Taj zastrašujući događaj bio je prekretnica u mom životu. Tada sam počeo dublje razmišljati o Bogu i smislu života. No prije nego što vam kažem kako je završila ta priča, reći ću vam nešto o svom djetinjstvu, o nekim događajima koji su utjecali na moj način razmišljanja i pobudili u meni želju da upoznam Boga.

Rodio sam se 1937. u Guesnainu, rudarskom gradiću na sjeveru Francuske. Od svog oca, koji je bio rudar, naučio sam da je u životu važno marljivo raditi. Otac mi je usadio i snažan osjećaj za pravdu. On je iz prve ruke vidio da mnogi rudari doživljavaju nepravde i rade u jako teškim uvjetima, pa im je htio nekako pomoći. Zato se učlanio u neke radničke sindikate i sudjelovao u štrajkovima. Jako ga je smetalo i licemjerje svećenika u našem kraju. Mnogi od njih lagodno su živjeli, a tražili su novac i hranu od rudara koji su jedva spajali kraj s krajem. Ocu se toliko zgadilo njihovo ponašanje da me uopće nije htio poučavati o Bogu i religiji. Ustvari, nikad nismo ni razgovarali o tim temama.

 I ja sam s vremenom počeo mrziti nepravdu. Između ostalog, jako me ljutilo to što su neki imali predrasude prema strancima koji su se doselili u Francusku. Ja sam igrao nogomet s djecom doseljenika i volio sam se s njima družiti. Osim toga, ni moja majka nije bila Francuskinja, nego Poljakinja. Čeznuo sam za time da ljudi svih rasa žive u miru i jedinstvu.

Godine 1957. dobio sam poziv za vojsku. Tako sam se one mračne noći koju sam opisao u uvodu zatekao u planinama Alžira. Nakon što sam u očaju pozvao Boga u pomoć, našao sam se oči u oči, ne s neprijateljskim vojnikom, nego s divljim magarcem. Pao mi je kamen sa srca! No taj događaj, a i sam rat, potaknuo me da dublje razmislim o smislu života. Pitao sam se: Zašto uopće postojimo? Je li Bogu stalo do nas? Hoće li na Zemlji ikada zavladati trajni mir?

Kasnije, dok sam bio na dopustu kod svojih roditelja, upoznao sam jednog Jehovinog svjedoka. On mi je dao jedan katolički prijevod Biblije na francuskom i ja sam počeo čitati tu Bibliju nakon što sam se vratio u Alžir. Posebno su me dirnule riječi iz Otkrivenja 21:3, 4, gdje piše: “Božji je šator među ljudima! (...) [Bog] će obrisati svaku suzu s njihovih očiju i više neće biti smrti. Neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli.” * Nikad prije nisam čuo tako nešto. Pitao sam se: “Je li to stvarno moguće?” U to vrijeme nisam znao gotovo ništa o Bogu i Bibliji.

Nakon što sam se 1959. vratio iz vojske, upoznao sam jednog Jehovinog svjedoka koji se zvao François. On me poučio mnogim biblijskim istinama. Naprimjer, naučio me da se Bog zove Jehova i u Bibliji mi je pokazao to ime (Psal. 83:18). Isto tako, objasnio mi je da će Jehova donijeti pravdu na Zemlju, da će cijeli naš planet pretvoriti u raj i da će ispuniti riječi iz Otkrivenja 21:3, 4.

Ta su mi učenja bila vrlo logična i jako su me dirnula. No istovremeno sam se jako razljutio na svećenike. Želio sam ih razotkriti i svima reći da ono što oni uče vjernike ne piše u Bibliji. Još sam uvijek razmišljao poput svog oca i želio sam se boriti protiv nepravde. Nisam imao strpljenja čekati, nego sam želio odmah nešto poduzeti.

