“TI SI tako bezosjećajan otac!” povikao je agent KGB-a. * “Napustio si svoju trudnu ženu i malo dijete. Tko će ih hraniti? Tko će se brinuti o njima? Odrekni se svoje vjere i idi kući!” “Ne, ja nisam napustio svoju obitelj”, odgovorio sam. “Vi ste me uhitili! A zbog čega?” Nato mi je on odbrusio: “I najgori kriminalac bolji je od Jehovinog svjedoka!”

Taj se razgovor vodio 1959. u zatvoru u ruskom gradu Irkutsku. Dopustite mi da vam ispričam zašto smo moja žena Marija i ja bili spremni “trpjeti zbog pravednosti” i kako smo zbog svoje vjernosti bili blagoslovljeni (1. Petr. 3:13, 14).

Rodio sam se 1933. u ukrajinskom selu Zolotnikima. Godine 1937. moja tetka i njen muž, koji su bili Jehovini svjedoci, došli su nam u posjet iz Francuske. Ostavili su nam knjige Vladavina i Oslobođenje, koje su objavili Jehovini svjedoci. Zahvaljujući tim knjigama moj je otac ponovno počeo vjerovati u Boga. Nažalost, 1939. teško se razbolio. No prije nego što je umro, majci je rekao: “Ovo je istina. Poučavaj o tome djecu.”

U travnju 1951. vlasti su Jehovine svjedoke koji su živjeli u zapadnom dijelu SSSR-a počele slati u Sibir. Ja sam sa svojom majkom i mlađim bratom Grigorijem bio prognan iz zapadne Ukrajine. Nakon što smo vlakom prešli više od 6 000 kilometara, stigli smo u Sibir, u grad Tulun. Dva tjedna kasnije moj stariji brat Bogdan završio je u logoru u obližnjem gradu Angarsku. Bio je osuđen na 25 godina prisilnog rada.

Moja majka, Grigorij i ja propovijedali smo u naseljima oko Tuluna, ali morali smo biti snalažljivi. Naprimjer, pitali bismo ljude: “Znate li nekoga tko bi želio prodati kravu?” Kad bismo pronašli nekoga tko je prodavao kravu, u toku razgovora spomenuli bismo da su krave stvarno divno stvorene. I tako bismo ubrzo počeli razgovarati o Stvoritelju. U to je vrijeme u jednim novinama izašao članak u kojem je pisalo da se Jehovini svjedoci raspituju za krave, ali mi smo zapravo tražili ovce! I doista smo nalazili ljude koji su bili poput ovaca. Bilo nam je jako lijepo proučavati Bibliju s poniznim i gostoljubivim ljudima koji su živjeli na tom neobrađenom području. Danas u Tulunu postoji skupština s više od 100 objavitelja.

Moja žena Marija upoznala je istinu u Ukrajini usred Drugog svjetskog rata. Kad je imala 18 godina, jedan agent KGB-a počeo joj je praviti probleme. Pokušavao ju je prisiliti da spava s njim, ali ona je to svaki put odlučno odbila. Kad se jednog dana vratila kući, našla ga je kako leži na njenom krevetu, pa je odmah pobjegla. To ga je razbjesnilo! Zaprijetio joj je da će je strpati u zatvor zato što je Jehovin svjedok. Tako je i bilo. Marija je 1952. bila osuđena na desetogodišnju zatvorsku kaznu. Osjećala se poput Josipa, koji je završio iza rešetaka zato što nije htio pogaziti svoja moralna uvjerenja (1. Mojs. 39:12, 20). Vozač koji je Mariju vozio od suda do zatvora rekao joj je: “Ne boj se. Mnogi koji su otišli u zatvor vratili su se uzdignuta čela i nisu izgubili svoje dostojanstvo.” Te su joj riječi dale snagu.

Od 1952. do 1956. Marija je služila kaznu u radnom logoru u blizini ruskog grada Gorkoga (današnji Nižni Novgorod). Morala je vaditi stabla iz zemlje, pa čak i kad je bila ciča zima. Stoga joj je stradalo zdravlje. Godine 1956. bila je puštena na slobodu te je krenula prema Tulunu.

