MOJI školski dani bili su prilično jednolični. Od početka do kraja školovanja dijelio sam klupe s istom djecom. Živjeli smo u maloj sredini pa smo znali imena većine mještana.

Liberty je bio okružen malim farmama, a ljudi su uglavnom uzgajali kukuruz. Kad sam ja došao na svijet, otac je radio za jednog lokalnog poljoprivrednika. Još dok sam bio tinejdžer naučio me voziti traktor i obavljati jednostavne poljoprivredne poslove.

Nisam imao priliku vidjeti svog oca dok je bio mlađi. Kad sam se rodio, bilo mu je 56 godina, a majci 35. No čak i u tim godinama otac je bio zdrav, vitalan i snažan čovjek. Volio je marljivo raditi i naučio je i nas djecu da cijenimo rad. Nikad nije puno zarađivao, ali se pobrinuo da imamo krov nad glavom, odjeću i hranu te je uvijek bio uz nas kad smo ga trebali. Umro je s 93 godine, a majka s 86. Nažalost, oni nisu služili Jehovi. Samo je jedan moj brat prihvatio istinu. On vjerno služi kao starješina još od početka ’70-ih, kad je uvedena ta služba.

Majka je bila vrlo pobožna žena. Svake nedjelje vodila nas je u baptističku crkvu. Kad sam imao 12 godina, prvi put sam čuo za Trojstvo. Znatiželjno sam pitao mamu: “Kako Isus istovremeno može biti i Sin i Otac?” Sjećam se da mi je odgovorila: “Sine, to je tajna! Mi to ne možemo dokučiti.” I doista, za mene je to dugo ostala tajna. Ipak, u dobi od 14 godina krstio sam se u obližnjem potoku. Podronili su me pod vodu tri puta — jednom za Oca, jednom za Sina i jednom za svetog duha!

U srednjoj školi imao sam prijatelja koji je zarađivao boreći se u boksačkim mečevima. Na njegov nagovor i ja sam počeo trenirati boks te sam se učlanio u jednu boksačku organizaciju. No nisam bio baš neki boksač, pa sam se nakon nekoliko mečeva prestao baviti time. Kasnije sam bio pozvan u vojsku, a vojni rok odslužio sam u Njemačkoj. Dok sam bio ondje, viši časnici poslali su me na jednu vojnu akademiju jer su smatrali da imam predispozicije za dobrog vođu. Željeli su da ostvarim karijeru u vojsci. No ja nisam bio zainteresiran za to. Zbog toga sam 1956, nakon dvije godine vojne službe, dobio častan otpust. Kratko nakon toga pridružio sam se jednoj potpuno drugačijoj vojsci.

U to vrijeme imao sam prilično iskrivljenu predodžbu o tome što znači biti pravi muškarac. Bio sam pod velikim utjecajem mačo tipova iz filmova i onoga što sam vidio oko sebe. Mislio sam da muškarci koji drugima govore o Bibliji nisu muževni. No onda se dogodilo nešto što mi je iz temelja promijenilo život. Jednog dana, dok sam se vozio gradom u svom crvenom kabrioletu, mahnule su mi dvije djevojke i pozvale me da dođem do njih. One su bile mlađe sestre mog šogora. Te su djevojke bile Jehovini svjedoci. Ponekad sam znao od njih uzeti časopise Stražarska kula i Probudite se!, ali Kula je za moj ukus bila preteško gradivo. Ovaj put pozvale su me da dođem na Skupštinsko razmatranje knjige, sastanak na kojem je manji broj prisutnih proučavao Bibliju i raspravljao o njoj. Sastanak se održavao u njihovom domu. Rekao sam im da ću razmisliti o tome. “Obećavaš?” pitale su me djevojke s osmijehom na licu. “Obećavam”, rekao sam.

