Jack i Marie-Line zajedno su u punovremenoj službi od 1988. Oboje su izuzetno prilagodljivi i spremno su prihvatili različita teokratska zaduženja na Guadeloupeu i u Francuskoj Gijani, područjima koja sada nadgleda francuska podružnica. Postavit ćemo im nekoliko pitanja.

Što vas je potaknulo da krenete u punovremenu službu?

Marie-Line: Odrasla sam na Guadeloupeu i često sam kao dijete po cijele dane propovijedala sa svojom majkom, koja je bila vrlo revna sestra. Jako volim ljude, pa sam odmah po završetku škole postala pionir. Bilo je to 1985.

Jack: Još od mladosti bio sam okružen punovremenim slugama koji su jako voljeli službu propovijedanja. Tijekom školskih praznika često sam bio pomoćni pionir. Vikendom smo znali autobusom otići na područje gdje su propovijedali drugi pioniri. Cijeli dan bili smo s njima u službi, a nakon toga smo išli na plažu. Bila su to lijepa vremena!

Marie-Line i ja vjenčali smo se 1988. Nedugo nakon toga pomislio sam: “Nas dvoje nemamo nikakvih obaveza. Zašto se ne bismo više posvetili službi?” Tako sam se pridružio svojoj ženi u pionirskoj službi. Godinu dana kasnije pohađali smo tečaj za pionire, nakon kojeg smo bili imenovani za specijalne pionire. Na Guadeloupeu smo služili na nekoliko različitih područja i bilo nam je jako lijepo. Potom smo dobili poziv da se preselimo u Francusku Gijanu.

Tijekom godina puno ste puta bili poslani na novo područje. Što vam je pomoglo da se prilagodite novim okolnostima?

Marie-Line: Braća iz Betela u Francuskoj Gijani znala su da je Izaija 6:8 naš omiljeni biblijski redak. Kad bi nas nazvali, u šali bi nas pitali: “Sjećate li se svog omiljenog retka?” Odmah nam je bilo jasno da nas čeka novi zadatak, pa bismo odgovorili: “Evo nas, nas pošaljite!”

 Nastojimo ne uspoređivati prijašnja područja sa sadašnjim jer ne želimo da nas to spriječi da uživamo u onome što imamo. Osim toga, trudimo se što bolje upoznati braću i sestre s kojima surađujemo.

Jack: U prošlosti su nas neki dobronamjerni prijatelji pokušavali odvratiti od preseljenja jer su željeli da ostanemo blizu njih. No kad smo otišli s Guadeloupea, jedan nas je brat podsjetio na Isusove riječi iz Mateja 13:38: “Polje je svijet.” Kad dobijemo novi zadatak, te nas riječi podsjete da, gdje god se nalazili, i dalje služimo na istom “polju”. Uostalom, bitno je da ondje ima ljudi, jer oni su nam najvažniji.

Kad stignemo na novo područje, vidimo da su ljudi koji ondje žive zadovoljni svojim životom. Stoga se trudimo živjeti onako kako žive domaći stanovnici. Hrana može biti drugačija, ali jedemo što oni jedu i pijemo što oni piju, naravno, uz određene mjere opreza kako ne bismo ugrozili zdravlje. Trudimo se o svakom novom području pričati pozitivno.

Marie-Line: Puno učimo od domaćih objavitelja. Sjećam se što se dogodilo kad smo tek došli u Francusku Gijanu. Padala je jaka kiša i mi smo zaključili da ne možemo ići u službu dok kiša ne prestane. No tada me jedna sestra upitala: “Idemo?” Ja sam iznenađeno odgovorila: “Kako ćemo ići?” Nato mi je ona rekla: “Uzmi kišobran i idemo biciklima.” Tako sam naučila voziti bicikl držeći kišobran u ruci. Da nisam to naučila, tijekom kišne sezone uopće ne bih mogla propovijedati.

Selili ste se oko 15 puta. Imate li neki praktičan prijedlog koji bi drugima mogao olakšati selidbu?

