Rodio sam se 1941. u Parizu. Moja obitelj živjela je dosta skromno. Ja sam volio učiti, pa sam bio jako razočaran kad sam s 10 godina obolio od tuberkuloze i zbog toga neko vrijeme nisam mogao ići u školu. Liječnici su mi rekli da moram ostati u krevetu i odmarati se kako bi mi se pluća mogla oporaviti. Zato sam nekoliko mjeseci proveo čitajući jedan rječnik i slušajući obrazovne programe pariškog sveučilišta koje je emitirao Radio Sorbona. Kad mi je liječnik konačno rekao da sam zdrav i da se mogu vratiti u školu, bio sam presretan. Tada sam pomislio: “To što liječnici rade stvarno je predivno!” Nakon toga počeo sam sanjati o tome da i ja jednog dana postanem liječnik i pomažem ljudima. Kad god bi me otac pitao što želim biti kad odrastem, moj odgovor uvijek je bio isti: “Želim biti liječnik!” I tako je medicina postala moja najveća ljubav.

Odrastao sam u katoličkoj obitelji, ali nisam baš puno znao o Bogu. Imao sam puno pitanja na koja nisam znao odgovor. Tek nakon što sam počeo studirati medicinu, postao sam uvjeren da je život nastao stvaranjem.

Sjećam se kad sam prvi put pod mikroskopom promatrao stanice tulipana. Zadivilo me kako određeni dijelovi stanice reagiraju na toplinu i hladnoću. Isto tako, bilo mi je zanimljivo kako se citoplazma, tekuća tvar unutar stanice, skuplja kad dođe u dodir sa soli i kako se širi u destiliranoj vodi. Te i brojne druge reakcije omogućavaju organizmima  da se prilagođavaju promjenama u okolišu. Kad sam shvatio da je svaka stanica nevjerojatno kompleksna, postalo mi je jasno da život nije mogao nastati slučajno.

Na drugoj godini studija još sam se više uvjerio da Bog stvarno postoji. Na satovima anatomije analizirali smo kako nam građa podlaktice omogućava da savijemo i ispružimo prste. Način na koji mišići, ligamenti i tetive međusobno funkcioniraju naprosto je zadivljujuć. Posebno su mi bile zanimljive tetive, čvrsti snopovi vezivnog tkiva koji pričvršćuju kraj mišića za kost. Naprimjer, saznao sam da se tetiva koja spaja jedan od mišića podlaktice sa srednjim člankom prsta račva na dva dijela i tako oblikuje mostić ispod kojeg prolazi druga tetiva koja vodi do vrška prsta. Bez tih mehanizama tetive bi uvijek bile napete i ne bismo mogli savijati prste. Bilo mi je jasno da je za građu ljudskog tijela bila potrebna velika inteligencija.

Dok sam učio o rođenju djeteta, sve sam se više divio onome tko je osmislio sve te čudesne procese. Saznao sam da prije rođenja fetus dobiva kisik od majke putem pupčane vrpce. To znači da se alveole, mali zračni mjehurići unutar pluća, još nijednom nisu ispunile zrakom. Kako se bliži vrijeme rođenja, posebna tekućina koja se zove surfaktant počinje oblagati alveole s unutrašnje strane. A zatim, nakon rođenja, s bebinim prvim udahom pokreće se niz nevjerojatnih procesa. Jedan otvor u njenom srcu se zatvori i tako se krv preusmjerava u pluća. U tom ključnom trenutku, dok se alveole brzo ispunjavaju zrakom, surfaktant sprečava da se njihove površine slijepe. Od tog trenutka beba može samostalno disati.

Želio sam bolje upoznati onoga koji je smislio takve čudesne procese, pa sam počeo temeljito čitati Bibliju. Zadivili su me propisi o higijeni koje je Bog dao izraelskom narodu prije više od 3000 godina. Izraelci su morali zakopati svoj izmet, redovito se prati vodom i otići u karantenu ako bi imali simptome neke zarazne bolesti (Lev. 13:50; 15:11; Pnz. 23:13). Zanimljivo je da su ono što Biblija govori o širenju bolesti znanstvenici otkrili tek prije nekih 150 godina. Isto tako, zakoni o spolnosti u Levitskom zakoniku doprinijeli su tome da narod u cjelini bude zdrav (Lev. 12:1–6; 15:16–24). Zaključio sam da je Stvoritelj dao te zakone Izraelcima za njihovo dobro i da je blagoslivljao one koji su slušali njegove zapovijedi. Uvjerio sam se da je Bibliju nadahnuo Bog – Bog čije ime tada još nisam poznavao.

Dok sam studirao medicinu, zaljubio sam se u mladu djevojku po imenu Lydie. Vjenčali smo se 1965., kad sam ja bio na pola studija. Šest godina kasnije, 1971., Lydie i ja već smo imali troje od naše šestero djece. Lydie mi je velika podrška, kako u poslu tako i u obiteljskom životu.

