To duhovno zarobljeništvo trajalo je od 2. stoljeća do 1919. godine. Na čemu se temelji ovo novo objašnjenje?

Svi dokazi upućuju na zaključak da je to zarobljeništvo završilo 1919. te se otad pomazani kršćani sakupljaju u očišćenu skupštinu. Razmislimo o sljedećem: Tijekom godina koje su uslijedile nakon 1914, kad je na nebu bilo uspostavljeno Božje Kraljevstvo, Božji narod bio je prokušan i očišćen * (Mal. 3:1-4). Zatim je 1919. Isus nad pripadnicima Božjeg očišćenog naroda postavio “vjernog i razboritog roba” da im daje duhovnu hranu “u pravo vrijeme” (Mat. 24:45-47). Te se godine Božji narod počeo vraćati u duhovno prebivalište koje mu je Bog namijenio. Tada su Božji sluge ujedno bili oslobođeni iz simboličnog zarobljeništva Babilona Velikog (Otkr. 18:4). No kad je to zarobljeništvo započelo?

Dosad smo godinama smatrali da su pripadnici Božjeg naroda dospjeli u zarobljeništvo Babilona Velikog 1918. i da su ondje bili vrlo kratko. Naprimjer, u Stražarskoj kuli od 15. ožujka 1992. pisalo je: “Kao što je Božji drevni narod za neko vrijeme dospio u babilonsko zarobljeništvo, Jehovini sluge su 1918. do određene mjere dospjeli u ropstvo Babilona Velikog.” No na temelju dodatnog istraživanja utvrđeno je da je to zarobljeništvo započelo puno prije 1918. godine.

Naprimjer, razmotrimo jedno proročanstvo koje govori o tome kako će se Božji narod naći u tom zarobljeništvu i kako će kasnije biti oslobođen. Riječ je o proročanstvu zapisanom u Ezekijelu 37:1-14. Ezekijel je u viziji vidio dolinu punu kostiju. Jehova mu je objasnio da te kosti predočavaju “sav dom Izraelov”. Veće ispunjenje tog proročanstva o obnovi odnosi se na “Izrael Božji” (Gal. 6:16; Djela 3:21). Ezekijel je potom vidio kako su kosti oživjele i postale velika vojska. To je doista prikladan opis duhovnog uskrsnuća Božjeg naroda koje je 1919. dosegnulo vrhunac! No što nam ta vizija otkriva o tome koliko je dugo Božji narod bio u zarobljeništvu?

 Kao prvo, u proročanstvu piše da su kosti bile “vrlo suhe” odnosno “usahnule” (Ezek. 37:2, 11). Ti izrazi ukazuju na to da su oni kojima su te kosti pripadale dugo bili mrtvi. Kao drugo, njihova se obnova odvijala postupno, a ne naglo. Najprije se začuo zvuk, zatim šuškanje “i kosti su se počele primicati, svaka k svojoj kosti”. Potom su se na njima pojavile “žile i meso”, a zatim je kosti, žile i meso pokrila koža. Nakon toga “dah je ušao u njih, te su oživjeli”. Na koncu je Jehova oživljene ljude doveo u njihovu zemlju. Za sve to bilo je potrebno vrijeme (Ezek. 37:7-10, 14).

Izraelski je narod dugo bio u zarobljeništvu. Ono je započelo 740. pr. n. e., kad je desetplemensko sjeverno kraljevstvo bilo poraženo i kad je većina njegovih stanovnika bila odvedena u izgnanstvo. Zatim je 607. pr. n. e. Jeruzalem bio razoren te su stanovnici južnog kraljevstva Jude također bili odvedeni u izgnanstvo. Izraelski je narod u zarobljeništvu bio do 537. pr. n. e., kad se mali broj Židova vratio u Jeruzalem kako bi obnovili hram i ponovno utemeljili pravu religiju.

Uzmemo li u obzir te pojedinosti iz Božje Riječi, doći ćemo do jasnog zaključka da je Božji narod u zarobljeništvu Babilona Velikog morao biti puno duže od kratkog razdoblja koje obuhvaća 1918. i 1919. godinu. To se zarobljeništvo preklapa s vremenom u kojem simbolični kukolj raste usporedno sa pšenicom, odnosno “sinovima Kraljevstva” (Mat. 13:36-43). Vrijeme u kojem kukolj i pšenica rastu zajedno odnosi se na razdoblje tijekom kojeg su otpadnici bili puno brojniji od pravih kršćana. Kršćanska je skupština, slikovito govoreći, bila u zarobljeništvu Babilona Velikog. To je zarobljeništvo započelo u 2. stoljeću, a trajalo je sve do očišćenja duhovnog hrama u vremenu kraja (Djela 20:29, 30; 2. Sol. 2:3, 6; 1. Ivan. 2:18, 19).

