1. Što neki misle o tome treba li Bog imati svoj narod na Zemlji?

MNOGI ljudi danas priznaju da velike svjetske religije ne čine gotovo ništa kako bi pomogle ljudima. Neki smatraju da takve religije ne mogu imati Božju podršku jer njihovi vođe ne naučavaju istinu o Bogu i ne ponašaju se u skladu s njegovom voljom. S druge strane, oni misle da u svim religijama ima dobrih ljudi te da Bog njih prihvaća kao svoje sluge na Zemlji. Oni ne vide potrebu za tim da se takve osobe odvoje od krive religije i da štuju Boga kao zaseban narod. No je li takvo razmišljanje u skladu s Božjim? Da bismo saznali odgovor na to pitanje, razmotrimo što Biblija kaže o nekima koji su u prošlosti služili Jehovi na ispravan način.

2. Tko je postao Jehovin narod i što je bio znak da su pripadnici tog naroda u posebnom odnosu s Jehovom? (Vidi ilustraciju na početku članka.)

² Još prije oko 4 000 godina Jehova je izabrao jednu skupinu ljudi kako bi oni bili njegov narod na Zemlji. Abraham, za kojeg Biblija kaže da je “otac svima koji (...) vjeruju”, bio je poglavar velike obitelji koja je imala nekoliko stotina slugu  (Rim. 4:11; 1. Mojs. 14:14). Kanaanski vladari smatrali su ga “knezom Božjim” i s poštovanjem su se odnosili prema njemu (1. Mojs. 21:22; 23:6). Jehova je sklopio savez s Abrahamom i njegovim potomcima (1. Mojs. 17:1, 2, 19). Bog je rekao Abrahamu: “Ovo je savez moj koji ćete držati, savez između mene i vas, i potomstva tvojega poslije tebe: svako muško među vama neka bude obrezano. (...) To će biti znak saveza između mene i vas” (1. Mojs. 17:10, 11). Stoga su Abraham i svi muškarci “iz doma njegova” bili obrezani (1. Mojs. 17:24-27). Obrezanje je bilo znak na tijelu koji je ukazivao na to da su Abrahamovi potomci jedini narod koji je u posebnom odnosu, to jest u savezu, s Jehovom.

3. Kako su Abrahamovi potomci postali velik narod?

³ Abrahamov unuk Jakov, koji se zvao i Izrael, imao je 12 sinova (1. Mojs. 35:10, 22b-26). Oni su s vremenom postali patrijarsi, odnosno poglavari 12 izraelskih plemena (Djela 7:8). Kad je u njegovoj zemlji nastupila glad, Jakov se s cijelom svojom obitelji preselio u Egipat jer je Josipa, jednog od njegovih sinova, faraon zadužio za dijeljenje hrane i postavio ga “nad svom zemljom egipatskom” (1. Mojs. 41:39-41; 42:6). Ondje su se Jakovljevi potomci namnožili i postali “velik narod” (1. Mojs. 48:4; pročitaj Djela apostolska 7:17).

4. Kakav je u početku bio odnos između Egipćana i Jakovljevih potomaka?

⁴ Jakovljevi potomci nastanili su se u Egiptu na području delte Nila, u kraju koji se zvao Gošen, i živjeli su ondje nešto više od 200 godina (1. Mojs. 45:9, 10). Faraon ih je srdačno dočekao jer je poznavao Josipa i poštovao ga je (1. Mojs. 47:1-6). Izgleda da su Izraelci prvih stotinjak godina živjeli u miru s Egipćanima. Boravili su u manjim gradovima te su uzgajali krupnu i sitnu stoku. Doduše, Egipćanima su ljudi koji su uzgajali ovce bili mrski (1. Mojs. 46:31-34). No iz poslušnosti faraonu morali su trpjeti Izraelce u svojoj zemlji.

5, 6. (a) Kako su se promijenile okolnosti Božjeg naroda u Egiptu? (b) Kako je Mojsije ostao na životu i što je Jehova odlučio učiniti za svoj narod?

