Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

SIJERA LEONE I GVINEJA

1991-2001. ’Peć nevolje‘ (Is. 48:10), 1. deo

1991-2001. ’Peć nevolje‘ (Is. 48:10), 1. deo

Građanski rat

Tokom 1980-ih, nezadovoljstvo usled društvenih, političkih i ekonomskih problema kulminiralo je u sukobe širom zapadne Afrike. Zbog rata koji je besneo u susednoj Liberiji, mnogi su prebegli u Sijera Leone. Podružnica je organizovala da izbegli Svedoci budu smešteni u privatnim kućama i Dvoranama Kraljevstva. Braća su brinula o njima.

Premda su to bila teška vremena za izbeglice, bilo je i nekih smešnih trenutaka. Dugogodišnja misionarka Izolda Lorenc priča: „Jedan brat je poslao svog sina da podgreje hranu na zidanom roštilju iza Dvorane Kraljevstva, u dvorištu Betela. Dečak se nešto kasnije vratio i rekao ocu da nema ništa od ručka. Kad ga je otac pitao zašto, on je odgovorio: ’Zato što me je danas Jehova spasao od strašnog lava!‘ Šta se desilo? Vraćajući se sa hranom, naišao je na velikog, ali sasvim bezopasnog, nemačkog ovčara po imenu Lobo, koji je pripadao betelskoj porodici. Kad je video psa, dečak se živ prepao. Da bi se zaštitio, ispružio je prema njemu obe ruke, sa sve tanjirom. Sasvim prirodno, Lobo je to razumeo kao poziv da se posluži, što je rado i učinio!“

Oružani sukob se 23. marta 1991. proširio iz Liberije u Sijera Leone, čime je otpočeo 11-godišnji građanski rat. Pobunjenička grupa zvana Ujedinjeni revolucionarni front (RUF) brzo je napredovala prema Kajlahunu i Koinduu, zbog čega je većina tamošnjeg stanovništva bila primorana da pobegne u Gvineju. Među izbeglicama je bilo oko 120 braće i sestara. U međuvremenu su, bežeći od pobunjenika, i Svedoci iz Liberije potražili utočište u Sijera Leoneu.

„Nekoliko meseci su iznurena, izgladnela braća pristizala u Betel u Fritaunu“, kaže Bili Kauan, koji je tada bio koordinator Odbora podružnice. „Mnogi su bili svedoci neopisivih zverstava. Da ne bi umrli od gladi, jeli su biljke koje su nalazili. Odmah bismo im davali hranu i odeću, a brinuli smo i o njihovim rođacima i zainteresovanim osobama, koji su dolazili s njima. Ovdašnja braća i sestre otvorili su svoja srca i primili ih u svoje domove. Izbegli Svedoci su odmah počeli da učestvuju u službi propovedanja, pomažući skupštinama u Fritaunu. Većina njih je kasnije otišla, ali dok su bili ovde, ojačali su nas.“

Građanski rat u Sijera Leoneu trajao je 11 godina

Uteha i nada

Podružnica je slala hranu, lekove, građevinski materijal, alat i posuđe Svedocima u izbegličkim logorima u južnoj Gvineji. Takođe su dobili veliku količinu odeće od braće iz Francuske. „Moja deca su igrala, pevala i zahvaljivala Jehovi“, napisao je jedan brat. „Bila su srećna što imaju novu odeću za sastanke.“ Neki objavitelji su rekli da nikad nisu bili tako lepo obučeni.

Međutim, izbeglicama je bilo potrebno više od materijalne pomoći. Isus je rekao: „Čovek ne sme da živi samo od hleba, nego treba da živi i od svake reči koja izlazi iz Jehovinih usta“ (Mat. 4:4). Zato je podružnica slala toj braći biblijsku literaturu i redovno organizovala pokrajinske sastanke i oblasne kongrese. Na to područje su takođe poslati pioniri i putujući nadglednici.

Kada je pokrajinski nadglednik Andre Bart posetio Kundu, u Gvineji, upoznao je upravnika logora koji ga je pozvao da izbeglicama održi biblijsko predavanje. Oko 50 ljudi je slušalo govor „Nađi utočište kod Jehove“, na temelju 18. psalma. Na kraju je jedna starija žena ustala i rekla: „Vratili ste nam radost u srce. Pirinač ne rešava naše probleme. Biblija je ta koja nas uči da treba da se uzdamo u Boga. Mnogo vam hvala što ste nam pružili utehu i nadu!“

