Na slavoluku su uklesana dva velika reljefa koja prikazuju jedan značajan povijesni događaj. Ipak, malo ljudi zna da postoji zanimljiva veza između tog spomenika i Biblije. Naime, Titov slavoluk nijemi je svjedok zadivljujuće točnosti biblijskih proročanstava.

Početkom 1. stoljeća Rimsko Carstvo protezalo se od Britanije i Galije (današnje Francuske) pa sve do Egipta. Čitavim carstvom vladali su dotad neviđeni mir i blagostanje. No jedna udaljena pokrajina Rimu je stalno zadavala glavobolje – bila je to Judeja, provincija s kojom je vječito bilo problema.

U jednoj enciklopediji piše: “Na čitavom području Rimskog Carstva gotovo nigdje nije bilo toliko netrpeljivosti između Rimljana i pokorenih naroda koliko u Judeji. Židovi su prezirali strane gospodare koji nisu držali do njihovih običaja, a Rimljanima je strahovito smetala njihova nepokornost i svojeglavost” (Encyclopedia of Ancient Rome). Mnogi Židovi očekivali su da će se jednog dana pojaviti izbavitelj, vođa koji će protjerati omražene Rimljane i obnoviti zlatno doba Izraela. Ali 33. godine Isus Krist prorekao je da će Jeruzalem biti sravnjen do temelja.

Rekao je: “Doći će dani kad će tvoji neprijatelji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca, opkoliti te i držati pod opsadom. Sravnit će te sa zemljom i pobiti tvoju djecu u tebi. Od tebe neće ostati ni kamen na kamenu” (Luka 19:43, 44).

Te su riječi očito zaintrigirale Isusove učenike. Kad su dva dana kasnije ugledali jeruzalemski hram, jedan od njih uzviknuo je: “Učitelju, gledaj! Kakvog li kamenja, kakvog li zdanja!” Uistinu, neki kameni blokovi hrama navodno su bili dugi oko 11 metara, široki 5 metara i visoki 3 metra! Ali Isus im je nato rekao: “Doći će dani kad od ovoga što vidite neće ostati ni kamen na kamenu, sve će biti porušeno” (Marko 13:1; Luka 21:6).

Potom ih je upozorio: “Kad vidite da je Jeruzalem opkolila vojska i utaborila se oko njega, tada znajte da se približilo njegovo opustošenje. Tada neka oni koji budu u Judeji bježe u gore. Oni koji budu u gradu, neka ga napuste, a oni koji budu u selima, neka ne ulaze u grad” (Luka 21:20, 21). Jesu li se Isusove riječi zaista ispunile?

Otada su prošle 33 godine, a Judeja je još uvijek stenjala pod rimskom čizmom. Ali kad je 66. godine Gesije Flor, rimski prokurator Judeje, zaplijenio novac iz svete hramske riznice, Židovima je to bila kap koja je prelila čašu. Ubrzo su razbješnjeli židovski borci nagrnuli u Jeruzalem i poubijali rimske vojnike koji su ondje bili stacionirani, te su proglasili nezavisnost.

 Tri mjeseca kasnije, Cestije Gal poveo je 30 000 vojnika na Jeruzalem kako bi ugušio ustanak. Rimljani su brzo prodrli u grad i potkopali vanjski zid hrama. A onda su se, iz nekog neobjašnjivog razloga, iznenada povukli. Židovski su se pobunjenici poveselili i odmah dali u potjeru za njima. Kada u gradu više nije bilo vojske, kršćani su poslušali Isusovo upozorenje i pobjegli iz Jeruzalema u gore koje su se nalazile s druge strane rijeke Jordana (Matej 24:15, 16).

Iduće godine Rim je ponovno krenuo u osvajanje Judeje, ovaj put pod zapovjedništvom generala Vespazijana i njegovog sina Tita. No ubrzo nakon što je 68. godine umro car Neron, Vespazijan se vratio u Rim da preuzme vlast, a svom sinu Titu prepustio je zapovjedništvo nad 60 000 vojnika kako bi do kraja pokorio Judeju.

U lipnju 70. godine Tit je naredio vojnicima da posijeku sva stabla u okolici. Od tih su stabala oko Jeruzalema napravili opsadni zid od zašiljenih kolaca dug 7 kilometara. Otprilike tri mjeseca kasnije Rimljani su razorili grad i hram – sve su opljačkali i spalili te ondje doista nije ostao “ni kamen na kamenu”, baš kao što je Isus i prorekao (Luka 19:43, 44). Neki povjesničari smatraju da je u Jeruzalemu i ostatku zemlje izginulo gotovo pola milijuna ljudi.

Godine 71. Tit se vratio u Rim kao slavni pobjednik, a narod mu je na ulicama oduševljeno klicao. Čitav grad bio je na nogama te je u njemu održana jedna od najvećih trijumfalnih povorki koje je Rim ikada vidio.

Ljudi su bez daha promatrali ogromno bogatstvo koje se u svečanoj povorci prevozilo ulicama. Pred očima su im prolazili zaplijenjeni brodovi, golema paradna kola na kojima su se prikazivali prizori iz bitki te blago iz jeruzalemskog hrama.

Tit je 79. godine na prijestolju naslijedio svog oca Vespazijana. Međutim, nakon samo dvije godine Tit je iznenada umro. Poslije njega na prijestolje je sjeo njegov brat Domicijan, koji je ubrzo podigao veličanstveni slavoluk u Titovu čast.

Svake godine stotine tisuća turista dive se Titovom slavoluku. Za neke je on čuveno remek-djelo, za druge je simbol Rima na vrhuncu moći, a neki pak u njemu vide gorki podsjetnik na tragediju koja je zadesila Jeruzalem i židovski hram.

Međutim, za one koji proučavaju Bibliju Titov slavoluk ima puno veće značenje. On je nijemi svjedok koji potvrđuje da su biblijska proročanstva točna i vjerodostojna – da potječu od samog Boga (2. Petrova 1:19–21).