Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

ŽIVOTNA PRIČA

„Jehova me nije zaboravio“

„Jehova me nije zaboravio“

ŽIVIM u Oriali, indijanskom selu od oko 2 000 stanovnika. Ono se nalazi u udaljenom delu Gvajane u Južnoj Americi i do njega se može doći samo malim avionom ili brodom.

Rođen sam 1983. Bio sam zdravo dete i imao sam normalno detinjstvo, ali kada sam imao deset godina počeo sam da osećam jake bolove u celom telu. Oko dve godine kasnije, jednog jutra sam se probudio i nisam mogao da se pomerim. Koliko god da sam se trudio, nisam mogao da pomerim noge. Od tog dana, nikada više nisam mogao da hodam. Zbog bolesti sam prestao i da rastem. I danas sam visok kao da sam dečak.

Nekoliko meseci nakon što sam se razboleo i prestao da izlazim iz kuće, posetile su nas dve Jehovine svedokinje. Obično bih pokušao da se sakrijem kad neko dođe, ali tog dana sam ostao i razgovarao s njima. Dok su govorile o raju, setio sam se onoga što sam čuo kada sam imao oko pet godina. Tada je Džetro, misionar koji je živeo u Surinamu, dolazio jednom mesečno u naše selo i proučavao Bibliju s mojim ocem. Džetro je bio veoma dobar prema meni i mnogo sam ga voleo. Pored toga, baka i deka su me ponekad vodili na sastanke Svedoka koji su se održavali u našem selu. Zato kada me je Florens, jedna od Svedokinja koje su nas posetile, pitala da li želim da saznam više, rekao sam da želim.

Florens je ponovo došla sa svojim mužem Džastasom i počeli su da proučavaju Bibliju sa mnom. Kada su shvatili da ne umem da čitam, pomogli su mi da naučim. Nakon nekog vremena, tečno sam čitao. Jednog dana, njih dvoje su mi rekli da treba da se presele u Surinam da bi tamo propovedali. Nažalost, u Oriali nije bilo nikoga ko bi mogao da nastavi kurs sa mnom. Ali Jehova me nije zaboravio.

Ubrzo se u Orialu doselio Flojd, koji je bio pionir. Dok je propovedao od kuće do kuće, došao je i do mene. Nasmešio sam se kada je spomenuo proučavanje Biblije. „Zašto se smeškaš?“, pitao me je. Rekao sam mu da sam već proučavao brošuru Šta Bog zahteva od nas? i da sam počeo da proučavam knjigu Spoznanje koje vodi do večnog života *. Ispričao sam mu zašto je kurs prekinut. Flojd je završio proučavanje knjige Spoznanje sa mnom, ali je zatim i on poslat na drugo mesto. Ponovo nije bilo nikoga ko bi proučavao Bibliju sa mnom.

Međutim, 2004. u Orialu su došla dvojica specijalnih pionira, Granvil i Džošua. Propovedali su od kuće do kuće i pronašli me. Kad su me pitali da li želim da proučavam, osmehnuo sam se. Zamolio sam ih da iz početka proučavaju sa mnom knjigu Spoznanje. Zanimalo me je da li će me poučavati istim stvarima kao Svedoci pre njih. Granvil mi je rekao da se u selu održavaju sastanci. Iako nisam izašao iz kuće skoro deset godina, želeo sam da idem na sastanak. Granvil je došao po mene, stavio me u invalidska kolica i gurao do Dvorane Kraljevstva.

S vremenom, Granvil me je podstakao da se upišem u Teokratsku školu propovedanja. Rekao mi je: „Ne možeš da hodaš, ali možeš da govoriš. Jednog dana ćeš održati javno predavanje. To će se sigurno desiti.“ Njegove ohrabrujuće reči ulile su mi samopouzdanje.

Počeo sam da idem u službu sa Granvilom. Međutim, zemljani putevi u selu bili su suviše džombasti za invalidska kolica. Zato sam zamolio Granvila da me stavi u ručna kolica i da me vozi u njima. To je odlično funkcionisalo. Krstio sam se u aprilu 2005. Ubrzo nakon toga, braća su me naučila da radim sa literaturom i na ozvučenju u Dvorani Kraljevstva.

Nažalost, 2007. moj otac je poginuo u nesreći sa čamcem. Moja porodica je bila duboko ožalošćena. Granvil se molio s nama i čitao nam utešne biblijske stihove. Dve godine kasnije, pogodila nas je još jedna tragedija – Granvilov čamac je potonuo i on se utopio.

Naša mala, ožalošćena skupština ostala je bez starešine i samo sa jednim slugom pomoćnikom. Granvilova smrt me je strašno pogodila jer mi je bio dobar prijatelj. Uvek mi je pomagao u duhovnom i fizičkom pogledu. Na prvom sastanku nakon što je poginuo, trebalo je da čitam članak na Razmatranju Stražarske kule. Pročitao sam prva dva odlomka, ali onda sam počeo da plačem i nisam mogao da zaustavim suze. Morao sam da siđem s podijuma.

Bilo mi je lakše kada su braća iz druge skupštine došla u Orialu da nam pomognu. Osim toga, podružnica je poslala specijalnog pionira po imenu Kodžo. Na moju radost, moja majka i jedan mlađi brat počeli su da proučavaju i krstili su se. Zatim sam u martu 2015. naimenovan za slugu pomoćnika. Nakon nekog vremena održao sam svoje prvo javno predavanje. Tog dana, sa osmehom i suzama zahvalnosti, mislio sam na ono što mi je Granvil rekao godinama ranije: „Jednog dana ćeš održati javno predavanje. To će se sigurno desiti.“

U emisijama na našoj televiziji saznao sam o drugim Svedocima koji su u sličnoj situaciji kao ja. Ali uprkos hendikepu, oni vode ispunjen i srećan život. Što se mene tiče, i dalje ima stvari koje mogu da radim. Želja da svu preostalu snagu dam Jehovi motivisala me je da postanem stalni pionir. A u septembru 2019. sam dobio neočekivanu vest! Tog meseca sam saznao da sam naimenovan za starešinu u našoj skupštini od oko 40 objavitelja.

Zahvalan sam braći i sestrama koji su proučavali sa mnom i pomagali mi da služim Jehovi. Iznad svega, zahvalan sam Jehovi što me nije zaboravio.

^ odl. 8 Izdali Jehovini svedoci, ali se više ne štampa.