Tijekom tog dugotrajnog duhovnog zarobljeništva crkveni vođe htjeli su zadržati vlast nad ljudima, pa su im uz pomoć političkih vođa uskraćivali mogućnost da upoznaju Božju Riječ. Ljudima je čak bilo zakonom zabranjeno čitati Bibliju na vlastitom jeziku, a neki od onih koji su to činili bili su spaljeni na lomači. Svatko tko bi osporavao ono što su svećenici naučavali naišao bi na žestoko protivljenje. Tako se suzbijao svaki pokušaj da se proširi svjetlo istine.

A što je s obnovom prave religije? Kada je do nje došlo i kako se odvijala? Ta se duhovna obnova odvijala postupno. Nekoliko stotina godina  prije vremena kraja započelo je “šuškanje”. Premda je kriva religija svojim učenjima snažno utjecala na većinu ljudi, neki bogobojazni pojedinci zauzeli su se za pravu religiju onoliko koliko su to mogli. Neki od njih odvažili su se prevesti Bibliju na jezike kojima je govorio običan narod. Drugi su govorili svojim bližnjima o istinama koje su saznali iz Božje Riječi.

Krajem 19. stoljeća Charles Taze Russell i njegovi suradnici počeli su revno tragati za biblijskom istinom. Tada se na simboličnim kostima počelo pojavljivati meso i koža. Sionska stražarska kula i druge publikacije pomogle su osobama iskrena srca da saznaju istinu o Bogu. Godine 1914. počela se prikazivati “Foto-drama stvaranja”, a 1917. objavljena je knjiga Svršena tajna. To je također ojačalo Božji narod. Na koncu je 1919. pripadnicima Božjeg naroda u duhovnom pogledu bio udahnut život te su se naselili u svojoj novoj simboličnoj zemlji. S vremenom su se preostalim pomazanicima pridružili oni koji se nadaju vječnom životu na Zemlji te su svi zajedno postali “vojska vrlo, vrlo velika” (Ezek. 37:10; Zah. 8:20-23). *

Uzmemo li u obzir navedene činjenice, jasno je da je Božji narod dospio u zarobljeništvo Babilona Velikog u 2. stoljeću, kad je otpadništvo uzelo maha. Bilo je to mračno razdoblje, poput onog koje su Izraelci u staro doba proveli u izgnanstvu. No doista možemo biti sretni što danas, nakon višestoljetnog duhovnog zarobljeništva Božjeg naroda, živimo u vremenu u kojem se ispunjavaju proročanske riječi: “Oni koji su razboriti sjat će poput sjajnog svoda nebeskog (...). Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti” (Dan. 12:3, 10).

Jednostavno rečeno, ne možemo sa sigurnošću znati je li Isus doista stajao u hramu ili je to bila vizija. U našim publikacijama ponekad je bila navedena prva mogućnost, a ponekad druga.

Razmotrimo najprije što stoji u biblijskom izvještaju. Apostol Matej u svom je evanđelju pod Božjim nadahnućem napisao da je Đavo Isusa “poveo u sveti grad” i “postavio ga na vrh hramskoga zida” (Mat. 4:5). U paralelnom izvještaju iz Lukinog evanđelja stoji da ga je “odveo u Jeruzalem” i “postavio ga na vrh hramskoga zida” (Luka 4:9).

U prošlosti je u našim publikacijama stajalo da Sotona možda nije doslovno odveo Isusa do hrama. Naprimjer, u engleskom izdanju Stražarske kule od 1. ožujka 1961. pisalo je: “Ne čini se logičnim doslovno shvatiti sve što piše u izvještaju o Isusovim kušnjama u pustinji. Sigurno ne postoji gora s koje bi čovjek mogao vidjeti ‘sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu’. Stoga je logično zaključiti da Sotona nije doslovno, u fizičkom smislu, u tijelu, poveo Isusa ‘u sveti grad’ i postavio ga ‘na vrh hramskoga zida’. Takvo što nije bilo potrebno da bi kušnja imala svoju težinu.” No u kasnijim izdanjima Stražarske kule pisalo je  da bi Isus možda počinio samoubojstvo da je učinio ono što je Sotona zatražio od njega.

