Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Životna priča

Prijatelji već 60 godina, a kao da su se juče sreli

Prijatelji već 60 godina, a kao da su se juče sreli

Jedne letnje večeri 1951. godine, četvorica dvadesetogodišnjaka su nestrpljivo čekala ispred telefonskih govornica u Itaki, u Njujorku, želeći da svojima u Mičigenu, Ajovi i Kaliforniji prenesu dobre vesti.

U FEBRUARU te godine, 122 pionira je stiglo u Saut Lansing, u Njujorku, da bi pohađali 17. razred biblijske škole Galad. Među budućim misionarima bili su Louel Tarner, Vilijam (Bil) Kasten, Ričard Kelsi i Ramon Templton. Louel i Bil su bili iz Mičigena, Ričard iz Ajove, a Ramon iz Kalifornije. Ubrzo su njih četvorica postali dobri prijatelji.

Otprilike pet meseci kasnije, svi su bili oduševljeni kada su čuli da će se brat Natan Nor iz sedišta Jehovinih svedoka obratiti polaznicima tog razreda. Ova četvorica braće su već ranije izrazila želju da služe u istoj zemlji, ukoliko je to moguće. Da li će sada saznati gde će biti poslati kao misionari? Naravno!

Među polaznicima je raslo uzbuđenje kada je brat Nor počeo da objavljuje gde će ko služiti. Na binu su prvo pozvana ova četvorica braće, kojoj je u tom trenutku laknulo jer su barem znali da će služiti zajedno, ali nisu znali gde. Svi su bili iznenađeni i gromoglasno su aplaudirali kada je objavljeno da će oni ići u Nemačku.

Jehovini svedoci širom sveta divili su se vernosti naše braće u Nemačkoj pod Hitlerovom vlašću od 1933. godine pa nadalje. Mnogi su se sećali kako su nakon Drugog svetskog rata pripremali pakete sa odećom i hranom za našu braću u Evropi. Božji narod u Nemačkoj je bio primer izvanredne vere, odlučnosti, hrabrosti i pouzdanja u Jehovu. Louel se seća kako je pomislio da će sada imati priliku da lično upozna tu dragu braću i sestre. Nije čudo što su sva četvorica bila toliko oduševljena i što su jedva čekali da te večeri telefoniraju svojima!

NA PUTU ZA NEMAČKU

Dvadeset sedmog jula 1951, četvorica prijatelja su parobrodom koji je isplovio sa Ist Rivera krenula na jedanaestodnevno putovanje za Nemačku. Brat Albert Šroder, jedan od instruktora u školi Galad, a kasnije i član Vodećeg tela, naučio ih je kako da kažu nekoliko rečenica na nemačkom. Ponadali su se da će tokom putovanja naučiti još nešto, budući da je na brodu bilo nekoliko putnika koji su govorili nemački. Ali ti ljudi su očigledno govorili nekim drugim dijalektom, što je našu braću samo zbunilo.

U utorak ujutru, 7. avgusta, nakon što su svi redom imali morsku bolest, napokon su stigli u Hamburg. Svuda oko sebe videli su posledice rata koji je okončan samo šest godina pre nego što su oni kročili na tlo Nemačke. Bili su duboko potreseni onim što su videli. Te večeri su se ukrcali na voz za Vizbaden, gde se u to vreme nalazila podružnica.

U sredu ujutru upoznali su prvog Svedoka u Nemačkoj, koji je imao tipično nemačko ime! Brat Hans ih je sa stanice odvezao u Betel, gde ih je predao jednoj starijoj otresitoj sestri koja nije znala engleski. Međutim, ona je očigledno mislila da se jezička barijera jednostavno može prevazići ako se govori glasnije. Pa ipak, kako je rastao ton njenog glasa, tako je rasla i napetost među njima. Napokon je stigao brat Erik Frost, sluga podružnice, i srdačno ih pozdravio na engleskom, tako da im je laknulo.

Krajem avgusta su u Frankfurtu na Majni prisustvovali kongresu „Čisto obožavanje“. Bio im je to prvi kongres na nemačkom. Prisustvovale su 47 432 osobe, a 2 373 se krstilo, što je kod ovih novih misionara još više rasplamsalo revnost i želju da propovedaju. Ali nekoliko dana kasnije brat Nor im je rekao da će ostati da rade u Betelu.