Poslije mi je bilo krivo što sam to obećao, ali više se nisam mogao izvući. Tako sam te večeri otišao na sastanak. Najdublji dojam na mene ostavila su djeca. Nisam mogao vjerovati koliko znaju o Bibliji. Iako sam svake nedjelje s majkom išao u crkvu, nisam znao gotovo ništa o Bibliji. Želio sam saznati više, pa sam prihvatio biblijski tečaj. Jedna od prvih stvari koje sam naučio bila je da se Svemogući Bog zove Jehova. Kad sam godinama ranije upitao majku što zna o Jehovinim svjedocima, ona mi je kratko rekla: “Ma oni ti štuju nekog starca koji se zove Jehova.” No sada su mi se otvorile oči!

Brzo sam napredovao jer sam bio svjestan da sam pronašao istinu. Krstio sam se u ožujku 1957, devet mjeseci nakon onog prvog sastanka. Moj pogled na život potpuno se promijenio. Jako mi je drago što sam iz Biblije saznao koje su odlike pravog muškarca. Isus je bio savršen čovjek.  Ujedno je bio i fizički snažan i nijedan se današnji mačo-muškarac ne bi mogao mjeriti s njim. Međutim, on se nije upuštao u tučnjave, nego je “puštao da mu bol nanose”, baš kao što je bilo prorečeno (Iza. 53:2, 7). Naučio sam da pravi Isusov sljedbenik “treba biti blag prema svima” (2. Tim. 2:24).

Godine 1958. postao sam pionir. No uskoro sam morao nakratko prekinuti s tom službom jer sam odlučio oženiti se. Moja odabranica bila je Gloria, jedna od onih djevojaka koje su me pozvale na sastanak. Zbog te odluke nikad nisam požalio. Gloria je moje blago. Vrednija mi je od najdragocjenijeg dijamanta i jako sam sretan što je imam. No neka vam ona ispriča nešto o sebi.

“Imala sam 16 braće i sestara. Moja mama vjerno je služila Jehovi. Nažalost, umrla je kad sam imala 14 godina. Nakon toga tata je počeo proučavati Bibliju. Budući da smo ostali bez mame, tata je pitao ravnatelja možemo li ja i moja starija sestra, koja je završavala srednju školu, naizmjence ići na nastavu — jedan dan ona, a drugi dan ja. Tako bi jedna od nas uvijek bila kod kuće da se brine za mlađu braću i sestre te skuha večeru prije nego što se tata vrati s posla. Ravnatelj je to odobrio, pa smo sestra i ja naizmjence išle u školu sve dok ona nije maturirala. S nama su proučavale dvije obitelji Jehovinih svjedoka. Jedanaestero nas djece odlučilo je služiti Jehovi. Ja sam voljela službu propovijedanja iako sam po prirodi sramežljiva. No muž mi je s vremenom pomogao da se lakše nosim s time.”

Gloria i ja vjenčali smo se u veljači 1959. Zajedno smo služili kao pioniri i uživali smo u toj službi. U srpnju te godine predali smo molbu za Betel jer smo željeli služiti u glavnom sjedištu. Bili smo pozvani na razgovor, koji je vodio Simon Kraker, jedan jako dragi brat. Rekao nam je da Betel trenutno ne prima bračne parove. Usprkos tome i dalje smo željeli služiti u Betelu — iako smo se načekali da nam se ta želja ostvari.

Pisali smo u glavno sjedište i zamolili braću da nas pošalju na područje na kojem je potrebno više objavitelja. Ponudili su nam samo jednu opciju: Pine Bluff, u saveznoj državi Arkansasu. U to vrijeme u Pine Bluffu bile su dvije skupštine — u jednu su išli bijelci, a u drugu crnci. Nas su poslali u skupštinu za crnce, u kojoj je bilo samo 14 objavitelja.

