Početkom 1940-ih moji roditelji proučavali su Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nakon nekog vremena prestali su proučavati, ali moja je majka i dalje primala časopise Stražarska kula i Probudite se! Godine 1950. u New Yorku je održan međunarodni kongres Jehovinih svjedoka. I moja obitelj prisustvovala je tom kongresu.

Ubrzo nakon toga počeo nas je posjećivati brat Lawrence Jeffries. Trudio se oko mene i htio mi je pomoći da upoznam istinu. U početku se nisam slagao s njim oko neutralnog stava Jehovinih svjedoka. Smatrao sam da nije u redu to što se ne žele miješati u politiku i služiti vojsku. Rekao sam mu: “Ako bi svi ljudi u Americi odbili ići u rat, neprijatelji bi došli i zauzeli cijelu našu zemlju.” Brat Jeffries bio je vrlo strpljiv sa mnom. Odgovorio mi je: “Ako bi svi ljudi u Americi služili Jehovi Bogu, što misliš, što bi on učinio kad bi ih neprijatelji napali?” Njegovi odgovori na to i neka druga pitanja koja su me mučila pomogli su mi da shvatim da su moji prigovori neopravdani. Nakon toga više sam se zainteresirao za biblijsku istinu.

Znao sam satima čitati starije brojeve časopisa Stražarska kula i Probudite se! koje je moja majka odnijela u podrum. Shvatio sam da je ono što u njima piše istina i zato sam pristao proučavati Bibliju s bratom Jeffriesom. Isto tako, počeo sam redovito ići na sastanke. Svim sam srcem zavolio istinu i postao sam objavitelj dobre vijesti. Moji životni ciljevi promijenili su se kad sam shvatio da je blizu “veliki Jehovin dan” (Sef. 1:14). Više mi nije bilo do toga da idem na fakultet. Htio sam pomagati ljudima da upoznaju biblijsku istinu.

Srednju školu završio sam 13. lipnja 1956., a tri  dana kasnije krstio sam se na pokrajinskom sastanku. Nisam ni slutio kolike ću blagoslove dobiti zbog toga što sam svoj život posvetio tome da učim o Jehovi i poučavam druge o njemu.

Šest mjeseci nakon krštenja postao sam stalni pionir. Kad sam u Službi za Kraljevstvo od prosinca 1956. pročitao članak “Možeš li služiti ondje gdje je potrebno više objavitelja?”, shvatio sam da se taj poziv odnosi i na mene. Želio sam pomagati ondje gdje je bilo malo propovjednika dobre vijesti (Mat. 24:14).

I tako sam se preselio u gradić Edgefield u Južnoj Karolini. U tamošnjoj skupštini bilo je samo četvero objavitelja. Ja sam bio peti. Sastanke smo održavali u dnevnom boravku u kući jednog brata. Svaki sam mjesec u službi provodio 100 sati. Imao sam pune ruke posla – ne samo zbog službe propovijedanja nego i zato što sam na sastancima često držao govore. Što sam više toga radio u skupštini, to sam više učio o Jehovi.

Jedna žena s kojom sam proučavao Bibliju imala je pogrebno poduzeće u obližnjem gradiću Johnstonu. Jako sam joj zahvalan što mi je omogućila da kod nje radim par dana u tjednu, i to baš kad mi je posao bio jako potreban. A dozvolila nam je i da jedan manji prostor koji je bio u njenom vlasništvu koristimo kao dvoranu za naše sastanke.

Jednog dana dobio sam i suradnika u pionirskoj službi. Jolly Jeffries, sin brata koji je proučavao sa mnom, doselio se iz Brooklyna, i tako smo nas dvojica postali cimeri. Živjeli smo u maloj prikolici koju nam je posudio jedan brat.

Na jugu SAD-a plaće su bile jako male. Za cijeli dan rada dobili bismo samo dva ili tri dolara. Sjećam se da sam jednom skroz ostao bez novca jer sam zadnjih par kovanica potrošio da kupim nešto hrane. Ali kad sam izašao iz trgovine, pristupio mi je neki čovjek i upitao me: “Trebaš li posao? Plaćam dolar po satu.” Trebao je nekoga tko će mu čistiti na gradilištu. I tako sam radio kod njega tri dana. Bilo je očito da mi Jehova pomaže da ostanem u Edgefieldu. A 1958. čak sam uspio otići na međunarodni kongres u New Yorku.

Drugog dana kongresa upoznao sam jednu divnu sestru, Ruby Wadlington. Ona je služila kao stalni pionir u Gallatinu (Tennessee). Oboje smo prisustvovali sastanku sa zainteresiranima za misionarsku školu Gilead. I ona i ja imali smo isti cilj – oboje smo željeli biti misionari. Kasnije smo se počeli dopisivati. Nakon nekog vremena dobio sam poziv da u Gallatinu održim javno predavanje. Iskoristio sam tu priliku da je zaprosim. Nakon toga preselio sam se u Rubynu skupštinu, a vjenčali smo se 1959.

