa na udaljenim područjima, trebali smo putovati pješice. Ponekad smo prešli i više od 140 kilometara hodajući preko planina obraslih gustom šumom. Sa sobom smo nosili samo ono najosnovnije. Naravno, kad je govor pokrajinskog nadglednika uključivao i prikazivanje dijapozitiva, što se ponekad događalo, prtljaga nam je bila nešto teža. Oly je nosila dijaprojektor, a ja akumulator od 12 volti.

Obično smo pješačili oko 40 kilometara dnevno kako bismo stigli do sljedeće skupštine. Uspinjali smo se i spuštali po planinskim stazama, prelazili rijeke i gazili kroz blato. Ponekad smo spavali pored puta, ali najčešće smo potražili selo u kojem bismo mogli prenoćiti. Čak smo znali zamoliti posve nepoznate ljude da kod njih prenoćimo. Kad bismo se smjestili, počeli bismo pripremati jelo. Oly bi posudila lonac i otišla na obližnju rijeku ili jezero po vodu. Ja bih za to vrijeme posudio sjekiru i nacijepao drva za vatru kako bismo mogli nešto skuhati. Sve je to dosta dugo trajalo. Nekad smo znali kupiti živu kokoš, koju smo potom trebali zaklati i očerupati.

Nakon jela otišli bismo po još vode da se možemo oprati. Ponekad smo prespavali u nečijoj kuhinji. Kad je padala kiša, znali smo spavati priljubljeni uza zid jer je krov prokišnjavao, pa smo samo tako mogli ostati barem donekle suhi.

Uvijek smo nastojali svjedočiti našim domaćinima. Kad bismo stigli na svoje odredište, braća i sestre primili bi nas jako srdačno i gostoljubivo. Pokazivali su da od srca cijene naš posjet, pa smo brzo zaboravili sve neugodnosti koje smo putem doživjeli.

Dok smo boravili kod braće, rado smo im pomagali oko kućanskih poslova. Zbog toga su imali vremena ići s nama u službu propovijedanja. Od svojih domaćina nismo očekivali obilje ni neku posebnu hranu jer smo znali da nam to ne mogu pružiti.

Jako smo voljeli posjećivati grupe objavitelja na udaljenim područjima. Braća su nam uvijek isplanirala mnoštvo teokratskih aktivnosti. Rijetko kad imali smo priliku malo se odmoriti (Mar. 6:31). U jednom je mjestu jedan bračni par Jehovinih svjedoka pozvao k sebi četrdesetak osoba s kojima su proučavali Bibliju kako bismo prisustvovali tečajevima. Oly i sestra vodile su dvadesetak tečajeva, a brat i ja ostalih 20. Čim je jedan interesent otišao, odmah smo počeli proučavati s drugim. Kasnije smo napravili stanku i održali sastanak, a nakon toga nastavili smo s tečajevima. Taj maratonski dan završio je tek nakon osam sati navečer!

Kad smo bili u posjetu jednoj drugoj grupi, u osam sati ujutro krenuli smo sa svim objaviteljima prema susjednom selu kako bismo ondje propovijedali. Svi smo nosili staru odjeću. Dugo smo putovali kroz šumu i oko podneva stigli na područje. Presvukli smo se u čistu odjeću i odmah počeli propovijedati od kuće do kuće. Bilo je malo kuća, a mnogo objavitelja, pa smo cijelo selo obradili za  otprilike 30 minuta. Potom smo otišli u sljedeće selo. Kad smo obradili i to područje, krenuli smo na dug put kući. U početku smo bili pomalo obeshrabreni takvim načinom propovijedanja. Potrošili smo puno vremena i uložili mnogo truda da dođemo do područja, a svjedočili smo samo otprilike sat vremena. No braća se nisu žalila. Njihovo oduševljenje nije splasnulo.

Jedna grupa objavitelja nalazila se u gradiću Taviranambu, smještenom gotovo na vrhu planine. Ondje smo upoznali jednu obitelj Jehovinih svjedoka koja je živjela u kućici što se sastojala od samo jedne prostorije. U blizini se nalazila još jedna kućica u kojoj su se održavali sastanci. Naš domaćin odjednom je počeo glasno dozivati: “Braćo!” S drugog vrha začuo se odgovor: “Tu smo!” Naš domaćin ponovno je uzviknuo: “Stigao je pokrajinski nadglednik!” S druge se strane začuo odgovor: “Dolazimo!” Poruka je potom očito stigla i do drugih, koji su živjeli još dalje. Uskoro su se ljudi počeli okupljati, pa se do početka sastanka sakupilo više od 100 prisutnih.