Možda se pitate zašto su se objavitelji bijele i crne rase sastajali odvojeno. Jednostavno govoreći, zato što tada nije bilo drugog izbora. Zakon je zabranjivao da se crnci i bijelci okupljaju zajedno, a oni koji bi ga prekršili lako su mogli postati žrtve nasilja. U mnogim mjestima braća su se bojala da će im rasisti uništiti dvoranu ako vide bijelce i crnce zajedno na sastanku. To se doista i događalo. Ako bi Jehovini svjedoci koji su crnci propovijedali od vrata do vrata u bjelačkoj četvrti, bili bi uhićeni, a vrlo vjerojatno i premlaćeni. Naravno, nama je bilo stalo do toga da izvršimo djelo propovijedanja, pa smo se držali zakona i nadali se da će se situacija promijeniti nabolje.

Nije nam bilo lako propovijedati. Kad smo svjedočili negdje gdje su uglavnom živjeli crnci, ponekad smo slučajno pokucali na vrata bijelcima. Morali smo brzo odlučiti hoćemo li iznijeti kratku biblijsku prezentaciju ili se samo ispričati i krenuti dalje. Tako je to bilo u ono vrijeme.

Naravno, morali smo naporno raditi da bismo zaradili za život i istovremeno mogli služiti kao pioniri. Uglavnom su nas plaćali tri dolara na dan. Gloria je kod nekoliko obitelji radila kao spremačica. Ja sam joj u jednoj kući pomagao kako bi mogla duplo brže završiti s poslom. Ta obitelj dala bi nam i ručak — podgrijali bi neko smrznuto jelo koje bismo pojeli prije odlaska. Svaki tjedan Gloria je glačala odjeću za jednu obitelj. Ja sam radio u vrtu, prao prozore i obavljao druge poslove oko kuće. Kod jedne bjelačke obitelji prali smo prozore. Gloria ih je prala iznutra, a ja izvana. Ondje smo radili po cijeli dan, pa su nam davali ručak. Gloria je jela unutra, odvojeno od obitelji, a ja u garaži. To mi nije smetalo. Ručak je uvijek bio ukusan. Ta je obitelj zapravo bila vrlo simpatična. Problem je bio u tome što su se povodili za  razmišljanjem većine. Sjećam se što smo doživjeli na jednoj benzinskoj postaji. Kad smo stali da napunimo rezervoar, pitao sam radnika može li Gloria otići na toalet. On me prostrijelio pogledom i rekao: “Zaključan je.”

Iako smo od ljudi u svijetu znali doživjeti neugodnosti, s braćom nam je bilo prekrasno. Osim toga, voljeli smo službu propovijedanja. Kad smo se tek doselili u Pine Bluff, živjeli smo kod brata koji je služio kao sluga skupštine. Gloria je počela proučavati Bibliju s njegovom ženom, koja nije služila Jehovi, a ja sam počeo proučavati s njegovom kćeri i zetom. I majka i kći predale su se Jehovi i krstile.

Imali smo dobre prijatelje i među braćom koja su bila bijelci. Znali su nas pozvati na večeru, ali mogli smo doći k njima tek nakon što je pao mrak. U to je vrijeme Ku-Klux-Klan, rasistička organizacija koja je napadala crnce, bio vrlo aktivan. Sjećam se da sam jednom na Noć vještica vidio nekog čovjeka kako sav ponosan sjedi na trijemu, obučen u bijelu odoru s kapuljačom na glavi, kakvu su tada nosili pripadnici Ku-Klux-Klana. No to nije spriječilo našu braću da nas zovu u goste niti je ugušilo ljubav koja je vladala među nama. Jednog ljeta nismo imali dovoljno novca da otputujemo na kongres. Zato je jedan brat odlučio kupiti naš ford. No automobil nije dugo ostao kod njega. Iznenadili smo se kad smo ga nekih mjesec dana kasnije ugledali parkiranog pred našom kućom. Tog smo dana po ljetnoj žegi bili u službi od kuće do kuće i na nekim biblijskim tečajevima. Padali smo s nogu od umora. Zato smo bili presretni kad smo na vjetrobranskom staklu našli poruku u kojoj je pisalo: “Auto je opet vaš. To je dar od mene. Vaš brat.”