François i drugi Jehovini svjedoci s kojima sam se sprijateljio pomogli su mi da obuzdam svoje snažne emocije. Oni su mi objasnili da naš zadatak nije osuđivati ljude, nego im pomagati tako da im propovijedamo dobru vijest o Božjem kraljevstvu. Isus je to činio, a i svojim je sljedbenicima dao taj zadatak (Mat. 24:14; Luka 4:43). Morao sam naučiti i kako ljubazno i taktično razgovarati s ljudima čak i kad se s njima ne slažem. Biblija kaže: “Gospodinov se rob ne smije svađati, nego treba biti blag prema svima” (2. Tim. 2:24).

Učinio sam potrebne promjene te sam se 1959. krstio na jednom pokrajinskom sastanku Jehovinih svjedoka. Ondje sam upoznao mladu sestru po imenu Angèle, koja mi je  odmah zapela za oko. Zato sam počeo dolaziti u njenu skupštinu kako bismo se bolje upoznali. Vjenčali smo se 1960. Angèle je doista divna žena i dragocjen dar od Jehove (Izr. 19:14).

Kroz godine sam puno toga naučio od mudre i iskusne braće. Naročito mi se u misli urezala ova pouka: Da bismo uspješno izvršili bilo koji težak zadatak, moramo biti ponizni i imati na umu riječi iz Mudrih izreka 15:22, gdje piše: “Uspjeh leži u mnoštvu savjetnika” (bilješka).

Godine 1964. postao sam još više svjestan koliko su istinite te nadahnute riječi. Te sam godine počeo služiti kao pokrajinski nadglednik. Posjećivao sam skupštine kako bih hrabrio braću i pomagao im da duhovno napreduju. No tada sam imao samo 27 godina i nedostajalo mi je iskustva. Zato sam ponekad griješio, ali trudio sam se učiti iz svojih grešaka. No još sam više naučio od zrelih i iskusnih savjetnika.

Sjećam se jednog savjeta koji sam dobio kad sam tek počeo služiti kao pokrajinski nadglednik. Na kraju posjeta jednoj skupštini u Parizu jedan duhovno zreli brat upitao me može li sa mnom porazgovarati u četiri oka. “Naravno”, odgovorio sam mu.

Upitao me: “Louis, kome liječnik ide u kućni posjet?”

“Bolesnima”, odgovorio sam.

On je nato rekao: “Da, tako je. No ja sam primijetio da ti većinu vremena provodiš s onima koji su duhovno jaki i zdravi, kao što je nadglednik skupštine. U našoj skupštini ima mnogo braće i sestara koji su obeshrabreni, novi u istini ili sramežljivi. Njima bi jako puno značilo da provedeš nešto vremena s njima, možda čak i da dođeš k njima na ručak.”

Taj dragi brat dao mi je uistinu mudar i praktičan savjet. Njegova ljubav prema Jehovinim ovcama jako me ganula. Zato sam progutao svoj ponos i odmah primijenio savjet koji mi je dao. Zahvalan sam Jehovi na takvoj braći.

Godine 1969. i 1973. bio sam imenovan za nadglednika Odjela prehrane na dva međunarodna kongresa koja su održana u Colombesu, u predgrađu Pariza. Na kongresu koji se održavao 1973. trebali smo pet dana pripremati  obroke za oko 60 000 ljudi! Bilo me jako strah i pitao sam se kako ćemo uspjeti to napraviti. No i u ovoj situaciji ključ za rješenje problema bio je u Mudrim izrekama 15:22 – posavjetuj se s mudrima. Tražio sam savjet od duhovno zrelih muškaraca koji su imali iskustva u proizvodnji i pripremi hrane. Neki od njih bili su mesari, uzgajivači povrća, kuhari i ekonomi. Zajedničkim snagama uspjeli smo obaviti taj težak i izazovan zadatak.

Godine 1973. moja žena i ja bili smo pozvani da služimo u Betelu u Francuskoj. Prvi zadatak koji sam dobio također mi je bio velik izazov. Morao sam naći načina da šaljemo literaturu našoj braći u Kamerunu. U toj je afričkoj zemlji naše djelovanje bilo zabranjeno od 1970. do 1993. I ovaj put bilo me strah i nisam znao otkuda početi. Brat koji je tada služio kao nadglednik podružnice u Francuskoj vjerojatno je primijetio kako se osjećam. Zato me ohrabrio, rekavši mi: “Našoj braći u Kamerunu jako je potrebna duhovna hrana. Pobrinimo se da je dobiju!” To smo i učinili.

