Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

ŽIVOTNA PRIČA

Život ispunjen učenjem i poučavanjem o Jehovi

Život ispunjen učenjem i poučavanjem o Jehovi

ODRASTAO sam u mestu Iston u Pensilvaniji. Dok sam išao u školu, cilj mi je bio da kasnije upišem fakultet jer sam želeo da postanem neko i nešto. Voleo sam da učim i dobro su mi išle matematika i prirodne nauke. Jedna organizacija za ljudska prava nagradila me je 1956. sa 25 dolara zbog toga što sam imao najbolje ocene među učenicima koji su bili crnci. Kasnije su se moji ciljevi promenili. Zbog čega?

KAKO SAM UPOZNAO JEHOVU

Početkom 1940-ih, moji roditelji su proučavali Bibliju s Jehovinim svedocima. Iako su prestali da proučavaju, moja majka je i dalje dobijala časopise Stražarska kula i Probudite se! Braća su nas pozvala na međunarodni kongres koji se 1950. održavao u Njujorku i cela naša porodica je prisustvovala tom skupu.

Ubrzo nakon toga, počeo je da nas posećuje brat Lorens Džefriz. Želeo je da mi pomogne da upoznam istinu. U početku se nisam slagao s njim oko stava Svedoka u vezi s političkim pitanjima i služenjem vojske. Rekao sam mu: „Kada bi svi u Americi odbili da idu u rat, neprijatelji bi mogli da nas napadnu i zauzmu celu zemlju.“ Brat Džefriz mi je odgovorio: „Šta misliš, šta bi Jehova Bog uradio ako bi mu svi u Americi služili i ako bi neprijatelji došli da ih napadnu?“ Te njegove reči, kao i mnoge druge stvari koje mi je rekao, pomogle su mi da uvidim da nisam u pravu. Zbog toga sam se još više zainteresovao za istinu.

Moje krštenje

Satima sam čitao starija izdanja Stražarske kule i Probudite se!, koje je moja majka ostavila u podrumu. S vremenom sam shvatio da je ono što piše u njima istina i počeo sam da proučavam Bibliju s bratom Džefrizom. Takođe sam počeo redovno da idem na sastanke. Zavoleo sam istinu i postao sam objavitelj dobre vesti. Moji ciljevi su se promenili kada sam shvatio da je blizu „veliki Jehovin dan“ (Sof. 1:14). Više mi nije bio cilj da idem na fakultet, već sam želeo da pomažem drugima da upoznaju istinu iz Biblije.

Srednju školu sam završio 13. juna 1956. i krstio sam se tri dana kasnije na pokrajinskom sastanku. Tada nisam ni sanjao kakve ću blagoslove doživeti zahvaljujući tome što sam svoj život posvetio učenju o Jehovi i poučavanju drugih o njemu.

UČENJE I POUČAVANJE U PIONIRSKOJ SLUŽBI

Šest meseci nakon krštenja, postao sam stalni pionir. U Našoj službi za Kraljevstvo od decembra 1956. nalazio se članak „Možeš li služiti tamo gde je potrebno više objavitelja?“ Imao sam osećaj da je taj poziv upućen i meni. Želeo sam da propovedam tamo gde je potrebna pomoć (Mat. 24:14).

Preselio sam se u Edžfild u Južnoj Karolini. U tamošnjoj skupštini bilo je samo četvoro objavitelja, a ja sam bio peti. Održavali smo sastanke u dnevnoj sobi jednog brata. Svakog meseca sam provodio 100 sati u službi propovedanja. Imao sam pune ruke posla i u službi i u skupštini. Što sam više radio za skupštinu, to sam više učio o Jehovi.

Jedna žena s kojom sam proučavao Bibliju imala je firmu za pogrebne usluge u mestu Džonston, koje se nalazilo nekoliko kilometara od mesta u kom sam živeo. Ponudila mi je da nekoliko dana nedeljno radim kod nje i dozvolila nam je da sastanke održavamo u jednoj zgradici koja je bila u njenom vlasništvu.

Brat Džoli Džefriz, sin brata koji je sa mnom proučavao, doselio se iz Bruklina i postao je moj cimer i saradnik u pionirskoj službi. Stanovali smo u maloj prikolici koju nam je pozajmio jedan brat.

Na jugu su plate bile male. Radili smo ceo dan za dva, tri dolara. Jednom sam otišao u prodavnicu da kupim hranu i potrošio sam sve do poslednje pare. Kada sam izašao napolje, prišao mi je jedan čovek i upitao me: „Da li ti treba posao? Platiću ti dolar na sat.“ Ponudio mi je da tri dana čistim jedno gradilište. Bilo mi je jasno da mi Jehova pomaže da ostanem u Edžfildu. Iako nisam imao mnogo novca, uspeo sam da 1958. odem na međunarodni kongres koji se održavao u Njujorku.

