TO JE jedno od mojih najranijih sjećanja na oca. On je bio skroman i marljiv čovjek s izraženim osjećajem za pravdu. Zbog toga je prihvatio istinu čim ju je čuo. Bilo je to 1953. Otada se jako trudio da i nas djecu pouči biblijskim istinama. Majka je u početku oklijevala napustiti katolička učenja i običaje. No s vremenom je i ona prihvatila biblijsku istinu.

Roditeljima nije bilo lako proučavati s nama jer je majka bila gotovo nepismena, a otac je po cijele dane naporno radio na polju. Ponekad je bio toliko umoran da je zaspao dok smo proučavali. No njegov se trud isplatio. Ja sam bila najstarije dijete, pa sam pomagala roditeljima da poučavaju moju sestru i dva brata. Naprimjer, pričala sam im o Noinom potopu, koji je otac tako često spominjao. Govorila sam im da je Noa volio svoju obitelj i da je bio poslušan Bogu. Jako sam voljela taj biblijski izvještaj! Ubrzo smo svi počeli ići na sastanke u dvoranu koja se nalazila u gradu Rosetu degli Abruzzi, na talijanskoj obali Jadranskog mora.

Godine 1955, kad sam imala samo 11 godina, majka i ja krenule smo preko planina na zapad kako bismo u Rimu prisustvovale svom prvom kongresu. Otada naši veliki skupovi imaju posebno mjesto u mom kršćanskom životu.

Sljedeće sam se godine krstila i ubrzo započela s punovremenom službom. Kad mi je bilo 17 godina, počela sam služiti kao specijalni pionir u Latini, gradu koji se nalazi južnije od Rima, otprilike 300 kilometara daleko od mog doma. To je bio prilično nov grad, pa se ljudi nisu previše zamarali time što će susjedi misliti o njima. Moja suradnica i ja bile smo presretne što smo dijelile mnogo biblijske literature. No budući da sam bila mlada, jako mi je nedostajala obitelj. Pa ipak, željela sam biti poslušna i obaviti zadatak koji sam dobila.

Nakon toga pomagala sam u pripremama za međunarodni kongres “Vječna dobra vijest”, koji se 1963. održao  u Milanu. Za vrijeme kongresa sudjelovala sam u dobrovoljnoj službi s mnogom drugom braćom i sestrama, među kojima je bio i Paolo Piccioli, mladi brat iz Firence. Drugog dana kongresa održao je poticajan govor o samaštvu. Sjećam se da sam pomislila: “Ovaj se brat sigurno nikada neće oženiti.” No počeli smo se dopisivati i ubrzo je postalo jasno da imamo mnogo toga zajedničkog — iste ciljeve, ljubav prema Jehovi i jaku želju da mu budemo poslušni. Paolo i ja vjenčali smo se 1965.

Deset godina služila sam kao stalni pionir u Firenci. Bilo mi je divno promatrati kako raste broj objavitelja u skupštinama, a posebno kako mladi duhovno napreduju. Paolo i ja voljeli smo s njima razgovarati o duhovnim stvarima, ali i zabavljati se, a Paolo je pod zabavom podrazumijevao igranje nogometa. Naravno, voljela sam biti sa svojim mužem, no znala sam koliko je važno i korisno da posvećuje pažnju i vrijeme obiteljima i mladima u skupštini.

I danas se rado sjećam mnogih biblijskih tečajeva koje smo vodili. Naprimjer, proučavali smo s Adrianom, koja je dvjema drugim obiteljima govorila o onome što je naučila. Jednog dana dogovorili su sastanak s jednim svećenikom kako bi razgovarali o crkvenim učenjima kao što su Trojstvo i besmrtnost duše. No umjesto jednog, na sastanku su se pojavila tri ugledna svećenika. Njihova su objašnjenja bila komplicirana i proturječna. Naši interesenti odmah su to shvatili jer su ta objašnjenja usporedili s jasnim biblijskim učenjima. Nakon tog sastanka mnogo se toga promijenilo. S vremenom je 15 članova tih obitelji upoznalo istinu i krstilo se.

Naravno, danas su se metode propovijedanja dosta promijenile. No u ono vrijeme Paolo se specijalizirao za rasprave sa svećenicima i često je znao s njima diskutirati. Sjećam se jedne takve rasprave kojoj je prisustvovalo mnogo ljudi. Bilo je jasno da su se protivnici unaprijed dogovorili da neki prisutni postavljaju nezgodna pitanja. No razgovor je krenuo sasvim drugim tokom. Netko od prisutnih postavio je pitanje je li u redu da se crkva miješa u politiku, kao što to čini već stoljećima. Tada je postalo jasno da se svećenici nalaze u neugodnoj situaciji. Odjednom su se ugasila svjetla i sastanak je bio prekinut. Nekoliko godina kasnije saznali smo da je bilo dogovoreno da se isključi struja ako razgovor ne bude tekao onako kako su željeli svećenici.