Godine 1996. dobili smo zadatak da služimo u jednoj pokrajini bliže Antananarivu u središnjem gorskom dijelu Madagaskara. I u toj pokrajini doživljavali smo specifične poteškoće. Naime, nije postojao redovni javni prijevoz do udaljenih područja. Jednom prilikom trebali smo posjetiti jednu grupu u gradiću Beankàni (Besakayu), udaljenom oko 240 kilometara od Antananariva. Nakon kratkog pregovaranja s vozačem koji je putovao u tom smjeru, ukrcali smo se u njegov mali kamion. U kamionu i na njemu bilo je još tridesetak putnika, od kojih su neki ležali na krovu, a drugi se vješali za stražnju, vanjsku stranu kamiona.

No kao što se često događalo, kamion se ubrzo pokvario, pa smo put nastavili pješice. Nakon nekoliko sati napornog hoda, naišao je jedan veliki kamion. Već je bio krcat ljudima i robom, ali vozač se ipak zaustavio. Ukrcali smo se iako smo mogli samo stajati. Kad smo stigli do rijeke, kamion nije mogao prijeći na drugu stranu jer se most popravljao. Ponovno smo morali nastaviti pješice i naposljetku smo došli u jedno malo selo u kojem su živjeli specijalni pioniri. Premda nije bilo predviđeno da ih posjetimo, neko smo vrijeme ostali kod njih i propovijedali s njima čekajući da se most popravi i da naiđe drugo vozilo kojim bismo mogli nastaviti put.

 Putovanje smo nastavili nakon tjedan dana jer je tek tada naišlo prvo vozilo. Cesta je bila puna velikih rupa. Puno smo puta morali gurati vozilo kroz vodu koja nam je dopirala do koljena, a pritom smo se često spoticali i padali. U sitne sate stigli smo u jedno malo selo u kojem smo se iskrcali. Skrenuli smo s glavne ceste i nastavili pješice prema svom odredištu. Hodali smo kroz rižina polja, a blatnjava voda sezala nam je do struka.

Budući da smo prvi put bili u tom području, odlučili smo svjedočiti nekim radnicima na rižinim poljima i upitati ih znaju li možda gdje žive Jehovini svjedoci. Bili smo presretni kad smo saznali da su ti ljudi zapravo naša braća!

Tijekom svih tih godina bili smo jako sretni kad smo vidjeli kakvim je plodom urodilo to što smo poticali braću na punovremenu službu. Dok smo bili u jednoj skupštini u kojoj je služilo devet stalnih pionira, svakoga od njih hrabrili smo da mu bude cilj pomoći jednom objavitelju da i sam započne s pionirskom službom. Kad smo za šest mjeseci ponovno posjetili tu skupštinu, broj stalnih pionira porastao je na 22. Dvije pionirke potaknule su svoje očeve, koji su bili starješine, da postanu stalni pioniri. Ta su braća pak ohrabrila trećeg starješinu da im se pridruži. Nedugo poslije toga taj treći starješina bio je imenovan za specijalnog pionira. Kasnije su on i njegova žena započeli s pokrajinskom službom. A što je bilo s drugom dvojicom starješina? Jedan služi kao pokrajinski nadglednik, a drugi je volonter na gradnji dvorana.

Svaki dan zahvaljujemo Jehovi za njegovu pomoć, jer smo svjesni da svojom snagom ne možemo ništa postići. Istina je da smo ponekad umorni ili se razbolimo, no sretni smo kad razmišljamo o plodovima svoje službe. Jehova se brine za to da se zadatak koji nam je dao uspješno izvršava. Sada služimo kao specijalni pioniri i sretni smo što na taj način možemo dati svoj skroman doprinos izvršavanju tog zadatka. Uistinu možemo reći da smo naučili oslanjati se na Jehovu, koji nam “daje snagu”.