Kad su misionari Vilijam i Klaudija Sloter došli u Gekedu, u Gvineji, skupština koju je činilo više od 100 izbeglica bila je puna revnosti i oduševljenja (Rimlj. 12:11). „Mnoga mlada braća su se rado stavljala na raspolaganje za skupštinske odgovornosti“, priča Vilijam. „Ako bi neko bio sprečen da održi govor u Teokratskoj školi propovedanja, njih 10 do 15 bi se javilo da bude zamena. Mnogi su se svesrdno zalagali u službi. Neki od tih revnih mladića kasnije su postali specijalni pioniri i putujući nadglednici.“

Gradnja usred rata

Kratko nakon početka građanskog rata, braća u Fritaunu su kupila plac od 60 ari, u Ulici Vilkinson broj 133, par stotina metara od podružnice. „Planirali smo da tu izgradimo novi Betel, ali bili smo zabrinuti zbog rata“, kaže Alfred Gan. „U to vreme nas je posetio Lojd Bari, član Vodećeg tela, pa smo mu rekli šta nas brine. On nam je na to odgovorio: ’Ako bismo dozvoljavali da nas ratovi zaustave, nikad ništa ne bismo postigli.‘ Njegove odlučne reči su nam ulile hrabrost da nastavimo dalje.“

Na izgradnji su neumorno radile stotine braće, među kojima više od 50 dobrovoljaca iz 12 zemalja i mnoga braća iz okolnih skupština. Radovi su počeli u maju 1991. „Posmatrači su bili zadivljeni kad su videli da braća na licu mesta prave kvalitetne blokove. Osim toga, korišćena je čelična armatura, što nije bilo uobičajeno na ovim prostorima“, kaže Tom Bol, koji je nadgledao radove. „Ali još jači utisak na njih je ostavilo to što su belci iz inostranstva složno i radosno radili rame uz rame sa Afrikancima.“

Posvećenje podružnice održano je 19. aprila 1997. Bilo je prisutno šaroliko mnoštvo braće iz raznih zemalja. Mesec dana kasnije, posle pet godina krvavih borbi u unutrašnjosti, pobunjeničke snage su došle do Fritauna.

Izgradnja podružnice u Fritaunu i njen sadašnji izgled

Napad na Fritaun

Hiljade pobunjenika sa crvenim trakama oko glave divljale su gradom, pljačkajući, silujući i ubijajući. „Situacija je bila krajnje napeta“, priseća se Alfred Gan. „Većina stranih misionara brzo je evakuisana. Poslednji smo otišli Ketrin i ja, Bili i Sandra Kauan, Džimi i Džojs Holand.

„Pomolili smo se sa članovima betelske porodice koji su dobrovoljno odlučili da ostanu. Zatim smo požurili prema mestu evakuacije. Na putu nas je zaustavilo oko 20 pijanih pobunjenika zastrašujućeg izgleda. Pustili su nas da prođemo nakon što smo im dali časopise i novac. Na kraju smo uspeli da stignemo do mesta evakuacije, na koje se slilo preko hiljadu ljudi. Bilo je ograđeno bodljikavom žicom i obezbeđivali su ga teško naoružani američki marinci. Tamo smo se ukrcali u vojni helikopter i ubrzo se našli na ratnom brodu, usidrenom dalje od obale. Jedan brodski oficir nam je kasnije rekao da je to bila najveća evakuacija civila koju je američka mornarica izvršila još od rata u Vijetnamu. Sutradan smo helikopterom prebačeni u Gvineju, u Konakri, gde smo osnovali privremenu podružnicu.“

Ketrin i Alfred Gan prilikom evakuacije

Misionari su sa zebnjom iščekivali vesti od braće iz Fritauna. Na kraju je stiglo pismo, u kom je stajalo: „Usred sve ove pometnje, još uvek delimo Vest Kraljevstva br. 35 — ’Da li će svi ljudi ikada voleti jedni druge?‘ Odaziv je izuzetan i čak su neki od pobunjenika počeli da proučavaju s nama. Zato smo rešili da budemo još aktivniji u službi.“

Džonatan Mboma, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, priseća se: „U Fritaunu smo čak održali jednodnevni pokrajinski sastanak, koji je bio veoma ohrabrujuć i podsticajan. Putovao sam takođe u Bo i Kenemu da i tamo održim govore na pokrajinskim sastancima. Braća u tim ratom opustošenim gradovima zahvaljivala su Jehovi za predivnu duhovnu hranu.

„Krajem 1997, održali smo oblasni kongres na Nacionalnom stadionu u Fritaunu. Poslednjeg dana programa, pobunjenički vojnici su upali na stadion i naredili nam da ga napustimo. Molili smo ih da nam dozvole da završimo program. Nakon dužeg pregovaranja, popustili su i otišli. Na tom kongresu je bilo više od hiljadu prisutnih, a kršteno je njih 27. Neka braća su se osmelila da krenu na rizično putovanje do Boa da bi ponovo slušala program. Bili su to divni, nezaboravni kongresi!“