Danièle je, kao i obično, brzo shvatila što se zbiva te mi je šapnula na uho: “Nema potrebe da zoveš policiju, oni su već ovdje!” I doista, iza nas se u tom trenutku stvorio jedan automobil i parkirao se ispred hotela. Nekoliko minuta kasnije oboje smo bili uhićeni. No zahvaljujući Danièleinom upozorenju imao sam dovoljno vremena jednom bratu predati neke povjerljive dokumente.

Dok su nas vodili u policijsku postaju, razmišljao sam o tome koliko sam sretan što imam tako odvažnu i duhovnu ženu. To je bila samo jedna od mnogih situacija u kojima smo Danièle i ja surađivali kao tim. Ispričat ću vam zašto smo nas dvoje uopće posjetili Gabon, a i druge zemlje u kojima je djelo propovijedanja bilo zakonski ograničeno.

Rodio sam se 1930. u katoličkoj obitelji u gradiću na sjeveru Francuske koji se zove Croix. Kao pobožna obitelj, svaki smo tjedan išli na misu, a otac je bio i dosta aktivan u našoj župi. No kad sam imao skoro 14 godina, dogodilo se nešto što mi je otvorilo oči te sam prvi put shvatio da u crkvi vlada licemjerje.

Tijekom Drugog svjetskog rata Francuska je bila pod njemačkom okupacijom. Svećenik nas je u propovijedima redovito poticao da podržimo takozvanu Višijevsku vladu, odnosno francusku vladu koja je surađivala s nacistima. Bili smo užasnuti njegovim govorima. Poput mnogih drugih Francuza potajno smo slušali radiostanicu BBC, koja je prenosila vijesti savezničkih snaga. A onda je taj svećenik odjednom promijenio ploču. U rujnu 1944. organizirao je misu zahvalnicu u čast saveznika koji su protjerali njemačke snage s našeg područja. Njegovo me licemjerje šokiralo i potpuno potkopalo moje povjerenje u svećenstvo.

Ubrzo nakon rata umro mi je otac. Starija sestra već je bila udana i živjela je u Belgiji, pa sam smatrao da je moja odgovornost brinuti se o majci. Zaposlio sam se u tekstilnoj industriji. Moj šef i njegovi sinovi bili su pobožni katolici. Izgledalo je da me u njihovoj firmi čeka svijetla budućnost, no situacija se uskoro promijenila. Našao sam se pred velikom odlukom.

 Godine 1953. u posjet nam je došla Simone, moja sestra koja je postala Jehovin svjedok. Pomoću Biblije vješto je razotkrila lažna učenja Katoličke crkve, kao što su paklena vatra, Trojstvo i besmrtnost duše. Isprva sam joj prigovarao zato što nije koristila katoličku Bibliju, ali uskoro sam se uvjerio da je ono što mi govori doista istina. Kasnije mi je donijela stare brojeve Stražarske kule, koje sam s velikim zanimanjem čitao noću u spavaćoj sobi. Ubrzo mi je postalo jasno da sam pronašao istinu. No bojao sam se da ću izgubiti posao ako postanem Jehovin svjedok.

Sljedećih nekoliko mjeseci sâm sam proučavao Bibliju i članke iz Stražarske kule. Na koncu sam odlučio otići na sastanak. Jako me se dojmila srdačnost prisutnih i ugodna atmosfera koja je vladala u skupštini. Nakon što sam s jednim iskusnim bratom šest mjeseci proučavao Bibliju, krstio sam se u rujnu 1954. Bio sam presretan što su se uskoro i moja majka te mlađa sestra predale Jehovi.

Godine 1958. prisustvovao sam međunarodnom kongresu u New Yorku. Nažalost, nekoliko tjedana prije toga umrla mi je majka. Budući da se više nisam trebao brinuti o svojoj obitelji, nakon povratka kući dao sam otkaz i započeo s pionirskom službom. U međuvremenu sam se zaručio s revnom pionirkom Danièle Delie, a vjenčali smo se u svibnju 1959.

Danièle je započela s punovremenom službom daleko od svog doma, u ruralnom području pokrajine Bretanje, gdje su uglavnom živjeli katolici. Nije joj bilo jednostavno biciklom prelaziti velike udaljenosti i propovijedati tim ljudima, ali ona je hrabro obavljala svoj zadatak. Oboje smo služili Bogu s osjećajem hitnosti jer smo smatrali da bi kraj mogao brzo doći (Mat. 25:13). Njena samopožrtvovnost pomogla nam je da ustrajemo u punovremenoj službi.