Na dan našeg venčanja

Drugog dana kongresa dogodilo se nešto posebno. Upoznao sam Rubi Vedlington, koja je služila kao stalni pionir u Galatinu, u Tenesiju. Oboje smo želeli da postanemo misionari i zato smo prisustvovali sastanku za one koji su zainteresovani da pohađaju školu Galad. Nakon kongresa smo počeli da se dopisujemo. Kasnije sam bio pozvan da održim javno predavanje u Galatinu. Tu priliku sam iskoristio kako bih zaprosio Rubi. Nakon toga sam prešao u njenu skupštinu i venčali smo se 1959.

UČENJE I POUČAVANJE U SKUPŠTINI

Kada sam imao 23 godine, postao sam skupštinski sluga (sada koordinator starešinstva) u Galatinu. Naša skupština je bila prva koju je brat Čarls Tompson posetio nakon što je postao pokrajinski nadglednik. Iako je imao puno iskustva kao starešina, pitao me je za mišljenje o tome šta je braći potrebno i kako su prethodni pokrajinski nadglednici brinuli za skupštinu. Od njega sam naučio da je dobro postavljati pitanja i saznati sve činjenice pre nego što se donese neka odluka.

U maju 1964, bio sam pozvan da pohađam jednomesečni Seminar za naimenovanu braću, koji se održavao u Saut Lansingu, u državi Njujork. Braća koja su bila instruktori na tom seminaru usadila su u mene snažnu želju da još bolje upoznam Jehovu i da mu se još više približim.

UČENJE I POUČAVANJE U POKRAJINSKOJ I OBLASNOJ SLUŽBI

Rubi i ja smo bili pozvani da započnemo s pokrajinskom službom u januaru 1965. Dobili smo pokrajinu koja je pokrivala ogromno područje. Protezala se od Noksvila u Tenesiju pa gotovo do Ričmonda u Virdžiniji. Obuhvatala je skupštine u Severnoj Karolini, Kentakiju i Zapadnoj Virdžiniji. Služio sam samo u skupštinama gde su bili crnci zato što je u to vreme na jugu Sjedinjenih Država na snazi bio zakon o rasnoj segregaciji, tako da belci i crnci nisu mogli da budu zajedno na sastancima. Braća su bila siromašna, pa smo delili s njima ono što smo imali. Od jednog dugogodišnjeg pokrajinskog nadglednika sam naučio nešto veoma važno. On mi je rekao: „Budi brat. Kad dođeš u neku skupštinu, nemoj se ponašati kao šef. Možeš im pomoći samo ako na tebe gledaju kao na svog brata.“

Dok smo bili u poseti jednoj maloj skupštini, Rubi je započela kurs s mladom ženom koja je imala jednogodišnju ćerku. Pošto niko iz skupštine nije bio u prilici da nastavi taj kurs, Rubi je proučavala s njom putem pisama. Tokom naše sledeće posete, ta žena je bila na svakom sastanku. Kasnije su dve specijalne pionirke došle u tu skupštinu, nastavile kurs i ona se ubrzo krstila. Nekih 30 godina kasnije, 1995, jedna mlada sestra je u Betelu u Patersonu prišla Rubi da se pozdravi s njom. To je bila ćerka žene s kojom je Rubi proučavala. Ona i njen muž su pohađali 100. razred škole Galad.

Naša druga pokrajina je bila u središnjem delu Floride. Kada smo tamo počeli da služimo, shvatili smo da su nam potrebna kola. Zato smo pronašli jedna po veoma povoljnoj ceni i kupili ih. Međutim, već sledeće nedelje nam se pokvarila pumpa za vodu. Nismo imali novca za tu popravku. Nazvao sam jednog brata za koga sam mislio da bi mogao da nam pomogne. On je zamolio jednog od svojih radnika da nam popravi auto i nije hteo ništa da nam naplati. Samo je rekao: „Sve je sređeno.“ Čak nam je poklonio nešto novca. To nas je još više uverilo da Jehova brine o svojim slugama i podstaklo da i mi budemo velikodušni prema drugima.

Kad god smo bili u poseti nekoj skupštini, bili smo smešteni kod braće. Zahvaljujući tome smo stekli mnoga trajna prijateljstva. Jednom sam u pisaćoj mašini ostavio nedovršen izveštaj o skupštini u kojoj smo trenutno bili. Kada sam se te večeri vratio, shvatio sam da se trogodišnji sin porodice kod koje smo bili dočepao mašine i „pomogao“ mi da završim taj izveštaj. Godinama sam ga zadirkivao zbog toga.