⁵ Međutim, kasnije se situacija drastično promijenila na štetu Božjeg naroda. Biblija kaže: “S vremenom je nad Egiptom zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa. On je rekao narodu svojemu: ‘Eto, narod sinova Izraelovih brojniji je i moćniji od nas.’ Stoga su sinove Izraelove okrutno prisiljavali na ropski rad. Zagorčavali su im život teškim radom: pravljenjem glinene žbuke i opeka i različitim ropskim poslovima u polju, okrutno ih prisiljavajući na svakovrsni ropski rad” (2. Mojs. 1:8, 9, 13, 14).

⁶ Faraon je čak naredio primaljama da nakon poroda ubiju svako hebrejsko muško novorođenče (2. Mojs. 1:15, 16). U to vrijeme rodio se Mojsije. Kad je imao tri mjeseca, majka ga je sakrila u trsku na obali Nila. Ondje ga je pronašla faraonova kći i kasnije ga usvojila. Jehova se pobrinuo da ga u ranom djetinjstvu odgaja njegova majka, Jokebeda, koja je vjerno služila Bogu. S vremenom je i Mojsije postao vjeran Jehovin sluga (2. Mojs. 2:1-10; Hebr. 11:23-25). Jehova je “čuo jecaje” svog potlačenog naroda te je odlučio izbaviti Izraelce od njihovih tlačitelja, a Mojsija je izabrao za vođu koji će ih izvesti iz Egipta (2. Mojs. 2:24, 25; 3:9, 10). Tako su  Izraelci trebali postati narod koji je Jehova “otkupio”, odnosno izbavio. (Pročitaj 5. Mojsijevu 15:15; 2. Mojs. 15:13.)

7, 8. Kako je Jehovin narod postao svet?

⁷ Iako Jehova tada još nije bio organizirao izraelska plemena i od njih stvorio jedan narod, on ih je priznavao kao svoj narod. Zato je Mojsiju i Aronu zapovjedio neka poruče faraonu: “Ovako kaže Jehova, Bog Izraelov: ‘Pusti narod moj da ode i da u pustinji održe svečanost meni u čast!’” (2. Mojs. 5:1).

⁸ Da bi izbavio Izraelce iz ropstva, Jehova je Egipćanima morao nanijeti deset nevolja te uništiti faraona i njegovu vojsku u Crvenome moru (2. Mojs. 15:1-4). Nepuna tri mjeseca kasnije Jehova je kod gore Sinaja sklopio savez s Izraelcima i dao im ovo značajno obećanje: “Budete li vjerno slušali glas moj i držali savez moj, bit ćete najdraže vlasništvo moje između svih drugih naroda, (...) sveti narod” (2. Mojs. 19:5, 6).

9, 10. (a) Kako je, prema 5. Mojsijevoj 4:5-8, Mojsijev zakon Izraelce učinio drugačijima od ostalih naroda? (b) Što su Izraelci trebali činiti da bi bili “narod svet Jehovi”?

⁹ Dok su Izraelci bili u Egiptu, prije nego što su ih Egipćani učinili robovima, bili su plemenska zajednica u kojoj su glavnu riječ imali patrijarsi — poglavari obitelji. Oni su, isto kao i Jehovini sluge koji su živjeli prije njih, bili vladari, suci i svećenici svojoj obitelji i slugama koji su živjeli s njima (1. Mojs. 8:20; 18:19; Job 1:4, 5). No Jehova je preko Mojsija dao Izraelcima zakon koji ih je učinio jedinstvenima i drugačijima od ostalih naroda. (Pročitaj 5. Mojsijevu 4:5-8; Psal. 147:19, 20.) Mojsijev zakon propisivao je da jedna posebna skupina ljudi treba služiti kao svećenici te da pravdu trebaju dijeliti starješine, muškarci koje su drugi poštovali zbog njihovog znanja i mudrosti (5. Mojs. 25:7, 8). Taj je zakon sadržavao upute koje su se odnosile na službu Bogu i na svakodnevni život pripadnika tog novog naroda.

