KAD su 1991. pobunjeničke snage sravnile sa zemljom naš rodni grad Koindu u Sijera Leoneu, moja žena Satta i ja morali smo pobjeći kako bismo spasili živu glavu. Tijekom narednih osam godina živjeli smo u raznim izbjegličkim logorima. Puno smo puta bili gladni i bolesni, a k tome smo bili okruženi ljudima koji su se ponašali vrlo nemoralno.

U svakom logoru zamolili bismo vlasti da nam daju komadić zemlje kako bismo ondje sagradili dvoranu. Neki od njih udovoljili su našoj molbi, a neki su nas odbili. No uvijek smo uspjeli pronaći neko mjesto na kojem smo održavali sastanke. Ništa nas nije moglo spriječiti da služimo Jehovi. Tako smo u logorima sagradili četiri dvorane.

Kad je rat završio, nismo se mogli vratiti kući. Naime, nakon mnogo godina ratnih sukoba od Koindua je ostala samo hrpa ruševina. Stoga smo bili poslani u jedan izbjeglički logor u blizini Boa. Zahvaljujući financijskoj pomoći podružnice ondje smo sagradili petu dvoranu.