Bili smo veoma iznenađeni kada je 1971. stiglo pismo u kom je stajalo da sam dobio novo zaduženje – da služim kao oblasni nadglednik u Njujorku. Tada sam imao samo 34 godine. Bio sam prvi crnac koji je tamo služio kao oblasni nadglednik i braća su me srdačno dočekala.

Kao oblasni nadglednik sam imao priliku da svakog vikenda na nekom pokrajinskom sastanku poučavam druge o Jehovi. Mnogi pokrajinski nadglednici su imali više iskustva od mene. Jedan od njih je održao govor prilikom mog krštenja. Drugi brat, Teodor Džeres, kasnije je postao član Vodećeg tela. Bilo je tu i mnogo iskusne braće koja su služila u Betelu u Bruklinu. Pa ipak, osećao sam se opušteno u društvu tih pokrajinskih nadglednika i braće iz Betela, i bio sam srećan zbog toga. Video sam da su svi oni brižni pastiri koji se oslanjaju na Božju Reč i verno podupiru Božju organizaciju. Bili su ponizni i zbog toga mi je bilo lako da služim kao oblasni nadglednik.

PONOVO U POKRAJINSKOJ SLUŽBI

Vodeće telo je 1974. izabralo novu grupu pokrajinskih nadglednika koji će služiti kao oblasni nadglednici, tako da sam se ja vratio u pokrajinsku službu. Posećivali smo skupštine u Južnoj Karolini. U to vreme, crnci i belci na jugu Sjedinjenih Država više nisu morali da budu u zasebnim skupštinama i braća su bila mnogo srećna zbog toga.

Krajem 1976, počeo sam da služim u jednoj pokrajini u Džordžiji, između Atlante i Kolumbusa. Jednom prilikom sam držao pogrebni govor na sahrani petoro dece jedne crnačke porodice. Ona su poginula kada su im neki ljudi namerno zapalili kuću. Još uvek ne mogu da zaboravim taj događaj. Njihova majka je bila povređena i ležala je u bolnici. Braća i sestre, i crnci i belci, neprestano su dolazili u bolnicu i tešili nju i muža. Video sam ogromnu bratsku ljubav na delu. Takvo saosećanje braće može pomoći Božjim slugama da se izbore s najtežim životnim udarcima.

UČENJE I POUČAVANJE U BETELU

Godine 1977, pozvani smo na nekoliko meseci u Betel u Bruklinu da bismo pomogli oko jednog projekta. Kada je to bilo skoro gotovo, dva člana Vodećeg tela su se sastala sa mnom i pitala da li bismo Rubi i ja mogli da stalno služimo u Betelu. Nas dvoje smo prihvatili taj poziv.

Radio sam 24 godine u Službenom odeljenju. Braća u tom odeljenju često se bave osetljivim i složenim pitanjima. Vodeće telo neprestano daje uputstva u skladu s biblijskim načelima. Ta uputstva pomažu braći u Službenom odeljenju da odgovore na razna pitanja. Ona služe i kao osnova za obuku pokrajinskih nadglednika, starešina i pionira i pomogla su mnogima da postanu još zreliji hrišćani. Zahvaljujući tome, Jehovina organizacija je još jača i stabilnija.

U periodu od 1995. do 2018, posetio sam razne podružnice kao predstavnik glavnog sedišta, koji se ranije zvao zonski nadglednik. Razgovarao sam sa članovima Odbora podružnica, članovima betelske porodice i misionarima s ciljem da ih ohrabrim i pomognem im da se izbore sa svojim problemima. Ali i Rubi i ja smo mnogo naučili iz iskustava koja smo čuli od te braće i sestara. Na primer, 2000. smo posetili Ruandu. Bili smo duboko dirnuti dok smo slušali kako su braća na području i u Betelu preživela genocid 1994. godine. Mnogi su izgubili članove porodice i prijatelje. Bez obzira na to kroz šta su prošli ili šta su doživeli, imali su jaku veru i nadu i nisu izgubili radost.

Na pedesetogodišnjicu našeg venčanja

Sada imamo preko 80 godina. Poslednjih 20 godina služim u Odboru podružnice Sjedinjenih Država. Nisam išao na fakultet, ali Jehova i njegova organizacija su mi pružili najbolje obrazovanje koje postoji. Ono me je osposobilo da poučavam druge biblijskoj istini, koja im može doneti večnu dobrobit (2. Kor. 3:5; 2. Tim. 2:2). Video sam kako biblijska poruka pomaže ljudima da vode kvalitetniji i bolji život i da razviju duboko prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem (Jak. 4:8). Kad god možemo, Rubi i ja podstičemo druge da cene to što mogu učiti o Jehovi i poučavati druge biblijskoj istini. To je najveća čast koju Božji sluga može imati!