Još jedna lijepa gesta ostavila je dubok dojam na mene. Godine 1962. bio sam pozvan na Tečaj za imenovanu braću, koji se održavao u South Lansingu, u saveznoj državi New Yorku. Tečaj je bio namijenjen starješinama te pokrajinskim i oblasnim nadglednicima i trajao je punih mjesec dana. No u to sam vrijeme bio bez posla, pa smo jedva spajali kraj s krajem. Jedna telefonska kompanija u Pine Bluffu pozvala me na razgovor za posao. Znao sam da nijedan crnac dotada nije dobio priliku raditi u toj firmi. Na koncu su mi ponudili posao. Pitao sam se što da radim. Nisam mogao otputovati na tečaj jer nisam imao dovoljno novca. Ozbiljno sam razmišljao o tome da prihvatim posao i odbijem poziv na tečaj. Baš sam se spremao obavijestiti Betel da ne mogu doći kad se dogodilo nešto što nikad neću zaboraviti.

Jedna sestra iz naše skupštine, čiji muž nije služio Jehovi, pokucala nam je rano ujutro na vrata i dala mi kovertu punu novca. Ona i nekoliko njene djece neko su vrijeme ustajali ranom zorom i odlazili na polja pamuka čupati korov kako bi zaradili za moje putovanje. Rekla mi je: “Pođi  na tečaj i nauči najviše što možeš, a onda se vrati i pouči nas!” Nakon toga pitao sam onu telefonsku kompaniju mogu li doći raditi za pet tjedana. Rekli su mi da to ne dolazi u obzir. Ali to mi više nije bilo važno. Već sam donio odluku. Jako mi je drago što nisam prihvatio taj posao!

Evo što Gloria kaže o vremenu koje smo proveli u Pine Bluffu: “Bilo mi je divno na tom području. Imala sam između 15 i 20 biblijskih tečajeva, tako da smo ujutro propovijedali od kuće do kuće, a popodne vodili tečajeve. Znali smo ostati u službi do 11 navečer. Propovijedanje nam je bio pravi užitak! Bila bih rado ostala ondje. Moram priznati da nisam baš željela ići u pokrajinsku službu. No Jehova je imao drugačije planove s nama.” I to je stvarno istina.

Dok smo služili u Pine Bluffu, predali smo molbu za specijalnu pionirsku službu. Očekivali smo da će nam odobriti molbu zato što je naš oblasni nadglednik želio da odemo kao specijalni pioniri u jednu skupštinu u Teksasu kojoj je trebala pomoć. Veselili smo se takvoj promjeni. Zato smo čekali i čekali, nadajući se da ćemo od Betela dobiti pismo, ali ono nikako da stigne. Na koncu je jednog dana ipak osvanulo u sandučiću. Braća su nam javila da ćemo služiti u putujućoj službi. To je bilo u siječnju 1965. Tada je za pokrajinskog nadglednika bio imenovan i brat Leon Weaver, koji je danas koordinator američkog Odbora podružnice.

Bojao sam se svog novog zadatka. Oko godinu dana ranije oblasni nadglednik James Thompson razgovarao je sa mnom da vidi udovoljavam li preduvjetima za tu službu. Ljubazno mi je ukazao na neka područja na kojima bih se mogao popraviti i spomenuo neke kvalitete koje treba imati dobar pokrajinski nadglednik. Kratko nakon što sam započeo s pokrajinskom službom shvatio sam koliko su mi njegovi savjeti bili potrebni. Brat Thompson bio je prvi oblasni nadglednik s kojim sam surađivao u pokrajinskoj službi. Od tog vjernog, duhovno zrelog brata puno sam naučio.