¹⁰ Kratko prije nego što su Izraelci ušli u Obećanu zemlju Jehova im je ponovio zapovijedi svojeg zakona, a Mojsije je rekao narodu: “Jehova je danas obavezao tebe da obećaš da ćeš ti biti narod njegov, najdraže vlasništvo njegovo, kao što ti je obećao, i da ćeš se držati svih zapovijedi njegovih, i da će te uzvisiti iznad svih drugih naroda koje je stvorio. I donosit ćeš mu hvalu, slavu i čast, i bit ćeš narod svet Jehovi, Bogu svojemu” (5. Mojs. 26:18, 19).

11-13. (a) Tko se pridružio Božjem izabranom narodu? (b) Što su ne-Izraelci trebali učiniti ako su htjeli iskazati štovanje Jehovi?

¹¹ Iako je Jehova tada izabrao sebi jedan poseban narod, on nije branio ne-Izraelcima da žive među pripadnicima njegovog naroda. Dopustio je da se “mnoštvo drugih ljudi”, među kojima su bili i Egipćani, pridruži njegovom narodu prilikom izlaska iz Egipta (2. Mojs. 12:38). Kad je Egipćane pogodila sedma nevolja, neki faraonovi sluge pobojali su se Jehovine riječi te su kasnije vjerojatno bili među onim mnoštvom drugih ljudi koji su zajedno s Izraelcima izašli iz Egipta kad ih je Jehova izbavio (2. Mojs. 9:20).

¹² Kratko prije nego što su Izraelci prešli Jordan kako bi zaposjeli Kanaan Mojsije im je rekao da trebaju ljubiti došljake koji će živjeti među njima (5. Mojs. 10:17-19). Pripadnici Božjeg  izabranog naroda trebali su prihvatiti u svoju zajednicu svakog stranca koji bi bio spreman držati se temeljnih zapovijedi Mojsijevog zakona (3. Mojs. 24:22). Neki su došljaci čak počeli štovati Jehovu. Jedna od njih bila je Moapka Ruta, koja je svojoj svekrvi, Izraelki Naomi, rekla: “Tvoj će narod biti moj narod i tvoj Bog moj Bog” (Ruta 1:16). Te se došljake nazivalo obraćenicima. Muškarci koji su prihvatili izraelsku vjeru podvrgnuli su se obrezanju (2. Mojs. 12:48, 49). Jehova je obraćenicima dopustio da postanu dio njegovog izabranog naroda i bio je sretan zbog toga što mu žele služiti (4. Mojs. 15:14, 15).

¹³ Molitva koju je Salamun uputio Jehovi prilikom posvećenja hrama što ga je sagradio pokazuje da je Jehova prihvaćao ne-Izraelce koji su mu htjeli služiti. Salamun je zamolio Jehovu: “Kad tuđinac, koji ne pripada narodu tvojemu Izraelu, nego je došao iz daleke zemlje zbog velikog imena tvojega i snažne ruke tvoje i mišice tvoje podignute, dođe i pomoli se okrenut prema ovome domu, tada čuj s neba, iz prebivališta svojega, i učini sve što te zamoli onaj tuđinac, da bi svi narodi na zemlji upoznali ime tvoje i bojali se tebe kao i narod tvoj Izrael, i da bi znali da ovaj dom što sam ga sagradio nosi ime tvoje” (2. Ljet. 6:32, 33). Sve do Isusovog doba svaki ne-Izraelac koji je htio iskazati štovanje Jehovi mogao je to učiniti ako bi se u bogoslužju pridružio njegovom izabranom narodu (Ivan 12:20, bilješka; Djela 8:27, bilješka).

14-16. (a) Kako se pojavila potreba da Izraelci budu narod koji svjedoči za Jehovu? (b) Koju moralnu obavezu danas imaju pripadnici Jehovinog naroda?

¹⁴ Izraelci su štovali Jehovu, a ostali su narodi štovali druge bogove. U vrijeme proroka Izaije Jehova je stanje u svijetu usporedio sa sudskim procesom. Uputio je izazov bogovima ostalih naroda neka dovedu svjedoke koji mogu potvrditi da su oni pravi bogovi, rekavši: “Neka se skupe svi narodi na jedno mjesto, neka se okupe plemena! Tko od  bogova njihovih to može proreći? Mogu li nam navijestiti što će se prvo zbiti? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se, ili neka ih ti svjedoci čuju, pa neka kažu: ‘Istina je!’” (Iza. 43:9).