Kad sam imao 23 godine, u Gallatinu sam bio imenovan za slugu skupštine (kako smo tada zvali koordinatora starješinstva). Sjećam se kad je našu skupštinu posjetio novi pokrajinski nadglednik, brat Charles Thompson. Mi smo mu bili prva skupština. On je bio vrlo iskusan i sposoban starješina,  ali unatoč tome želio je čuti moje mišljenje o tome što je potrebno braći u našoj skupštini te kako su drugi pokrajinski nadglednici rješavali neke stvari. Od njega sam naučio da je dobro pitati druge za mišljenje i prikupiti sve činjenice prije nego što se donesu neke odluke.

U svibnju 1964. pozvan sam na Tečaj za imenovanu braću koji je trajao mjesec dana, a održavao se u South Lansingu (New York). Braća koja su vodila tečaj usadila su u mene snažnu želju da još više učim i radim na svojoj duhovnosti.

U siječnju 1965. Ruby i ja pozvani smo da započnemo s pokrajinskom službom. Naša prva pokrajina protezala se od Knoxvillea u Tennesseeju pa skoro do Richmonda u Virginiji. Obuhvaćala je i skupštine u Sjevernoj Karolini, Kentuckyju i Zapadnoj Virginiji. Posjećivao sam samo skupštine u kojima su bili crnci zato što je u to vrijeme na jugu SAD-a još uvijek vladala rasna segregacija, pa se crnci nisu mogli sastajati zajedno s bijelcima. Osim toga, braća su bila siromašna, tako da smo naučili dijeliti s drugima ono što imamo. A jedan dugogodišnji pokrajinski nadglednik naučio me još jednu vrlo važnu stvar. Govoreći o tome kako se ponašati prema sukršćanima, rekao mi je: “Prije svega budi im brat. Nemoj se u skupštini ponašati kao nekakav šef. Braći i sestrama možeš pomoći samo ako u tebi vide svog brata.”

Dok smo bili u posjetu jednoj maloj skupštini, Ruby je počela proučavati s jednom mladom ženom koja je imala jednogodišnju kćer. Kad nitko iz skupštine nije mogao voditi tečaj, Ruby je proučavala s tom ženom putem pisama. Kad smo sljedeći put došli u posjet toj skupštini, žena je već dolazila na svaki sastanak. Zatim su se u skupštinu doselile dvije specijalne pionirke. One su nastavile tečaj s tom mladom ženom i ona se ubrzo krstila. Nekih 30 godina kasnije, godine 1995., u Betelu u Pattersonu jedna mlada sestra prišla je mojoj ženi i predstavila se. Bila je to kći one žene s kojom je Ruby proučavala. Kći i njen muž pohađali su 100. razred škole Gilead.

Naša sljedeća pokrajina bila je u središnjem dijelu Floride. U to vrijeme auto nam je baš bio potreban, pa smo kupili jedan po vrlo povoljnoj cijeni. Nažalost, već prvi tjedan pokvarila nam se vodena pumpa. Nismo imali novca za popravak, pa sam nazvao jednog brata za kojeg sam mislio da bi nam mogao pomoći. On je jednom svom radniku rekao da nam popravi auto i nije nam htio ništa naplatiti. Samo nam je rekao: “Ništa ne brinite. Sve je sređeno.” Čak je on nama dao nešto novca. Opet smo se uvjerili kako se Jehova divno brine za svoje sluge. To nam je ujedno bio podsjetnik da i mi budemo darežljivi prema drugima.

Kad god bismo posjetili neku skupštinu, spavali bismo kod nekoga od braće. Tako smo stekli puno dobrih prijatelja. Još i danas sjećam se jedne smiješne zgode kad smo bili kod jedne obitelji. Pisao sam izvještaj o skupštini, ali morao sam negdje ići, pa sam ga ostavio napola dovršenog u pisaćem stroju. Kad smo se te večeri vratili u kuću obitelji kod koje smo spavali, vidio sam da mi je njihov trogodišnji sinčić “pomogao” dovršiti izvještaj – očito mu je bilo zabavno pritiskati tipke na pisaćem stroju. Još sam se godinama šalio s njim na taj račun.

Godine 1971. dobio sam pismo u kojem su me braća obavijestila da sam imenovan za oblasnog nadglednika u gradu New Yorku. Moram priznati, to nam je bio šok. Tada sam imao samo 34 godine. Osim toga, bio sam u tom gradu prvi oblasni nadglednik crne rase. No braća su mi izrazila srdačnu dobrodošlicu.