Radost koju su doživeli u službi potpuno ih je uverila da Jehova uvek zna šta je za nekoga najbolje

Ramon je već jednom odbio poziv da služi u Betelu u Sjedinjenim Državama zato što je više voleo misionarsku službu. Ni Ričard ni Bil nisu razmišljali o betelskoj službi. Ali radost koju su doživeli u toj službi potpuno ih je uverila da Jehova uvek zna šta je za nekoga najbolje. Zato je mudro osloniti se na njegovo vođstvo, a ne na svoje želje. Ko to nauči biće srećan dok služi Jehovi na bilo kom mestu i na bilo kom zadatku.

ZABRANJENO!

Mnogi u nemačkom Betelu su bili srećni što su došli Amerikanci s kojima mogu vežbati engleski. Ali njihove nade su se jednog dana iznenada raspršile. Brat Frost je u trpezariji u svom energičnom stilu govorio na nemačkom o nečemu što je zvučalo prilično ozbiljno. Većina se ućutala i gledala u svoj tanjir. Njih četvorica nisu baš razumela o čemu se radi, ali su ubrzo shvatili da je reč o njima. Uznemirili su se kada je brat Frost zagrmeo: „FERBOTEN!“ („Zabranjeno!“), i to ponovio nekoliko puta. Čime li su izazvali takvu reakciju?

Kad se obrok završio, svi su požurili u svoje sobe. Kasnije im je jedan brat rekao: „Da biste mogli da nam pomognete, morate da naučite nemački. Zato je brat Frost rekao da nam je ZABRANJENO da s vama pričamo na engleskom dok ne naučite nemački.“

Betelska porodica je to odmah prihvatila. To je braći pomoglo da nauče nemački, ali i da shvate da je taj savet bio za njihovo dobro, premda je zvučao grubo. Brat Frost je dao taj savet zato što je mislio na dobrobit Jehovine organizacije i zato što je voleo svoju braću. a Nije čudo što su ga njih četvorica s vremenom zavolela!

UČILI SU OD BRAĆE

Od bogobojazne braće i sestara možemo mnogo toga naučiti, što nam pomaže da budemo još bliži sa Jehovom. Ova četvorica braće nisu učila samo od Svedoka u Nemačkoj, kojih je bilo toliko da se ne mogu poimence spomenuti, već su učili i jedan od drugog. Ričard kaže: „Louel se dobro snalazio sa nemačkim, ali nama je išlo malo teže. Pošto je on bio najstariji, obično smo njega pitali kako se nešto kaže i šta da radimo.“ Ramon se priseća: „Bio sam presrećan kad nam je jedan brat Švajcarac ponudio da naš prvi odmor posle godinu dana u Nemačkoj provedemo u njegovoj planinskoj kućici u Švajcarskoj! To je značilo da dve nedelje nećemo morati da lomimo jezik na nemačkom! Ali nije mi palo na pamet šta će Louel da kaže. On je insistirao na tome da svako jutro čitamo dnevni citat na nemačkom. Iako sam negodovao, nije popustio. Ali iz toga smo naučili nešto veoma važno, naime da prihvatimo savete onih koji nam žele najbolje, čak i ako se nekad ne slažemo sa onim što kažu. Taj stav nam je mnogo koristio tokom godina i pomogao nam da se podložimo teokratskom vođstvu.“

Ova četvorica prijatelja su naučila da jedni kod drugih cene dobre osobine, baš kao što stoji u Filipljanima 2:3: „U poniznosti smatrajte druge većima od sebe.“ Zato su često pitali Bila da uradi nešto, jer su smatrali da će to uraditi bolje od ostale trojice. Louel kaže: „U teškim i neprijatnim situacijama kada je trebalo nešto rešiti, uvek smo se obraćali Bilu. Znao je da se snađe u situacijama kojima mi nismo bili dorasli.“

SREĆNO OŽENJENI

Jedan po jedan, rešili su da se ožene. Njihovo prijateljstvo se zasnivalo na ljubavi prema Jehovi i punovremenoj službi, pa su zato želeli da pronađu bračnog druga kome će Jehova isto tako biti najvažniji u životu. U punovremenoj službi su naučili da davanje donosi više radosti nego primanje i da lične želje nikada ne idu ispred služenja Jehovi. Zato je svako od njih izabrao sestru koja je već bila u punovremenoj službi. Sva četvorica su imala stabilan i srećan brak.