Kad mi je jedan brat rekao da u Tulun dolazi neka sestra, otišao sam biciklom na autobusnu postaju kako bih je dočekao i pomogao joj oko prtljage. Marija mi se dopala od prvog trena. Trebao sam se dosta potruditi da osvojim njeno srce, ali uspio sam! Vjenčali smo se 1957, a godinu dana kasnije rodila nam se kći Irina. Nažalost, nisam mogao provesti puno vremena s njom jer sam 1959. bio uhićen zbog tiskanja biblijske literature. Nakon što sam bio osuđen, proveo sam pola godine u samici. Kako bih zadržao unutarnji mir, stalno sam se molio, pjevao teokratske pjesme i zamišljao kako ću propovijedati ako me oslobode.

Kad me jednom prilikom isljednik u zatvoru ispitivao, zaprijetio mi je: “Uskoro ćemo vas zgaziti poput najobičnijih miševa!” Ja sam mu nato rekao: “Isus je obećao da će se dobra vijest o Kraljevstvu propovijedati svim narodima i nitko to ne može spriječiti.” Tada je on promijenio taktiku, pa me pokušavao nagovoriti da se odreknem svoje vjere, što sam već spomenuo na početku članka. Budući da nije uspio ništa postići ni prijetnjama ni nagovaranjem, bio sam osuđen na sedam godina prisilnog rada u logoru blizu grada Saranska. Na putu za logor saznao sam da nam se rodila druga kći, Olga. Moja žena i kćeri bile su daleko, ali tješila me spoznaja da smo Marija i ja vjerni Jehovi.

Marija me posjećivala jednom godišnje. Da bi došla do Saranska i vratila se natrag u Tulun trebala je putovati vlakom čak 12 dana. Svake godine donijela bi mi novi par čizama. U pete čizama sakrila bi novije brojeve Stražarske kule. Posebno me dirnulo kad je jednom povela sa sobom naše dvije kćerkice. Kao što možete zamisliti, bio sam presretan što ih mogu vidjeti i biti s njima.

Godine 1966. bio sam pušten iz logora te sam se s obitelji preselio u grad Armavir, blizu Crnog  mora. Ondje su nam se rodili sinovi Jaroslav i Pavel.

Ubrzo su ljudi iz KGB-a počeli dolaziti k nama kako bi vršili premetačine u potrazi za biblijskom literaturom. Tražili su je svugdje, čak su kopali po stočnoj hrani. Jednom prilikom agenti su se preznojili od vrućine, a odijela su im bila puna prašine. Marija se sažalila na njih jer je znala da su oni ondje samo po naredbi. Zato im je ponudila kompot i donijela im četku za odjeću, posudu s vodom i ručnike. Kad je kasnije došao njihov šef, ispričali su mu koliko je bila ljubazna prema njima. On nam se na odlasku nasmiješio i mahnuo nam. Bili smo sretni kad smo vidjeli takvu reakciju. Još smo se jednom uvjerili da se isplati primjenjivati biblijski savjet: “Nadvladaj zlo dobrom!” (Rim. 12:21).

Unatoč čestim premetačinama nastavili smo propovijedati. Osim toga, pomagali smo maloj grupi objavitelja u obližnjem gradu Kurganinsku. Jako me raduje što danas u Armaviru ima šest skupština te da ih u Kurganinsku ima četiri.

U našem je životu bilo razdoblja kad smo bili duhovno slabi. No zahvalni smo Jehovi što nam je preko vjerne braće pružao ukor i duhovno nas jačao (Psal. 130:3). Velika kušnja bila nam je i to što su se u skupštine uvukli agenti KGB-a, a da mi toga nismo bili ni svjesni. Činilo se da su revni i da marljivo propovijedaju. Nekima su čak bila povjerena odgovorna zaduženja u organizaciji. No s vremenom smo shvatili tko su oni zapravo.

Godine 1978. Marija je u dobi od 45 godina ponovno ostala u drugom stanju. Budući da je bila kronični srčani bolesnik, liječnici su se bojali za njen život, pa su je nagovarali da pobaci. Marija je to odbila. Zato su je neki liječnici pratili po cijeloj bolnici sa špricom u ruci kako bi joj dali injekciju koja bi izazvala prijevremene trudove. Marija je morala pobjeći iz bolnice da bi zaštitila naše nerođeno dijete.

Agenti KGB-a naredili su nam da odemo iz grada. Preselili smo se u jedno selo blizu grada Tallinna u Estoniji, koja je tada bila dio Sovjetskog Saveza. U Tallinnu je Marija, suprotno predviđanjima liječnika, rodila zdravo dijete, našeg sina Vitalija.