Nekoliko puta otputovao sam u zemlje koje graniče s Kamerunom kako bih se sastao sa starješinama iz te zemlje. Ta hrabra i razborita braća pomogla su mi da organiziram redovitu dostavu duhovne hrane u Kamerun. Jehova je blagoslovio naš trud. Tijekom dvadesetak godina nikad se nije dogodilo da njegovi sluge u toj zemlji ne dobiju neki broj Stražarske kule ili mjesečnika koji se tada zvao Naša služba za Božje Kraljevstvo.

Od samog početka naše veze vidio sam da Angèle ima lijepe kršćanske osobine. One su još više došle do izražaja kad smo se vjenčali. Naprimjer, sjećam se što me zamolila na sam dan našeg vjenčanja. Htjela je da te  večeri u molitvi Jehovi spomenem da mu kao bračni par želimo služiti najviše što možemo. Jehova je uslišio tu molitvu.

Angèle mi je pomogla i da se više uzdam u Jehovu. Naprimjer, kad smo 1973. bili pozvani da služimo u Betelu, ja sam oklijevao prihvatiti taj poziv jer sam jako volio pokrajinsku službu. No Angèle me podsjetila da smo predali svoj život Jehovi. Ne bismo li onda trebali učiniti sve što Jehovina organizacija traži od nas? (Hebr. 13:17). Morao sam priznati da je u pravu! I tako smo otišli u Betel. Moja Angèle svim srcem voli Jehovu i ona je doista mudra i razborita žena. Tim svojim osobinama puno je doprinijela tome da svih ovih godina imamo dobar brak i da donosimo mudre odluke.

Sada kad smo u poznim godinama moja draga Angèle i dalje mi u svemu pruža veliku podršku. Naprimjer, da bismo mogli pohađati razne teokratske škole i tečajeve, od kojih se mnogi održavaju na engleskom, Angèle i ja dali smo si u zadatak da bolje naučimo taj jezik. Zato smo se prije nekog vremena preselili u jednu skupštinu koja djeluje na engleskom jeziku, iako smo tada imali već oko 75 godina. Budući da kao član Odbora podružnice imam mnogo obaveza, nije mi uvijek bilo lako pronaći vremena za učenje engleskog. No Angèle i ja međusobno smo si pomagali. Sada imamo preko 80 godina i još uvijek se pripremamo za skupštinske sastanke i na engleskom i na francuskom. Isto tako, trudimo se što više sudjelovati na sastancima i ići u službu propovijedanja sa svojom skupštinom. Jehova je blagoslovio naš trud da naučimo engleski.

Godine 2017. Angèle i ja bili smo pozvani da pohađamo Školu za članove Odbora podružnice i njihove supruge, koja se održava u Biblijskom obrazovnom centru u Pattersonu. Za nas je to bio divan blagoslov.

Doista ne postoji bolji učitelj od Jehove! (Iza. 30:20). Stoga nije ništa neobično što njegovi sluge – i mladi i stari – dobivaju najbolje moguće obrazovanje (Pnz. 4:5–8). Više puta sam se uvjerio da mladi koji slušaju Jehovu i iskusnu braću i sestre dobro duhovno napreduju i u životu donose mudre odluke. Istina je ono što piše u Mudrim izrekama 9:9: “Savjetuj mudroga, i bit će još mudriji. Pouči pravednika, i znat će više.”

Ponekad se znam sjetiti one grozne noći prije šezdesetak godina kad sam u planinama Alžira strahovao za goli život. Tada nisam ni slutio kakav je divan život preda mnom. Tijekom svih ovih godina jako sam puno naučio od drugih. Jehova je bogato blagoslovio Angèle i mene. Zahvaljujući tome imali smo sretan i smislen život. Čvrsto smo odlučili da nikad ne prestanemo učiti od svog nebeskog Oca i od mudre i iskusne braće i sestara koji ga vole.