U to vrijeme nije se baš puno pažnje posvećivalo obučavanju pokrajinskih nadglednika. Naprimjer, ja sam tjedan dana promatrao jednog pokrajinskog nadglednika kako vrši svoju službu u jednoj skupštini, a zatim je on tjedan dana pratio moj rad u drugoj skupštini. Dao mi je neke prijedloge i smjernice, no dalje sam se morao snalaziti sam. Sjećam se da sam Gloriji rekao: “Da bar ostane malo duže!” Međutim, s vremenom sam  shvatio nešto važno. Uvijek će biti braće koja ti mogu pomoći — naravno, ako im to dopustiš. I dan-danas zahvalan sam iskusnoj braći koja su mi uvijek spremno pomagala, primjerice Jamesu Brownu, koji je tada služio kao putujući nadglednik, i Fredu Rusku, koji je bio betelski radnik.

U to doba rasizam je i dalje bio sveprisutan problem. Naprimjer, na svoje smo oči vidjeli povorku koju su pripadnici Ku-Klux-Klana organizirali u nekom gradu u Tennesseeju. Sjećam se i kad smo jednom tijekom službe otišli s grupom objavitelja na pauzu u restoran s brzom hranom. Ja sam otišao u toalet, a za mnom je krenuo neki opaki tip s rasističkim tetovažama. No uto je u toalet ušao i jedan brat bijelac, koji je bio puno krupniji od nas obojice. “Je li sve u redu, brate Herd?” upitao me. Kad je to čuo, onaj se tip brže-bolje pokupio i otišao od nas. S godinama sam se uvjerio da predrasude nemaju veze s nečijom bojom kože, nego s grijehom koji smo svi naslijedili od Adama. Isto tako, shvatio sam da će nam braća u vjeri uvijek pokazivati ljubav bez obzira na boju kože. Čak će i umrijeti za nas ako to bude potrebno.

U putujućoj službi proveli smo 33 godine, od toga 21 u oblasnoj službi. Bilo je to prekrasno razdoblje našeg života. Doživjeli smo mnoga ohrabrujuća iskustva. No čekao nas je još jedan blagoslov. U kolovozu 1997. ispunila nam se dugogodišnja želja — pozvani smo u američki Betel, i to 38 godina nakon što smo predali molbu. Već u rujnu započeli smo s betelskom službom. Mislio sam da odgovorna braća u Betelu trebaju moju pomoć samo neko vrijeme, ali ispalo je potpuno drugačije.

Najprije sam dobio zadatak da radim u Službenom odjelu. Ondje sam puno naučio. Braća koja rade u tom odjelu odgovaraju na mnoga osjetljiva i složena pitanja koja dobivaju od starješinstava i pokrajinskih nadglednika iz cijele zemlje. Zahvalan sam toj braći što su me strpljivo poučavala i pomagala mi. Kad bih ponovno morao raditi u tom odjelu, mislim da bih opet trebao puno toga učiti.

Gloria i ja volimo betelski način života. Uvijek smo bili ranoranioci, a ta navika dobro nam je došla u Betelu. Nakon otprilike godinu dana počeo sam služiti kao pomoćnik Službenog odbora Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. A onda sam 1999. imenovan za člana Vodećeg tijela. Toliko toga sam naučio otkako služim ovdje! No najviše me se dojmilo to što sam mnogo puta vidio jasne dokaze da kršćansku skupštinu vodi Isus Krist, a ne neki čovjek.

Kad razmišljam o svom životu, ponekad se osjećam poput proroka Amosa. On je bio pastir i zarezivao je plodove divlje smokve, koje su jeli samo siromašni. No Jehova je zapazio tog svog poniznog slugu i imenovao ga za proroka, što mu je sigurno donijelo mnoge blagoslove (Amos 7:14, 15). Slično tome Jehova je zapazio mene, sina siromašnog poljoprivrednika iz Libertyja, i podario mi mnoštvo blagoslova. Toliko ih je da ih ne mogu ni nabrojati (Izr. 10:22). Istina, potekao sam iz siromašne obitelji, ali danas sam duhovno bogat. Stekao sam bogatstvo o kojem nisam mogao ni sanjati!