Kasnije smo se iz Estonije preselili u gradić Nezlobnaju, na jugu Rusije. Oprezno smo propovijedali po okolnim gradovima u koje su radi liječenja dolazili ljudi iz cijele zemlje. Neki od njih vratili su se kući s nadom u vječni život.

Trudili smo se u svoje sinove i kćeri usaditi ljubav prema Jehovi i želju da mu služe. Često smo pozivali u svoj dom suvjernike koji su im bili dobar primjer. Redovito nas je posjećivao i moj brat Grigorij, koji je od 1970. do 1995. služio kao putujući nadglednik. Cijela obitelj uživala je u njegovim posjetima jer je bio vedre naravi i imao je dobar smisao za humor. Kad smo imali goste, često smo igrali biblijske igre, pa su naša djeca zavoljela izvještaje iz Božje Riječi.

Godine 1987. naš sin Jaroslav preselio se u latvijski grad Rigu, gdje je mogao slobodnije  propovijedati. No kad je odbio služiti vojsku, bio je osuđen na godinu i pol zatvora. Tu je kaznu odslužio u devet različitih zatvora. Moja zatvorska iskustva o kojima sam mu ranije pričao pomogla su mu da ostane nepokolebljiv. Kasnije je počeo služiti kao pionir. Godine 1990. naš sin Pavel, koji je tada imao 19 godina, rekao nam je da želi služiti kao pionir na otoku Sahalinu, sjeverno od Japana. Isprva nam se ta ideja nije svidjela. Taj je otok bio udaljen od nas preko 9 000 kilometara, a na njemu je bilo samo 20 objavitelja. No na koncu smo ipak pristali, a vrijeme je pokazalo da je to bila dobra odluka. Ljudi na tom otoku povoljno su reagirali na vijest o Kraljevstvu. Za samo nekoliko godina ondje je osnovano osam skupština. Pavel je služio na Sahalinu do 1995. U to je vrijeme još samo naš najmlađi sin, Vitalij, živio kod kuće. On je odmalena volio čitati Bibliju. Kad je navršio 14 godina, postao je pionir, pa smo dvije godine zajedno surađivali u toj službi. Bilo je to prekrasno razdoblje. Vitalij se s 19 godina odselio od kuće jer je postao specijalni pionir.

Davne 1952. jedan agent KGB-a rekao je Mariji: “Odrekni se svoje vjere ili te čeka deset godina robije. Kad izađeš iz zatvora, bit ćeš stara i nećeš imati nigdje nikoga.” No kako se samo prevario! U životu smo osjetili ljubav svog vjernog Boga, Jehove, svoje djece i mnogih drugih kojima smo imali prilike pomoći da upoznaju istinu. Mariji i meni bilo je jako drago što smo mogli posjetiti mjesta na kojima su služila naša djeca. Vidjeli smo koliko ih cijene osobe kojima su pomogli da upoznaju Jehovu.

Godine 1991. ruske su vlasti zakonski priznale Jehovine svjedoke. Nakon toga djelo propovijedanja dobilo je novi zamah. Naša je skupština čak kupila autobus kako bismo svaki vikend mogli putovati u obližnje gradove i sela.

Sretan sam što Jaroslav i njegova žena Aljona te Pavel i njegova žena Raja služe u Betelu te što su Vitalij i njegova žena Svetlana u pokrajinskoj službi. Naša najstarija kći, Irina, i njena obitelj žive u Njemačkoj. Njen muž Vladimir i njihova tri sina služe kao starješine. Naša kći Olga živi u Estoniji i redovito me zove. Nažalost, moja draga Marija umrla je 2014. Jedva čekam da je opet vidim kad uskrsne! Ja sada živim u gradu Belgorodu, a ovdašnja braća velika su mi podrška.

Tijekom godina koje sam proveo služeći Jehovi naučio sam da trebamo biti spremni na žrtve ako mu želimo ostati vjerni. No unutarnji mir koji nam on zauzvrat daje blago je koje ima neprocjenjivu vrijednost. Marija i ja ostali smo čvrsti u vjeri i zbog toga smo doživjeli blagoslove koji su nadmašili sva moja očekivanja. Prije nego što se 1991. raspao SSSR, ondje je bilo tek nešto više od 40 000 objavitelja. Danas ih u zemljama koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza ima preko 400 000! Iako imam već 83 godine, još uvijek služim kao starješina. Jehova je uvijek bio uz mene i to mi je davalo snage da ustrajem. Da, Jehova je bio dobar prema meni i bogato me nagradio (Psal. 13:5, 6).