Nakon deset godina braka braća su nas pitala jesmo li spremni služiti u pokrajinskoj službi. Nije nam bilo lako donijeti tu odluku jer je Paolo imao dobar posao. Nakon što smo se usrdno molili Jehovi, prihvatili smo taj poziv. Uživali smo u društvu obitelji koje bi nas ugostile. Često smo navečer svi zajedno proučavali, a potom je Paolo pomagao djeci napisati zadaću, naročito onu iz matematike. Osim toga, Paolo je jako volio čitati i drugima je s oduševljenjem govorio o zanimljivim i poučnim stvarima koje je pročitao. Ponedjeljkom smo obično propovijedali u mjestima u kojima nije bilo Jehovinih svjedoka i pozivali mještane na govor koji bi se održao navečer.

Nakon samo dvije godine pokrajinske službe bili smo pozvani u rimski Betel. Paolo je radio u pravnoj službi, a ja u odjelu za pretplate. Ta promjena za nas nije bila laka, no odlučili smo biti poslušni. Bilo je predivno promatrati kako se širi podružnica i kako sve više raste broj objavitelja u Italiji. U to su vrijeme Jehovini svjedoci u Italiji stekli važno zakonsko priznanje. Bili smo jako sretni u toj službi.

Dok smo služili u Betelu, pažnju javnosti privuklo je naše biblijski gledište o krvi. Početkom 1980-ih vodio se jedan sudski postupak koji je podigao veliku prašinu. Jedan bračni par Jehovinih svjedoka bio je lažno optužen za smrt svoje kćeri, iako je ona zapravo umrla od jedne teške nasljedne bolesti krvnog sustava, koja je raširena na području Sredozemlja. Braća i sestre iz Betela pomagali su odvjetnicima tog bračnog para. Jedan letak i posebno izdanje časopisa Probudite se! pomogli su ljudima da saznaju pravu istinu i da ispravno razumiju što Božja Riječ govori o krvi. Tijekom tih mjeseci Paolo je znao raditi i po 16 sati na dan. Ja sam ga podupirala u tom važnom poslu koliko sam god mogla.

Nakon 20 godina braka dogodilo se nešto neočekivano. Imala sam 41, a Paolo 49 godina, kad sam mu rekla da mislim da sam trudna. Paolo je toga dana u svom dnevniku napisao: “Molitva: Ako je to točno, pomozi nam da ostanemo u punovremenoj službi, da se ne opustimo u duhovnom pogledu i da pružimo dobar primjer svom djetetu. A prije svega, pomozi mi da primijenim barem jedan posto svega onoga što sam u proteklih 30 godina govorio s podija.” Sudeći po dobrom ishodu, Jehova je uslišio i njegovu i moju molitvu.

 Rođenje Ilarije potpuno je promijenilo naš život. Moram priznati da smo ponekad bili obeshrabreni i osjećali smo se onako kako je opisano u Mudrim izrekama 24:10: “Obeshrabriš li se u dan nevolje, oslabit će snaga tvoja.” No hrabrili smo jedno drugo jer smo bili svjesni koliko je važna uzajamna podrška.

Ilaria voli reći da je sretna što su joj roditelji bili u punovremenoj službi kad se rodila. Nikada je nismo zapostavljali i odrasla je u posve normalnoj obitelji. Preko dana ja sam se brinula za nju. Paolo se vraćao kući tek navečer i često ga je čekalo još mnogo posla koji je morao obaviti. Ali uvijek je našao vremena za našu kćer, igrao se s njom i pomagao joj pisati zadaću. Ponekad je zbog toga morao ostati budan do dva ili tri ujutro kako bi završio svoj posao. Ilaria je često govorila: “Tata mi je najbolji prijatelj.”

Naravno, morali smo biti dosljedni, a ponekad i strogi kako bismo Ilariji pomogli da ostane u istini. Sjećam se da se jednom jako ružno ponijela prema prijateljici s kojom se igrala. Objasnili smo joj pomoću Biblije zašto se ne smije tako ponašati. Osim toga, morala se pred nama ispričati svojoj prijateljici.

Ilaria kaže da jako cijeni to što su njeni roditelji toliko voljeli službu propovijedanja. Sada je i ona u braku, pa još bolje razumije koliko je važno slušati Jehovu i držati se njegovih savjeta.

Godine 2008. Paolo je saznao da boluje od raka. U tim me teškim trenucima jako hrabrio i u početku se činilo da će pobijediti bolest. Tražili smo savjete najboljih liječnika do kojih smo mogli doći, a usto smo se sve troje često i dugo molili Jehovi da nam pomogne suočiti se s onim što nas čeka u budućnosti. Bilo mi je teško gledati kako čovjek koji je nekoć bio pun snage i energije svakim danom sve više kopni. Umro je 2010. i njegova me smrt jako pogodila. No osjećam veliku utjehu kad razmišljam o tome što smo sve postigli u 45 godina zajedničkog života. Jehovi smo dali najbolje što smo imali. Znam da ono što smo postigli u službi ima trajnu vrijednost. Jedva čekam da se ispune Isusove riječi iz Ivana 5:28, 29 i da Paolo uskrsne.

U srcu sam još uvijek ona mala djevojčica koja jako voli priču o Noi. I danas nepokolebljivo služim Jehovi. Želim ga slušati u svemu. Sigurna sam da su svi problemi, odricanja ili gubici relativno mali u usporedbi s divnim blagoslovima koje nam daje naš Bog pun ljubavi. Iz vlastitog iskustva mogu vam reći da je služiti Jehovi vrijedno svakog truda.