Marie-Line: Preseljenje može biti pravi izazov. Zato je važno naći mjesto gdje ćeš se osjećati ugodno i opušteno kad se vratiš iz službe.

Jack: Nakon što se uselimo u svoj novi dom, ja obično obojim zidove. Kad su braća iz podružnice znala da se na nekom mjestu vjerojatno nećemo dugo zadržati, ponekad bi mi u šali rekla: “Jack, ovaj put nema smisla da bojiš zidove!”

Moja žena je pravi stručnjak za pakiranje. Ona sve složi u kutije i zatim na njih stavi etikete s natpisom “kupaonica”, “spavaća soba”,  “kuhinja” i tako dalje. Zahvaljujući tome, kad stignemo u svoj novi dom, lakše nam je razvrstati kutije u odgovarajuće prostorije. Marie-Line napravi i popis stvari u svakoj kutiji kako bismo brže pronašli ono što nam treba.

Marie-Line: Budući da se sad znamo dobro organizirati, ne gubimo vrijeme kad dođemo na novo područje, nego odmah krenemo sa službom.

Imate li konkretan vremenski plan koji vam omogućuje da potpuno izvršite svoju službu? (2. Tim. 4:5).

Marie-Line: Ponedjeljkom se odmaramo i pripremamo za sastanke. Od utorka nadalje idemo u službu propovijedanja.

Jack: Premda imamo kvotu sati koju svaki mjesec trebamo ispuniti, ne koncentriramo se na to. Naš život vrti se oko službe propovijedanja. Otkad izađemo iz kuće pa sve do povratka, trudimo se razgovarati sa svima koje sretnemo.

Marie-Line: Naprimjer, kad idemo na piknik, uvijek ponesem traktate. Ponekad nam ljudi priđu i traže naše publikacije iako im nismo rekli da smo Jehovini svjedoci. Zato uvijek pazimo kako smo odjeveni i kako se ponašamo. Ljudi zapažaju takve stvari.

Jack: Trudimo se svjedočiti i tako što nastojimo biti dobri susjedi. Ja obično pokupim papire s poda, ispraznim kantu za smeće i pograbljam lišće oko naše zgrade. Naši susjedi to vide pa nas ponekad pitaju: “Imate li možda Bibliju za mene?”

Često ste propovijedali u zabačenim područjima. Sjećate li se nekog posebnog iskustva?

Jack: Do nekih je područja u Gijani jako teško doći. Često moramo u tjedan dana prijeći po 600 kilometara, i to vrlo lošim cestama. Još se živo sjećam odlaska u St. Élie, selo koje je smješteno u amazonskoj prašumi. Putovali smo nekoliko sati terenskim vozilom i čamcem. Većina tamošnjih ljudi bavi se iskopavanjem zlata. Neki su nam iz zahvalnosti za publikacije kao prilog davali male grumene zlata. Navečer smo organizirali prikazivanje jednog od filmova koje je objavila naša organizacija i prisustvovalo je mnogo seljana.

Marie-Line: Nedavno su braća zamolila Jacka da u Camopiju održi govor na Obilježavanju Kristove smrti. Dotamo smo putovali četiri sata čamcem po rijeci Oyapocku. Bila je to prava avantura!

Jack: Na mjestima gdje je rijeka plitka brzaci mogu biti vrlo opasni. Vjerujte mi, jako je uzbudljivo gledati kako čamac ulazi u brzace. Onaj tko upravlja čamcem stvarno mora znati što radi! Bila je to odlična ekspedicija. Na Obilježavanju je bilo samo 6 Jehovinih svjedoka, no došlo je oko 50 zainteresiranih osoba, uključujući i nekoliko Indijanaca.

Marie-Line: I naši mladi koji odluče dati više Jehovi mogu doživjeti takva divna iskustva! Kad se u takvim okolnostima pouzdaš u Jehovu, tvoja vjera postaje jača. Često smo osjetili Jehovinu ruku u svom životu.

Naučili ste nekoliko jezika. Jeste li nadareni za jezike?