Nakon što sam tri godine radio u bolnici, otvorio sam svoju ordinaciju. Kratko nakon  toga u ordinaciju mi je došao onaj bračni par, dvoje novih pacijenata koje sam spomenuo u uvodu. Kad sam krenuo pisati recept za muža, žena je rekla: “Doktore, samo vas molimo neki lijek u kojem nema krvi.” To me iznenadilo pa sam je upitao: “Bez krvi? Zašto?” Ona je odgovorila: “Mi smo Jehovini svjedoci.” Tada sam prvi put čuo za Jehovine svjedoke i njihovo gledište o krvi. Gospođa je izvadila Bibliju i na temelju nje objasnila zašto su odlučili da ne primaju krv (Djela 15:28, 29). Zatim su mi ona i njen muž pokazali što će ostvariti Božje kraljevstvo – objasnili su mi da će ono ukloniti patnje, bolesti i smrt (Otkr. 21:3, 4). “To o čemu vi govorite je nešto o čemu sam sanjao još kao dijete!” oduševljeno sam rekao. “Ja sam postao liječnik upravo zato da ljudima ublažim patnju i bol.” Ono što sam čuo toliko me se dojmilo da smo razgovarali još sat i pol. Na kraju tog razgovora shvatio sam da više ne želim biti katolik i da Stvoritelj kojem sam se toliko divio ima ime – da se zove Jehova!

S tim sam bračnim parom u svojoj ordinaciji razgovarao tri puta, a svaki put pričali smo preko sat vremena. Zatim sam ih pozvao da dođu u naš dom da bismo imali više vremena za razgovor o Bibliji. Iako je Lydie prisustvovala biblijskom tečaju, nikako nije htjela priznati da su neka katolička učenja pogrešna. Zato sam u goste pozvao župnika. Te smo večeri do dugo u noć raspravljali o crkvenim učenjima koristeći samo Bibliju. Nakon tog razgovora Lydie se uvjerila da Jehovini svjedoci naučavaju istinu. S vremenom smo toliko zavoljeli Jehovu da smo se 1974. odlučili krstiti.

Ono što sam naučio o Božjem naumu s čovječanstvom promijenilo je moj pogled na život. Za Lydie i mene služba Jehovi postala je prioritet u životu. Čvrsto smo odlučili odgajati svoju djecu prema biblijskim mjerilima. Učili smo ih da vole Boga i bližnje, a to nas je još više povezalo i zbližilo kao obitelj (Mat. 22:37–39).

Lydie i ja još se i danas znamo nasmijati kad se sjetimo kako su naša djeca doživljavala dosljednost koju smo pokazivali u donošenju odluka. Znala su da u našoj kući vrijedi Isusovo pravilo: “Kad kažete: ‘Da’, neka to znači ‘da’, a kad kažete: ‘Ne’, neka  to znači ‘ne’” (Mat. 5:37). Naprimjer, kad je naša najstarija kći imala 17 godina, Lydie joj nije dozvolila da izađe van s nekim mladima. Jedna od djevojaka iz te grupe rekla je našoj kćeri: “Ako ti mama ne da da ideš, pitaj tatu!” Naša kći nato je rekla: “Nema smisla! Oni se u svemu slažu.” Da, naša su djeca jasno vidjela da smo složni i da dosljedno primjenjujemo biblijska načela. Stvarno smo sretni što velik dio naše obitelji danas služi Jehovi.

Iako je istina promijenila moje životne prioritete, htio sam koristiti svoje znanje o medicini da bih pomagao Božjem narodu. Zato sam se ponudio da pružam liječničke usluge betelskoj obitelji u Parizu, a kasnije i u novom Betelu u Louviersu. Vanjski sam suradnik Betela već skoro 50 godina. U tom periodu stekao sam jako dobre prijatelje, a neki od njih sada imaju više od 90 godina. No uvijek mi je lijepo u Betelu vidjeti i mlade. Zamislite samo kako sam se iznenadio kad je jednog dana u Betel došao mladić kojeg sam ja porodio dvadesetak godina ranije!

Kroz godine sam imao prilike promatrati kako Jehova putem svoje organizacije vodi i štiti svoje sluge i zbog toga sam ga još više zavolio. Početkom 1980-ih Vodeće tijelo pokrenulo je u Sjedinjenim Državama program čiji je cilj bio poboljšati komunikaciju između Jehovinih svjedoka i zdravstvenih radnika.

A onda je 1988. Vodeće tijelo oformilo novi odjel u Betelu, koji je nazvan Služba za suradnju s bolnicama. U početku je taj odjel nadgledao Odbore za kontaktiranje s bolnicama u SAD-u, koji su pomagali Jehovinim svjedocima da pronađu liječnike koji poštuju naše gledište o krvi. Kad se taj program počeo uvoditi diljem svijeta, Odbori za kontaktiranje s bolnicama osnovani su i u Francuskoj. Predivno mi je promatrati kako se Jehovina organizacija s ljubavlju brine za bolesnu braću i sestre onda kad im je to najpotrebnije.

Medicina je bila moja najveća ljubav. Ali dok sam analizirao svoje prioritete, shvatio sam da je najvažnije duhovno zdravlje – da ljudima treba pomagati da se pomire s Jehovom, koji je izvor života. Kad sam otišao u mirovinu, Lydie i ja svakog smo mjeseca kao stalni pioniri provodili mnogo sati propovijedajući dobru vijest o Božjem kraljevstvu. I dan-danas sudjelujemo koliko možemo u tom važnom djelu kojim se spašavaju životi.

I dalje činim ono što mogu kako bih pomagao onima koji su bolesni. No svjestan sam da čak ni najbolji liječnik ne može izliječiti sve bolesti i spriječiti smrt. Zato jedva čekam vrijeme kad bolesti, patnje i smrti više neće biti. Novi svijet brzo se približava, a tada ću pred sobom imati cijelu vječnost da učim o Božjim djelima stvaranja, pa tako i o čudesnoj građi ljudskog tijela. Ono o čemu od djetinjstva sanjam uskoro će se u potpunosti ispuniti. Da, ono najbolje tek dolazi!