Budući da Isus nije bio levit, neki tvrde da nije smio doći na vrh hramskog svetišta. Stoga smatraju da je Isus bio odveden u hram putem vizije. Nešto slično dogodilo se proroku Ezekijelu nekoliko stoljeća ranije (Ezek. 8:3, 7-10; 11:1, 24; 37:1, 2).

No ako je Sotona iskušavao Isusa samo putem vizije, nameću se sljedeća pitanja:

• Je li iskušenje bilo stvarno ili zamišljeno?

• Ako je svrha ostalih iskušenja bila navesti Isusa da učini neku doslovnu radnju, odnosno da pravo kamenje pretvori u kruh i da se doslovno pokloni Sotoni, nije li onda i ovo iskušenje od Isusa zahtijevalo da učini nešto slično — da doista skoči s vrha hrama?

S druge strane, ako je Isus doista stajao na vrhu hramskog zida, javljaju se neka druga pitanja:

• Je li Isus prekršio Mojsijev zakon time što je stao na vrh svetišta?

• Kako je Isus došao iz pustinje u Jeruzalem?

Osvrnimo se na neke dodatne pojedinosti koje nam mogu pomoći da dobijemo odgovore na zadnja dva pitanja.

Kao prvo, prema riječima profesora Novog zavjeta Donalda Carsona, grčka riječ hierón, koja je u oba izvještaja prevedena riječju “hram”, “vjerojatno se odnosi na sve hramske objekte, a ne samo na svetište”. Stoga Isus nije morao stajati na vrhu samog svetišta. Mogao je stajati, primjerice, na jugoistočnom dijelu hramskih zidina. Ondje se nalazio trijem s niskim zidom odakle je teren padao oko 140 metara do dna doline Kidrona. To je bila najviša točka hrama. Povjesničar Josip Flavije napisao je da bi se onome tko bi onamo došao i pogledao dolje “zavrtjelo u glavi” od velike visine. Tom su dijelu hrama imali pristup i oni koji nisu bili leviti, pa se nitko ne bi pobunio da je Isus došao onamo.

No kako je Isus mogao biti odveden u hram kad je bio u pustinji? Jednostavno rečeno, to ne možemo sa sigurnošću znati. U kratkom izvještaju o tome kako je Sotona iskušavao Isusa ne navodi se koliko su te kušnje trajale niti gdje se Isus točno nalazio dok je bio u pustinji. Ne možemo isključiti mogućnost da je Isus pješice otišao u Jeruzalem, čak i ako bi mu za to trebalo dosta vremena. U biblijskom izvještaju ne kaže se izričito da je Isus bio u pustinji sve vrijeme dok ga je Đavo iskušavao. Umjesto toga Biblija jednostavno kaže da je Isus bio odveden u Jeruzalem.

No što je s kušnjom u kojoj je Sotona pokazao Isusu “sva kraljevstva svijeta”? Isus očito nije doslovno vidio sva kraljevstva svijeta jer ne postoji nijedna doslovna gora s koje bi ih bilo moguće vidjeti. Stoga se Sotona možda poslužio nekakvom vizijom kako bi ta kraljevstva pokazao Isusu, slično kao što bi čovjek pomoću projektora i platna nekome pokazao prizore iz raznih dijelova svijeta. No premda se Sotona možda poslužio vizijom, želio je da mu se Isus doslovno pokloni, a ne da izvrši neku simboličnu radnju (Mat. 4:8, 9). Dakle, kad je Sotona nagovarao Isusa da se baci s vrha hramskog zida, moguće je da je u pitanju bio doslovni skok zbog kojeg bi Isus zaista mogao izgubiti život. Time bi ta kušnja dobila na puno većoj težini nego da se radilo samo o viziji.

Bilo kako bilo, kao što smo rekli na početku, ne možemo sa sigurnošću utvrditi kakve je prirode bila Isusova kušnja. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da je Isus zaista otišao u Jeruzalem i stao na vrh hramskog zida. No u jedno možemo biti sigurni — kušnje u kojima se Isus našao bile su stvarne i on se u svakoj od tih situacija odlučno odupro Đavlu.