Bez Jehove nema dobrog prijateljstva ni uspešnog braka (Prop. 4:12). Bilu i Ramonu su kasnije umrle supruge, ali su obojica iskusila radost i podršku koju bogobojazna žena može pružiti. Louel i Ričard i dalje imaju podršku svojih supruga. Bil se ponovo oženio i ostao je u punovremenoj službi.

U narednim godinama su zbog službe otišli na različite strane — uglavnom u Nemačku, Austriju, Luksemburg, Kanadu i Sjedinjene Države. Zbog toga nisu baš često bili zajedno. Ali iako ih je daljina razdvajala, uvek su bili u kontaktu, deleći i radost i tugu (Rimlj. 12:15). Takve prijatelje treba ceniti i biti zahvalan za njih. Oni su vredni darovi od Jehove (Posl. 17:17). Pravi prijatelji su retkost u današnjem svetu. Ali sve Božje sluge mogu imati mnogo prijatelja. Kao Jehovini svedoci mi imamo prijatelje širom sveta, naše suvernike, a iznad svega imamo za prijatelje Jehovu Boga i Isusa Hrista.

Kao ni nama, ni njima život nije bio uvek lak. Bilo je tu bola i tuge zbog gubitka bračnog druga, borbe sa ozbiljnom bolešću i brige oko ostarelih roditelja. Pored toga, nije bilo lako odgajati dete i biti u punovremenoj službi. Nadalje, bilo je i zebnje oko prihvatanja novih teokratskih zaduženja, kao i sve većih problema zbog poodmaklih godina. Ali oni su iz iskustva naučili da prijatelji, bilo da su blizu ili daleko, pomažu onima koji vole Jehovu da prebrode sve probleme.

PRIJATELJI ZA SVA VREMENA

Louel se predao Jehovi kada je imao 18 godina, Ramon sa 12, Bil sa 11, a Ričard kada je imao 10 godina. Sa punovremenom službom su počeli kada su imali između 17 i 21 godinu. Oni su zaista poslušali savet iz Propovednika 12:1: „Sećaj se svog Veličanstvenog Stvoritelja u danima mladosti svoje.“

Ako si mladić koji već služi Jehovi, ukoliko je moguće počni sa punovremenom službom. Ova četvorica prijatelja su iskusila veliku radost kao pokrajinski, oblasni i zonski nadglednici; služili su u Betelu, čak i u Odboru podružnice; bili su instruktori u Školi za pionire i na Seminaru za naimenovanu braću i držali su govore na većim i manjim skupovima. Možda ćeš i ti, zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti, osetiti takvu radost. Oni su bili srećni jer je na desetine hiljada ljudi imalo korist od onoga što su oni radili. A sve je to bilo moguće samo zato što su kao mladi ljudi prihvatili Jehovin poziv da mu služe celom dušom (Kol. 3:23).

Danas Louel, Ričard i Ramon ponovo zajedno služe u podružnici u Seltersu, u Nemačkoj. Nažalost, Bil je preminuo 2010. godine dok je služio kao specijalni pionir u Sjedinjenim Državama. Smrt je prekinula ovo posebno prijateljstvo koje traje skoro 60 godina. Ali naš Bog, Jehova, nikada ne zaboravlja svoje prijatelje. Možemo biti sigurni da će pod Božjim Kraljevstvom biti obnovljena sva prijateljstva koja su privremeno prekinuta smrću.

„Za svih ovih 60 godina našeg prijateljstva, ne sećam se da je bilo nekih neprijatnih trenutaka“

Pre nego što je umro, Bil je napisao: „Za svih ovih 60 godina našeg prijateljstva, ne sećam se da je bilo nekih neprijatnih trenutaka. To je za mene uvek bilo nešto posebno.“ Ostala trojica se slažu s tim i imajući u mislima novi svet smatraju da je njihovo prijateljstvo tek počelo.

a Životna priča brata Frosta izašla je u Stražarskoj kuli od 15. aprila 1961, na stranama 244-249 (engl.).