Idi na sadržaj

Idi na kazalo

SIJERA LEONE I GVINEJA

1915-1947. Počeci propovijedanja (3. dio)

1915-1947. Počeci propovijedanja (3. dio)

Dobra vijest prodire u unutrašnjost

U silnoj želji da biblijsku istinu podijele s drugima braća u Freetownu su se, poput kršćana u 1. stoljeću, potpuno posvetila propovijedanju dobre vijesti (Djela 18:5). Alfred Joseph opisao je kako je izgledala njihova služba: “Često bih na svoj veliki motocikl privezao kutiju punu biblijskih knjiga. Sa mnom su obično išli Thomas Grant ili njegov brat Sylvester, koji bi sjeli iza mene. Obilazili smo manje gradove i sela u okolici Freetowna da bismo ‘pročešljali teren’, kako smo mi to znali reći.”

Do 1927. objavitelji su uglavnom propovijedali u Freetownu i u okolnom području koje se zvalo Kolonija. No od 1928. skupština bi svake godine prije kišne sezone unajmila autobus i putovala u unutrašnjost, a predvodio ih je Melbourne Garber. Oni koji nisu mogli poći s njima sudjelovali su u financiranju putovanja. Propovijedali su u selima i gradovima sve do Kailahuna na istoku i skoro do liberijske granice na jugu. Svake prve nedjelje u mjesecu vraćali bi se kako bi ponovno posjetili zainteresirane osobe.

Otprilike u to vrijeme brat Brown posjetio je Karibe. Kad se vratio, dovezao je automobil, jedan od prvih u Sijera Leoneu. Automobil je bio opremljen snažnim razglasom kako bi služio za propovijedanje na javnim mjestima. Brat Brown parkirao bi vozilo na nekom javnom mjestu te bi pustio dinamičnu glazbu kako bi privukao ljude. Zatim bi iznio kratak govor ili pustio snimljeno predavanje te pozvao slušatelje da uzmu biblijsku literaturu. “Auto koji govori”, kako su ga mještani prozvali, bio je prava senzacija, a ljudi su sa svih strana hrlili da ga čuju.

Braća odvažno svjedoče

Sljedeći potez brata Browna bio je propovijedanje na dotad netaknutom području — u drugim zemljama zapadne Afrike u kojima se govorio engleski jezik. Potkraj 1920-ih išao je na niz propovjedničkih putovanja u Gambiju, Ganu, Liberiju i Nigeriju. U svim tim zemljama pronašao je osobe koje je istina zanimala, no Nigerija je, po svemu sudeći, bila naročito plodno područje. Zato se 1930. sa svojom obitelji preselio u Lagos. Odande je nastavio nadgledati djelo propovijedanja u zapadnoj Africi.

Danas preko 500 000 objavitelja služi Jehovi u zapadnoj Africi

Kad se 1950. brat Brown zbog zdravstvenih problema morao vratiti na Jamajku, za sobom je ostavio nešto uistinu vrijedno. Tijekom 27 godina koje su on i supruga proveli u zapadnoj Africi broj Jehovinih svjedoka u tom području porastao je sa 2 na preko 11 000. Svojim su očima vidjeli ispunjenje Izaijinog proročanstva: “Od maloga će postati tisuća i od neznatnoga silan narod” (Iza. 60:22). Danas, samo šezdesetak godina kasnije, “silan narod” od preko 500 000 objavitelja slavi Jehovu na tom području.

Nepokolebljivi čak i pod zabranom

Kad su se nad Afrikom nadvili crni oblaci Drugog svjetskog rata, Jehovini sluge u Sijera Leoneu čvrsto su se držali svoje neutralnosti (Mih. 4:3; Ivan 18:36). Britanske su vlasti njihov stav proglasile protudržavnim, te su strogo nadzirale njihove aktivnosti i zabranile publikacije koje su izdavali. Carinici u Freetownu zaplijenili su cijelu jednu pošiljku literature i spalili je. Neka su braća bila uhićena zbog posjedovanja zabranjene literature, no brzo su bila puštena na slobodu. *

Usprkos zabrani Jehovini svjedoci nastavili su propovijedati. Pauline Cole ispričala je: “Jedan je brat radio kao konobar na brodu koji je redovito pristajao u Freetownu. On nam je donosio po nekoliko primjeraka Stražarske kule, a mi smo ih potom umnožavali na pisaćem stroju kako bismo imali dovoljno za sastanke. Tiskali smo i biblijske letke s različitim temama i dijelili ih ljudima. Osim toga, braća su i dalje držala javna predavanja i puštala ljudima snimke radijskih propovijedi brata Rutherforda, naročito po udaljenijim selima.”

Jehova je vidljivo blagoslivljao trud koji su braća ulagala, koliko god da su ih okolnosti sputavale. James Jarret, dugogodišnji starješina i specijalni pionir, ispričao je: “Za vrijeme rata radio sam kao klesar kad mi je jedna starija sestra dala brošuricu Izbjeglice. Kako je u Freetown pristizalo mnogo izbjeglica, naslov mi je privukao pažnju. Pročitao sam je još iste večeri i odmah shvatio da je to istina. Sljedećeg sam jutra potražio onu sestru i od nje uzeo brošurice i za svoja tri brata. Sva četvorica prihvatili smo istinu.”

Kad je 1945. rat završio, skupština u Freetownu imala je 32 objavitelja. Braća su ostala vjerna Jehovi i duhovno aktivna. Bila su spremna nastaviti gorljivo propovijedati.

Javni skupovi “u svakom gradu, mjestu i selu”

Na Osposobljavanju za kršćansku službu 29. kolovoza 1945. skupština je razmatrala članak iz Informatora (danas Naša služba za Kraljevstvo) od prosinca 1944. koji je govorio o jednoj novoj akciji. Svaka skupština trebala je na svom području organizirati četiri javna skupa, i to “u svakom gradu, mjestu i selu”. Na svakom je skupu trebalo iznijeti jednosatno predavanje. Održati su ga mogla braća u dobi od najmanje 18 godina koja su imala kvalitetne govore u Teokratskoj školi propovijedanja. Nakon četiri predavanja trebalo je organizirati grupe za proučavanje Biblije kako bi se pomagalo zainteresiranim osobama.

Kako su objavitelji skupštine u Freetownu reagirali na ovu novu uputu? Prema bilješkama s tog sastanka, ovo su bili njihovi komentari:

Voditelj: “Što mislite, kako bismo trebali organizirati ovu akciju?”

Prvi brat: “Ne možemo očekivati iste rezultate kao u Americi. Naši su ljudi drugačiji.”

Drugi brat: “Slažem se.”

Treći brat: “Zašto ne bismo pokušali?”

Četvrti brat: “To neće biti nimalo lako.”

Peti brat: “Ali moramo slušati upute koje smo dobili od Jehovine organizacije.”

Šesti brat: “Male su šanse da to uspije u našoj zemlji.”

Prva sestra: “Ali upute iz Informatora su jasne. Hajde da pokušamo!”

Na koncu su upravo to i učinili. Od Freetowna na obali do Boa na jugoistoku i Kabale na sjevernoj visoravni, braća su održavala javne skupove u školskim učionicama, na tržnicama i u privatnim kućama. Cijela skupština dobila je novi polet, a “riječ Jehovina sve je više rasla i širila se” (Djela 12:24).

Ipak, objavitelje je trebalo poučiti da idu ukorak s Jehovinom organizacijom. Upravo im je to Jehova i omogućio.

^ odl. 10 Zabrana je ukinuta 1948.