Par dana nakon vjenčanja započeli smo s pokrajinskom službom. Morali smo se priviknuti na skromne životne uvjete. Prva skupština koju smo posjetili imala je samo 14 objavitelja. Budući da oni nisu bili u mogućnosti pružiti nam smještaj, spavali smo na madracima koje smo stavili na podij dvorane. Nije bilo idealno niti previše udobno, ali barem nam je koristilo za kralješnicu!

Iako smo imali puno obaveza, Danièle se dobro priviknula na putujuću službu. Često sam morao neplanirano održati sastanak sa starješinama, a ona nije imala drugog izbora nego me čekati u našem malom automobilu. No nikad se nije žalila na to. U pokrajinskoj službi proveli smo samo dvije godine i u tom smo periodu naučili koliko je važno da muž i žena otvoreno komuniciraju i surađuju kao tim (Prop. 4:9).

Godine 1962. pozvani smo da pohađamo 37. razred škole Gilead, koja se održavala u Brooklynu i trajala je deset mjeseci. Među 100 polaznika bilo je samo 13 bračnih parova, pa smo bili presretni što možemo zajedno pohađati tu školu. Još uvijek  se rado sjećam druženja s Frederickom Franzom, Ulyssesom Glassom i Alexanderom Macmillanom, koji su bili stupovi organizacije.

Tijekom školovanja nastavnici su nas poticali da razvijamo svoju moć zapažanja. Zato smo ponekad subotom poslijepodne, nakon nastave u razredu, imali terensku nastavu. Išli smo u razgledavanje New Yorka te smo na temelju onoga što smo saznali, u ponedjeljak polagali pismeni ispit. Subotom navečer često smo se vraćali u sobu mrtvi umorni, no betelski radnik koji nam je bio vodič postavljao nam je pitanja za ponavljanje kako bismo zapamtili ključne misli koje će nam trebati za ispit. Jednu subotu hodali smo gradom cijelo poslijepodne. Posjetili smo jedan opservatorij, gdje smo učili o meteorima i meteoritima. Prilikom posjeta Američkom prirodoslovnom muzeju saznali smo koja je razlika između aligatora i krokodila. Kad smo se vratili u Betel, vodič nas je upitao: “I, koja je razlika između meteora i meteorita?” Danièle je bila toliko umorna da više nije znala što govori. Rekla je: “Pa, meteoriti imaju duže zube!”

Jako smo se iznenadili kad smo saznali da ćemo služiti u francuskoj podružnici. Ondje smo zajedno proveli više od 53 godine. Godine 1976. bio sam imenovan za koordinatora Odbora podružnice, a usto sam trebao posjećivati afričke i bliskoistočne zemlje u kojima je djelo propovijedanja bilo zabranjeno ili ograničeno. U sklopu tog zadatka otputovali smo u Gabon, gdje smo doživjeli ono što sam ispričao u uvodu članka. Da budem iskren, nisam se uvijek osjećao sposobnim preuzeti takve neočekivane zadatke. No zahvaljujući Danièleinoj podršci imao sam snage obaviti svako zaduženje koje mi je bilo povjereno.

Betelsku službu zavoljeli smo od prvog dana. Danièle je bila izuzetno dobra prevoditeljica, iako je engleski počela učiti samo pet mjeseci prije odlaska u Gilead. Betelska služba jako nas je usrećila, no radovalo nas je i sudjelovanje u skupštinskim aktivnostima. Još se živo sjećam kako smo se nakon službe kasno navečer vraćali kući pariškim metroom. Iako smo znali biti umorni, služba nam je pružala veliko zadovoljstvo jer smo vodili tečajeve s ljudima koji su dobro napredovali. Nažalost, kad se Danièle iznenada razboljela, više nije mogla biti tako aktivna kao prije.

Naime, 1993. dijagnosticiran joj je rak dojke. Liječenje je bilo vrlo iscrpljujuće, a uključivalo je kirurški zahvat i agresivnu kemoterapiju. Petnaest godina kasnije rak se vratio, ali ovaj put bio je još agresivniji. No ona je toliko voljela svoj posao da je nastavila prevoditi kad se malo oporavila.

