U PAVLOVO vrijeme u pravilu nije bilo brodova namijenjenih isključivo prijevozu putnika. Onaj tko je želio putovati brodom obično se trebao raspitati zna li netko za trgovački, odnosno teretni, brod koji plovi u željenom smjeru i čija bi posada bila spremna uzeti putnike (Djela 21:2, 3). Čak i ako brod nije išao na željeno odredište, putnik se mogao ukrcati na njega i iskrcati u nekoj od luka u kojima bi pristao te ondje potražiti drugi brod koji bi ga odveo bliže njegovom odredištu (Djela 27:1-6).

Putovalo se samo u određeno doba godine i nije postojao utvrđeni red plovidbe. Osim zbog lošeg vremena, praznovjerni mornari ponekad bi odgodili putovanje kad bi ugledali neki zlokobni znak, naprimjer gavrana koji grakće na jarbolu ili olupinu nekog broda na obali. Iz luke se isplovljavalo kad su vjetrovi bili povoljni. Kad bi putnik pronašao brod koji ga je želio povesti, došao bi s prtljagom u blizinu luke i čekao objavu da brod uskoro isplovljava.

“Rim je bio pogodno mjesto za nalaženje broda jer ondje putnici nisu morali trošiti vrijeme na hodanje po pristaništu”, napisao je povjesničar Lionel Casson. “Luka je bila smještena na ušću Tibera. U obližnjem gradu Ostiji nalazio se velik trg okružen uredima, od kojih su mnogi pripadali špediterima iz različitih luka. Naprimjer, špediteri iz Narbone [u današnjoj Francuskoj] imali su svoj ured, špediteri iz Kartage [u današnjem Tunisu] imali su svoj (...) i tako dalje. Onaj tko je tražio prijevoz samo je morao svratiti u ured grada koji se nalazio na njegovoj ruti.”

Putovanje morem putnicima je uštedjelo vrijeme, ali je nosilo sa sobom i određene opasnosti. Pavao je nekoliko puta na svojim misionarskim putovanjima doživio brodolom (2. Kor. 11:25).