¹⁵ Bogovi tih naroda nisu mogli ni na koji način dokazati da su pravi bogovi. Oni su bili obični kipovi, idoli koji nisu mogli govoriti ni hodati, nego su ih ljudi morali nositi s mjesta na mjesto (Iza. 46:5-7). S druge strane, Jehova je svom narodu, Izraelu, rekao: “Vi ste moji svjedoci (...) i sluga moj kojeg sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i poslije mene neće biti nijednoga. Ja, ja sam Jehova, i osim mene nema spasitelja. (...) Stoga ste vi moji svjedoci, (...) a ja sam Bog” (Iza. 43:10-12).

¹⁶ U svojevrsnom sudskom procesu koji je trebao pokazati tko je jedini pravi Bog Jehovin izabrani narod bio je pozvan jasno i glasno potvrditi da je to Jehova. Bog je rekao da su Izraelci narod koji je on “sebi stvorio” kako bi razglasili njegovu hvalu (Iza. 43:21). Izraelci su bili narod koji je nosio njegovo ime. Jehova ih je izbavio iz Egipta, pa su imali moralnu obavezu podržati ga pred ostalim narodima kao vrhovnog vladara svega što postoji. Trebali su pokazati isti stav kakav danas trebaju imati pripadnici Božjeg naroda. Taj je stav izražen u Mihejevom proročanstvu koje glasi: “Svi će narodi hoditi svaki u ime boga svojega, a mi ćemo hoditi u ime Jehove, Boga svojega, dovijeka, u svu vječnost” (Mih. 4:5).

17. Kako je Izrael u Jehovinim očima postao “izopačena mladica neke tuđe loze”?

¹⁷ Nažalost, Izraelci nisu ostali vjerni svom Bogu, Jehovi. Dopustili su da na njih utječu narodi koji su štovali bogove načinjene od drva i kamena. U 8. stoljeću pr. n. e. prorok Hošea napisao je: “Izrael je loza koja se pokvarila. (...) Umnožava žrtvenike svoje. (...) Srce je njihovo postalo licemjerno. Zato su krivi” (Hoš. 10:1, 2). Oko 150 godina kasnije Jeremija je zapisao riječi što ih je Jehova uputio svom narodu koji ga je iznevjerio. Jehova je rekao narodu: “Ja sam te posadio kao plemenitu lozu crvenu, kao dobro sjeme. Zašto si mi se onda promijenio i postao izopačena mladica neke tuđe loze? Gdje su bogovi tvoji koje si načinio sebi? Neka ustanu ako te mogu spasiti u vrijeme nevolje tvoje! (...) Narod moj zaboravlja mene” (Jer. 2:21, 28, 32).

18, 19. (a) Kako je Jehova prorekao da će stvoriti novi narod koji će nositi njegovo ime? (b) O čemu će biti riječi u idućem članku?

¹⁸ Umjesto da su štovali pravog Boga i vjerno svjedočili za njega te tako donosili dobar plod, Izraelci su počeli štovati idole te su tako donosili loš plod. Stoga je Isus rekao licemjernim židovskim vođama svog vremena: “Kraljevstvo Božje uzet će se od vas i dat će se narodu koji donosi plodove njegove” (Mat. 21:43). Samo su sudionici “novog saveza”, čije je sklapanje Jehova prorekao preko Jeremije, mogli postati pripadnicima tog novog naroda, duhovnog Izraela. Govoreći o duhovnim Izraelcima s kojima je namjeravao sklopiti taj novi savez, Jehova je prorekao: “Bit ću Bog njihov, a oni će biti narod moj” (Jer. 31:31-33).

¹⁹ Nakon što su Izraelci iznevjerili Jehovu, on je u 1. stoljeću učinio duhovni Izrael svojim narodom. No tko danas na Zemlji sačinjava njegov narod? Kako iskreni i dobronamjerni ljudi mogu prepoznati prave Božje sluge? Idući članak donosi odgovore na ta pitanja.