Kad se situacija u zemlji smirila, braća i sestre vratili su se u svoje domove, od kojih su uglavnom ostale samo ruševine. Skupštine koje su se tijekom rata bile rasformirale ponovno su počele djelovati, posebno u istočnom dijelu Sijera Leonea, koji je bio najviše pogođen ratom. Specijalni pioniri koji su služili u tom dijelu zemlje izvijestili su: “Na prvi sastanak došlo je 16 osoba, na drugi 36, na treći 56, a obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je čak 77 osoba. Bili smo presretni!” Osnovano je devet novih skupština, pa ih je ukupno bilo 24. Stiglo je i desetero novih misionara koji su završili Gilead, tako da je propovijedanje dobilo novi zamah. Godine 2004. obilježavanju Kristove smrti prisustvovale su 7 594 osobe, što je pet puta više od ukupnog broja objavitelja u zemlji. Sličan porast zabilježen je i u Gvineji.

Vodeće tijelo odmah je stavilo na raspolaganje novčana sredstva kako bi se povratnicima osigurali uvjeti za normalan život (Jak. 2:15, 16). Graditeljski timovi sastavljeni od dobrovoljnih radnika selili su se od mjesta do mjesta. Sagradili su ili popravili 12 dvorana za sastanke te obnovili kongresnu dvoranu u Koinduu. Osim toga, od glinenih su opeka sagradili 42 skromne kućice za smještaj objavitelja koji su u ratu ostali bez krova nad glavom. Među njima je bila i jedna naša sestra, udovica od 70-ak godina, koja je dobila novu kuću s limenim krovom. Dok su joj suze radosnice tekle niz lice, uzvikivala je: “Jehova, hvala ti! Jehova, hvala ti! Braćo, hvala vam!”

Podružnica je počela graditi dvorane novcem iz fonda namijenjenog zemljama koje ne mogu same financirati  gradnju dvorana. Saidu Juanah, starješina i pionir u jednoj skupštini u gradu Bou, ispričao je zanimljivu zgodu: “Jedna mi je sestra rekla: ‘Ako čujem da ćemo dobiti novu dvoranu, pljeskat ću i rukama i nogama!’ Kad sam na sastanku pročitao obavijest da će se graditi nova dvorana, sestra je skočila sa stolice te počela pljeskati i plesati — doista se može reći da je ‘pljeskala’ i rukama i nogama!”

Godine 2010. skupština u gradu Waterloou svečano je otvorila novu dvoranu koja se po potrebi može proširiti u kongresnu dvoranu s 800 mjesta za sjedenje. Žena od koje je skupština kupila zemljište za dvoranu dobila je na sam dan prodaje veću ponudu od jednog drugog ponuđača. No ona je rekla: “Draže mi je da se na mojoj zemlji sagradi vjerski objekt nego da se ona koristi u komercijalne svrhe.”

U sklopu programa za pružanje pomoći zemljama koje ne mogu same financirati gradnju izgrađeno je 17 dvorana u Sijera Leoneu i 6 u Gvineji. Ti jednostavni, ali dostojanstveni objekti u kojima se štuje pravi Bog potaknuli su mnoge da dođu na naše sastanke.

Budući da je broj objavitelja sve više rastao, podružnica je organizirala dvomjesečnu propovjedničku akciju na rijetko obrađivanim područjima. Objavitelji su podijelili gotovo 15 000 knjiga i doživjeli mnoga zanimljiva iskustva. Neki su ljudi pitali hoće li Jehovini svjedoci osnovati skupštine u nekom od gradova na tom području. Nakon nekog vremena u tom su kraju osnovane dvije nove skupštine. U jednom zabačenom selu braća su pronašla dvije sestre koje su tijekom rata morale pobjeći iz svojih domova, pa su izgubile kontakt s organizacijom.  Braća su u tom selu odmah počela redovito održavati sastanke i započela su nekoliko biblijskih tečajeva.

Godine 2009. do podružnice je došla vijest da u jednom selu duboko u gvinejskim šumama žive neki ljudi koji tvrde da su Jehovini svjedoci. Podružnica je poslala braću da ispitaju o čemu se radi. Ispostavilo se da je ondje nekada živio jedan stariji brat koji se nakon odlaska u mirovinu vratio u svoje rodno selo. Prije svoje smrti proučavao je s nekoliko ljudi. Jedan od njih povjerovao je u Jehovu i počeo drugima govoriti o onome što je naučio iz Biblije. Osim toga, održavao je sastanke koristeći literaturu pokojnog brata. Ta je skupina služila Jehovi punih 20 godina prije nego što je jedan objavitelj slučajno naišao na njih. Podružnica je odmah poslala braću kako bi se tim ljudima pružila duhovna pomoć. Godine 2012. čak su 172 osobe u tom selu prisustvovale obilježavanju Kristove smrti.

U posljednje vrijeme braća nailaze na sve više “izgubljenih ovaca”. Riječ je o osobama koje su se udaljile od skupštine ili su bile isključene. Mnogi takvi “izgubljeni sinovi” u međuvremenu su se promijenili i ponovno počeli služiti pravom Bogu. Jehovin narod dočekao ih je raširenih ruku (Luka 15:11-24).