Dok sam bio oblasni nadglednik, bilo mi je pravo zadovoljstvo svaki vikend na pokrajinskom sastanku poučavati braću o Jehovi. Mnogi pokrajinski nadglednici imali su više iskustva od mene. Jedan od njih čak mi je držao govor na krštenju. A jedan drugi brat, Theodore Jaracz, kasnije je postao član Vodećeg tijela. U toj oblasti bilo je i puno zrele i iskusne braće koja su služila u bruklinskom Betelu. Jako sam sretan što su pokrajinski nadglednici i betelski radnici davali sve od sebe da bih se među njima osjećao ugodno i opušteno. Iz prve sam se ruke uvjerio da su ta braća pravi pastiri puni ljubavi koji se oslanjaju na Božju Riječ i vjerno  podupiru organizaciju. Svojom poniznošću olakšali su mi službu oblasnog nadglednika.

Godine 1974. Vodeće tijelo imenovalo je drugu grupu oblasnih nadglednika, izabranih iz redova pokrajinskih nadglednika. A ja sam se onda vratio u pokrajinsku službu – ovaj put dodijeljeni smo u Južnu Karolinu. Dotad je na jugu SAD-a već došlo do velikih promjena u pogledu rasne segregacije, tako da su na skupštinskim i pokrajinskim sastancima bijelci i crnci mogli sjediti zajedno. Braća su bila presretna.

Krajem 1976. dobili smo zadatak da služimo u pokrajini koja se nalazila u državi Georgiji, između gradova Atlante i Columbusa. Za to me razdoblje veže jedno bolno sjećanje. Održao sam pogrebni govor za petero djece crne rase koja su poginula u požaru koji su neki ljudi podmetnuli u njihovoj kući. Njihova majka je zbog ozljeda završila u bolnici. Bilo je dirljivo vidjeti kako su u bolnicu neprestano stizala braća i sestre, i bijelci i crnci, kako bi tješili roditelje. Bio je to nevjerojatan dokaz prave bratske ljubavi. Takvo suosjećanje može pomoći Božjim slugama da lakše podnesu i najteže životne okolnosti.

Godine 1977. braća su nas zamolila da na nekoliko mjeseci dođemo u bruklinski Betel kako bismo pomagali u jednom projektu. Kad je projekt bio već pri kraju, dva brata iz Vodećeg tijela sastala su se sa mnom i pitala me jesmo li Ruby i ja spremni ostati u Betelu. Rado smo prihvatili taj poziv.

Bio sam dodijeljen u Službeni odjel, u kojem sam radio 24 godine. Braća u tom odjelu često se bave vrlo složenim i osjetljivim pitanjima. Vodeće tijelo već dugi niz godina pruža upute koje se temelje na biblijskim načelima. To je braći velika pomoć dok nastoje odgovoriti na različita pitanja. Upute Vodećeg tijela koriste se i za poučavanje pokrajinskih nadglednika, starješina i pionira. Takvo školovanje mnogima je pomoglo da postanu zreli kršćani. A to je pak dodatno obogatilo Jehovinu organizaciju.

Od 1995. do 2018. posjećivao sam razne podružnice kao predstavnik našeg glavnog sjedišta, ili zonski nadglednik, kako smo to nekad zvali. Prilikom svakog posjeta sastao bih se s Odborom podružnice te s betelskim radnicima i misionarima. U takvim prilikama trudio sam se ohrabriti braću i pomoći im da se lakše nose s onim što ih brine. Ali moram priznati i da su braća svojim iskustvima uvijek ohrabrila Ruby i mene. Sjećam se kako smo 2000. posjetili Ruandu. Jako nas je dirnulo kad smo čuli kako su braća i betelska obitelj preživjeli strašan genocid koji se dogodio 1994. Mnogi su tada izgubili svoje voljene. Usprkos svemu što su prošla, ta su braća pokazala snažnu vjeru te su sačuvala radost i nadu.

Ruby i ja sada imamo već preko 80 godina. Ja posljednjih 20 godina služim kao član Odbora podružnice u SAD-u. Iako na kraju nisam išao na fakultet, Jehova i njegova organizacija pružili su mi najbolje moguće obrazovanje. Osposobili su me da poučavam druge o biblijskim istinama. To je pouka koja im može koristiti u svu vječnost (2. Kor. 3:5; 2. Tim. 2:2). Vidio sam kako biblijska poruka mijenja živote ljudi nabolje i pomaže im da razviju blizak odnos sa svojim Stvoriteljem (Jak. 4:8). Kad god možemo, Ruby i ja još uvijek potičemo druge da cijene to što mogu učiti o Jehovi i poučavati druge biblijskim istinama. To je za svakog Jehovinog slugu najveća čast!