MOJI roditelji upoznali su se 1919. na kongresu Međunarodnih istraživača Biblije u Cedar Pointu (Ohio, SAD). Vjenčali su se te iste godine. Ja sam se rodio 1922, a moj brat Paul dvije godine kasnije. Moja žena Grace rodila se 1930. Njeni roditelji, Roy i Ruth Howell, odrasli su u obitelji Istraživača Biblije, a njeni djed i baka također su služili Jehovi i bili su prijatelji brata Charlesa Tazea Russella.

Grace sam upoznao 1947, a vjenčali smo se 16. srpnja 1949. Prije toga otvoreno smo razgovarali o planovima za budućnost. Odlučili smo započeti s punovremenom službom i dogovorili smo se da nećemo imati djece. Prvog listopada 1950. počeli smo zajedno služiti kao pioniri. Zatim smo 1952. dobili poziv da započnemo s putujućom službom.

Oboje smo smatrali da nam treba puno pomagati kako bismo kvalitetno izvršavali svoj novi zadatak. Mene su poučavala iskusna braća, ali želio sam da netko pomaže i mojoj ženi. Razgovarao sam s Marvinom Holienom, dugogodišnjim obiteljskim prijateljem koji je bio pokrajinski nadglednik. Rekao sam mu: “Grace je mlada i neiskusna. Znaš li nekoga tko bi joj mogao pomoći u službi propovijedanja?” On mi je odgovorio: “Edna Winkle iskusna je pionirka i može joj puno pomoći.” Grace je kasnije za nju rekla: “Pomogla mi je da budem opuštena na vratima, znala je svladati prigovore i naučila me slušati ljude. Tako sam mogla odvagnuti što bi bilo dobro reći osobi na vratima. Ona je bila pravi blagoslov za mene!”

Grace i ja služili smo u dvije pokrajine u saveznoj državi Iowi te u nekim dijelovima Minnesote i Južne Dakote. Nakon toga dobili smo novi zadatak u pokrajini 1 u New Yorku, koja je uključivala četvrti Brooklyn i Queens. Osjećali smo se potpuno nedoraslima tom zadatku!  U tu je pokrajinu spadala i skupština Brooklyn Heights, koja je održavala sastanke u dvorani u Betelu. U njoj je bilo mnogo iskusnih članova betelske obitelji. Nakon što sam u toj skupštini održao svoj prvi službeni govor, prišao mi je brat Nathan Knorr i rekao otprilike ovako: “Malcolm, dobro je što si nam dao neke savjete koje trebamo primijeniti. Ne zaboravi, ako nam ne budeš pomagao ljubaznim savjetima, organizacija neće imati koristi od tebe. Samo tako nastavi!” Nakon sastanka ispričao sam to Grace. Kad smo se kasnije vratili u svoju sobu u Betelu, bili smo toliko iscrpljeni od napetosti da smo zaplakali.

Nakon nekoliko mjeseci bili smo pozvani u 24. razred Gileada, čija je promocija održana u veljači 1955. Prije odlaska u školu braća su nam rekla da nakon završetka Gileada možda nećemo služiti kao misionari. Umjesto toga, pouka koju smo ondje dobili osposobila nas je da još kvalitetnije služimo u putujućoj službi. Pohađanje Gileada bilo je predivno iskustvo koje nas je naučilo da budemo još ponizniji.

Nakon Gileada počeli smo služiti u oblasnoj službi. Naša je oblast obuhvaćala savezne države Indianu, Michigan i Ohio. Iznenadili smo se kad smo u prosincu 1955. dobili pismo od brata Knorra u kojem je pisalo: “Budite iskreni i otvoreno mi recite što mislite. Javite mi jeste li spremni doći u Betel i ostati u njemu (...) ili biste radije samo neko vrijeme služili u Betelu, a onda otišli u neku stranu zemlju. A ako biste više voljeli ostati u oblasnoj i pokrajinskoj službi, volio bih da mi to kažete.” Odgovorili smo mu da ćemo služiti gdje god nas pošalju. Gotovo istog trena bili smo pozvani u Betel.

Uživao sam služiti u Betelu i često sam držao govore u skupštinama te na kongresima i pokrajinskim sastancima širom Sjedinjenih Država. Osim toga, poučavao sam mnogu mladu braću kojoj su kasnije bila povjerena veća zaduženja u Jehovinoj organizaciji. Na koncu sam radio kao tajnik brata Knorra i pomagao u organiziranju propovjedničke aktivnosti diljem svijeta.

Godine koje sam proveo u Službenom odjelu ostale su mi u naročito lijepom sjećanju. Ondje sam surađivao s Thomasom Sullivanom, koji je  prije toga dugi niz godina služio kao nadglednik tog odjela. No puno sam naučio i od druge braće. Među njima je bio i Fred Rusk, koji me učio poslu. Sjećam se kako sam ga jednom prilikom upitao: “Fred, zašto toliko ispravljaš neka moja pisma?” On se nasmijao i rekao mi nešto važno: “Kad nešto kažeš, to možeš dodatno pojasniti, ali kad nešto napišeš, pogotovo ako to napiše netko odavde, to mora biti jasno i točno.” Potom mi je ljubazno rekao: “Samo hrabro, dobro ti ide, a s vremenom ćeš biti još bolji u poslu.”