Usprkos njenoj mučnoj bolesti nikad nismo razmišljali o tome da odemo iz Betela. Ipak, biti bolestan u Betelu nosi sa sobom određene izazove, pogotovo ako drugi nisu svjesni koliko je teško tvoje zdravstveno stanje (Izr. 14:13). Čak i sa skoro 80 godina Danièle je imala ljupko lice i prirodnu profinjenost te se na njoj nije vidjelo koliko je zapravo bolesna. Nikad nije sažalijevala samu sebe, nego se usredotočila na pomaganje drugima. Znala je da onima koji pate puno znači  da imaju nekog tko će ih saslušati (Izr. 17:17). Svoje je iskustvo često dijelila sa sestrama kako bi im pomogla da ne žive u strahu od raka.

Morali smo se suočiti i s nekim novim izazovima. Kad Danièle više nije mogla raditi puno radno vrijeme, zadala si je cilj da više pomaže meni. Zahvaljujući njenoj svesrdnoj podršci 37 godina služio sam kao koordinator Odbora podružnice. Naprimjer, ona bi svaki dan pripremila sve što je bilo potrebno kako bismo mogli u podne zajedno ručati u našoj sobi i malo se odmoriti (Izr. 18:22).

Danièle je uvijek bila izuzetno optimistična i jako je voljela život. No kad je treći put oboljela od raka, osjećali smo se bespomoćno. Zbog kemoterapije i zračenja toliko je oslabjela da je ponekad jedva hodala. Bilo mi je jako bolno gledati kako moja draga žena, koja je nekad bila vrstan prevoditelj, jedva sklapa rečenice.

Čak i kad smo se osjećali izgubljeno, ustrajali smo u molitvi, uvjereni da Jehova neće dopustiti da patimo više nego što možemo podnijeti (1. Kor. 10:13). Uvijek smo zahvaljivali Jehovi za pomoć koju nam je davao putem svoje Riječi, medicinskog osoblja u Betelu te braće i sestara koji su nam pružali ljubav i podršku.

Puno smo puta molili Jehovu da nam pomogne odabrati pravi način liječenja. U jednom periodu Danièle nije primala nikakvu terapiju. Liječnik koji ju je liječio 23 godine nije znao objasniti zašto nakon svake kemoterapije gubi svijest i nije nam mogao ponuditi neko alternativno rješenje. Osjećali smo se kao da smo prepušteni sami sebi i pitali smo se kako će sve to završiti. A onda je jedan drugi onkolog pristao liječiti Danièle. Imali smo dojam da nam je Jehova stvorio izlaz kako bismo se lakše nosili s tjeskobom.

Naučili smo živjeti dan po dan i to nam je pomoglo da ne budemo pretjerano zabrinuti. Kao što je Isus rekao, “dosta je svakom danu zla njegova” (Mat. 6:34). Pomogli su nam i pozitivan stav te smisao za humor. Naprimjer, nakon što je dva mjeseca bila bez kemoterapije, Danièle mi se vragolasto nasmiješila i rekla: “Znaš, nikad se nisam tako dobro osjećala!” (Izr. 17:22). Iako je trpjela veliku bol, voljela je uvježbavati nove teokratske pjesme i pjevala ih je punim glasom.

Njen pozitivan stav pomogao mi je da se nosim s vlastitim ograničenjima. Iskreno govoreći, tijekom 57 godina našeg braka ona se uvijek brinula za moje potrebe. Nije mi htjela pokazati ni kako ispeći jaja! No kad više nije bila u stanju obavljati poslove koje je nekad radila, morao sam naučiti prati suđe i rublje te kuhati jednostavne obroke. Iako sam usput razbio nekoliko čaša, bio sam sretan što mogu činiti nešto lijepo za nju. *

Kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da su me ograničenja povezana sa zdravstvenim problemima i starošću poučila nečem važnom. Kao prvo, nikad ne smijemo biti toliko zaposleni da zapostavljamo svog voljenog bračnog druga. Dok smo u najboljim godinama, trebamo se truditi pokazivati ljubav i pažnju svojim voljenima (Prop. 9:9). Kao drugo, nema smisla razbijati glavu zbog manje važnih stvari jer bismo mogli previdjeti mnoge blagoslove koje primamo svaki dan (Izr. 15:15).

Nakon toliko godina u punovremenoj službi mogu reći da su blagoslovi koje nam je Jehova podario daleko nadmašili sva naša očekivanja. Osjećam se poput psalmista koji je sam sebi rekao: “Jehova ti je učinio dobro!” (Psal. 116:7).