Jack: Ne, nimalo. Te sam jezike naučio zato da mogu propovijedati i pomagati skupštini. Morao sam voditi razmatranje Stražarske kule na jeziku sranantongo *, a prethodno na tom jeziku nisam imao ni čitanje Biblije! Poslije sam pitao jednog brata kako je bilo. Odgovorio mi je: “Neke riječi nismo baš razumjeli, ali bilo je jako dobro.” Djeca su mi bila od velike pomoći. Odrasli mi ne bi ništa rekli kad bih rekao nešto krivo, ali djeca bi me ispravila. Puno sam od njih naučio.

Marie-Line: Na jednom području imala sam biblijske tečajeve na francuskom, portugalskom i sranantongu. Jedna sestra savjetovala mi je da počnem s jezikom koji mi je najteži, a završim s onim koji mi najbolje ide. Ubrzo sam se uvjerila da je to bio vrlo mudar savjet.

 Jednog dana imala sam dva tečaja, jedan na sranantongu, a drugi na portugalskom. Kad sam počela drugi tečaj, sestra koja je bila sa mnom rekla mi je: “Marie-Line, mislim da nešto nije u redu!” Tada sam shvatila da sam ženi iz Brazila pričala na sranantongu umjesto na portugalskom.

Braća s kojima ste surađivali jako vas vole. Što vam je pomoglo da se zbližite s njima?

Jack: Mudre izreke 11:25 kažu: “Duša koja velikodušno daje, uživat će blagostanje.” Nije nam teško provoditi vrijeme s drugima i pomagati im. Kad smo jednom pričali o održavanju dvorane, neki su mi rekli: “Pusti objavitelje da to naprave.” Ali ja sam im odgovorio: “Pa i ja sam objavitelj. Ako treba obaviti posao, i ja želim učiniti svoj dio.” Istina, svi trebamo nešto vremena posvetiti sebi. Ali Marie-Line i ja često podsjetimo jedno drugo da nas želja za privatnošću ne smije sprečavati da činimo dobro drugima.

Marie-Line: Trudimo se pokazivati osobno zanimanje za svoju braću i sestre. Zahvaljujući tome znamo kad im treba pričuvati djecu ili ih dovesti iz škole. Onda prilagodimo svoje planove da im možemo priskočiti u pomoć. Tako postajemo bliski s drugima i možemo im pomagati kad im to zatreba.

Koje ste blagoslove doživjeli služeći na području gdje je velika potreba za objaviteljima?

Jack: Punovremena služba obogatila nam je život. Često smo bili u prirodi i uživali u Jehovinim raznolikim djelima stvaranja. Iako uvijek ima teških situacija, osjećamo mir zato što znamo da će nam Božji sluge pomagati gdje god da se nalazimo.

Kad sam bio mladić, zbog kršćanske neutralnosti služio sam zatvorsku kaznu u Francuskoj Gijani. Nikad nisam ni sanjao da ću se jednog dana vratiti onamo kao misionar i dobiti dopuštenje da posjećujem zatvore kao vjerski službenik. Jehova je doista velikodušan Bog!

Marie-Line: Najveća mi je radost to što mogu činiti dobro drugima. Presretni smo što služimo Jehovi. To nam je pomoglo i da se zbližimo kao muž i žena. Jack me zna pitati možemo li pozvati na ručak neki bračni par koji se pomalo obeshrabrio. Ja mu nato kažem: “Baš sam i ja razmišljala o tome!“ To nam se često događa!

Jack: Nedavno sam saznao da imam rak prostate. Premda moja žena ne voli pričati o tome, ja sam joj rekao: “Draga, ako sutra umrem, neću umrijeti u dubokoj starosti. Ali umrijet ću zadovoljan jer znam da sam život proveo u službi Jehovi, radeći ono što je istinski vrijedno” (1. Mojs. 25:8).

Marie-Line: Jehova nam je otvorio mnoga vrata i podario zadatke o kakvima nismo mogli ni sanjati. Naš je život doista pun prekrasnih blagoslova. S potpunim pouzdanjem u Boga, ići ćemo kamo god nas njegova organizacija pošalje!