Grace je tijekom godina radila različite poslove u Betelu. Između ostalog, čistila je i pospremala sobe. Voljela je taj posao. I dan-danas znamo sresti braću koja su u to vrijeme bila mladi betelski radnici. Oni s osmijehom kažu Grace: “Stvarno si me naučila kako treba pospremiti krevet i mogu ti reći da je moja mama bila jako sretna zbog toga.” Grace je radila u još nekim odjelima, naprimjer u odjelu za pretplate, korespondenciju i umnožavanje kaseta. Zahvaljujući tome shvatila je da je velika čast i pravi blagoslov obavljati bilo koji posao u Jehovinoj organizaciji. Tako misli i danas.

Sredinom 1970-ih shvatili smo da trebamo posvetiti više pažnje svojim ostarjelim roditeljima. Na koncu smo morali donijeti tešku odluku. Iako nismo htjeli napustiti Betel ni svoje suradnike koje smo jako zavoljeli, smatrali smo da nam je dužnost brinuti se za roditelje. Stoga smo nakon nekog vremena otišli iz Betela, no nadali smo se da ćemo se vratiti kad se situacija promijeni.

Da bismo imali od čega živjeti, počeo sam prodavati osiguranja. Nikad neću zaboraviti što mi je rekao jedan menadžer dok sam učio taj posao: “Ovaj se posao radi navečer. Tada su ljudi kod kuće. Najvažnije je svaku večer obilaziti ljude!” Ja sam mu nato rekao: “Siguran sam da to govorite iz iskustva i poštujem vaše mišljenje. No imam neke obaveze duhovne prirode koje nikad nisam zapostavljao, pa neću ni sada. Radit ću navečer, ali ne utorkom i četvrtkom jer tada imam jako važne sastanke.” Jehova me doista blagoslovio zato što zbog posla nisam propuštao sastanke.

Grace i ja bili smo uz moju majku kada je u srpnju 1987. umrla u domu za umirovljenike. Glavna sestra prišla je Grace i rekla: “Gospođo Allen, idite kući i odmorite se. Svi znaju da ste cijelo vrijeme bili uz svoju svekrvu. Možete biti mirni jer ste napravili sve što ste mogli.”

 U prosincu 1987. ispunili smo molbu za Betel jer nam je ondje bilo jako lijepo. No samo nekoliko dana kasnije saznali smo da Grace ima rak debelog crijeva. Nakon operacije i uspješnog oporavka liječnici su nam rekli da se rak povukao. U međuvremenu smo dobili pismo iz Betela u kojem je stajalo da bi bilo bolje da nastavimo služiti u svojoj skupštini. Čvrsto smo odlučili nastaviti revno služiti Jehovi.

S vremenom mi se pružila prilika da počnem raditi u Teksasu. Zaključili smo da bi nam godila toplija klima, pa smo se preselili. Bila je to dobra odluka! U Teksasu živimo već oko 25 godina i jako smo se zbližili s braćom i sestrama, koji su nam uvijek spremni pomoći.

Grace je ponovno bila oboljela od raka debelog crijeva, a potom i od raka štitnjače. Osim toga, nedavno joj je dijagnosticiran rak dojke. No nikad se ne žali na svoje životne okolnosti, uvijek je podložna i spremno surađuje sa mnom. Drugi je često pitaju: “Što je tajna vašeg skladnog braka i kako to da ste oboje uvijek tako sretni?” Ona kaže da su za to zaslužne četiri stvari: “Mi smo najbolji prijatelji. Svaki dan razgovaramo. Volimo biti zajedno. Ako se porječkamo, ne idemo spavati sve dok se ne pomirimo.” Naravno, ponekad među nama dolazi do nesuglasica, ali znamo da moramo oprostiti i zaboraviti, i to nam puno pomaže.

U životu smo imali mnogo problema, ali iz svega toga izvukli smo neke važne pouke:

1.  Uvijek se oslanjaj na Jehovu i prihvati sve što on dopušta. Ne oslanjaj se na svoj razum (Izr. 3:5, 6; Jer. 17:7).

2.  Traži vodstvo u Jehovinoj Riječi s kojim god da se problemom suočavaš. Izuzetno je važno slušati Jehovu i njegove zakone. Kad je riječ o poslušnosti, nema sredine — možeš biti ili poslušan ili neposlušan (Rim. 6:16; Hebr. 4:12).

3.  U životu je najvažnije steći dobro ime kod Jehove. Neka ti na prvom mjestu bude služba Jehovi, a ne materijalne stvari (Izr. 28:20; Prop. 7:1; Mat. 6:33, 34).

4.  Moli se Jehovi da mu što kvalitetnije i revnije služiš. Usredotoči se na ono što možeš učiniti, a ne na ono što ne možeš (Mat. 22:37; 2. Tim. 4:2).

5.  Imaj na umu da nijedna druga organizacija nema Jehovin blagoslov i priznanje (Ivan 6:68).

Grace i ja služimo Jehovi kao bračni par gotovo 65 godina, a pojedinačno više od 75 godina. Bilo je divno služiti mu zajedno sve te godine! Nadamo se da će se i sva naša braća i sestre uvjeriti u to koliko čovjek može biti sretan kad se oslanja na Jehovu. Molimo se da to svi osjete.