Kad je propovijedao dobru vijest, apostol Pavao postupao je u skladu s riječima: “Svima sam bio sve” (1. Kor. 9:22, 23). Slično tome Jehovini svjedoci u Sijera Leoneu i Gvineji prilagođavaju svoj način propovijedanja različitim vrstama ljudi kako bi im doprli do srca. Tako propovijedaju i muslimanima, koji su najbrojnija vjerska skupina u tim zemljama. Pogledajmo kako neki objavitelji razgovaraju o Bogu s tolerantnim muslimanima.

 Saidu Juanah, koji je nekada bio musliman, kaže: “Muslimani vjeruju da je Adam bio stvoren od praha, ali smatraju da je prije toga živio u raju na nebu. Kako bih im pomogao da ispravno razumiju gdje je Adam živio, znam ih upitati: ‘Odakle potječe prah?’

‘Sa Zemlje.’

‘Gdje je onda bio stvoren Adam?’

‘Na Zemlji.’

Kako bih im to još jasnije predočio, pročitam im 1. Mojsijevu 1:27, 28 i zatim ih upitam: ‘Imaju li nebeska stvorenja djecu?’

‘Nemaju. Anđeli nisu ni muškog ni ženskog spola.’

‘Gdje su onda bili Adam i Eva kad im je Bog rekao da rađaju djecu?’

‘Na Zemlji.’

‘Dakle, gdje će biti raj koji će Bog obnoviti?’

‘Ovdje, na Zemlji.’”

Saidu u vezi s tim kaže: “Kad čuju takve biblijske argumente, mnogi nas muslimani saslušaju i prihvate biblijsku literaturu.”

Jedan od muslimana koji je pokazao zanimanje za biblijsku istinu bio je Momoh, trgovac koji se nadao da će jednog dana postati imam. Kad su Jehovini svjedoci koji su služili kao misionari razgovarali s njim na temelju Biblije, Momoh je želio saznati nešto više o biblijskim istinama. Prisustvovao je jednom dijelu pokrajinskog sastanka i svidjelo mu se ono što je čuo. Četiri dana kasnije zajedno sa svojom ženom Ramatu i njihovo petero djece otišao je na obilježavanje Kristove smrti. Potom je počeo temeljito proučavati Bibliju. Nakon što je samo nekoliko puta imao tečaj, prestao je prodavati cigarete. Svojim je mušterijama rekao da su cigarete štetne i da  Bog ne odobrava pušenje. Osim toga, počeo je u trgovini proučavati sa svojom ženom i djecom. Ako bi kupci došli dok oni proučavaju, zamolio bi ih da sjednu i pričekaju te bi im objasnio da je proučavanje jako važno njegovoj obitelji. Kad su on i Ramatu ozakonili svoj brak, obitelji su im se počele žestoko protiviti. No oni se nisu uplašili, nego su hrabro svjedočili svojim rođacima, koji su ih na koncu počeli poštovati zbog njihovog uzornog ponašanja. Momoh se krstio 2008, a Ramatu 2011.

Jehovini sluge hrabro se drže Božjih moralnih mjerila, pa tako i Božjeg zakona o krvi (Djela 15:29). Njihov  stav o krvi poštuje sve više liječnika u Sijera Leoneu i Gvineji.

Godine 1978. braća su dijelila brošuricu Jehovini svjedoci i pitanje krvi liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, ravnateljima bolnica, pravnicima i sucima diljem Sijera Leonea. Ubrzo nakon toga jedna naša sestra koja je bila pred porodom dobila je unutarnje krvarenje, ali liječnici je nisu željeli liječiti bez krvi. No jedan joj je liječnik pristao pomoći jer je u našoj brošurici pročitao korisne informacije i logične argumente koji govore u prilog beskrvnom liječenju. Sestra je rodila zdravog sinčića i potpuno se oporavila.

Godine 1991. dr. Bashiru Koroma, kirurg u bolnici u Kenemi, pročitao je brošuru Kako ti krv može spasiti život? Brošura ga se snažno dojmila, pa je počeo proučavati Bibliju i ići na naše sastanke. Kad je jedan 9-godišnji Jehovin svjedok doživio nesreću u kojoj mu je prsnula slezena, liječnici ga nisu htjeli operirati bez krvi. Dječakovim su roditeljima rekli: “Odvedite sina kući da umre!” Roditelji su se obratili za pomoć dr. Koromi, koji je uspješno izvršio operaciju.

Dr. Koroma uskoro je postao naš brat i gorljivi zagovornik beskrvnog liječenja. Drugi su ga liječnici zbog toga kritizirali i izbjegavali, ali njegovi su se pacijenti uvijek dobro oporavljali. Kasnije su neki kirurzi počeli tražiti njegovu pomoć pri kompliciranim kirurškim zahvatima.

Služba za suradnju s bolnicama koja djeluje u podružnici u Freetownu počela je 1994. osnivati Odbore za kontaktiranje s bolnicama u Sijera Leoneu i Gvineji. Ti su odbori dosad pružili pomoć mnogim Jehovinim svjedocima i potaknuli brojne liječnike da poštuju naš stav o krvi.