U veljači 1998. državna vojska i mirovne postrojbe Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOMOG) krenule su u sveopći napad na pobunjeničke snage kako bi ih istjerale iz Freetowna. Nažalost, tijekom te žestoke bitke šrapnel je pogodio jednog našeg brata i usmrtio ga.

Oko 150 objavitelja sklonilo se u dva misionarska doma u četvrtima Kissyu i Cockerillu. Laddie Sandy, jedan od dvojice noćnih čuvara u Betelu, kaže: “Jednog dana kasno navečer Philip Turay i ja bili smo na dužnosti kad su se pred Betelom pojavila dva naoružana pripadnika Revolucionarne ujedinjene fronte i naredila nam da otvorimo staklena vrata koja su vodila u predvorje Betela. Počeli su pucati u bravu, a Philip i ja skočili smo u zaklon. Za divno čudo, brava je izdržala, a oni se nisu sjetili pucati u staklena vrata. Puni bijesa otišli su dalje.

Dva dana kasnije, pod okriljem noći, pobunjenici su se vratili s još dvadesetak dobro naoružanih suboraca, koji su čvrsto odlučili ući u Betel. Odmah smo upozorili betelsku obitelj na opasnost, a zatim smo svi pobjegli u sklonište u podrumu koje smo već bili pripremili za takve situacije. Dršćući od straha, nas sedmero skrivalo se u tami iza dvije ogromne bačve. Pobunjenici su sasuli svu silu metaka u ulazna vrata, tako da se brava na vratima rastalila, a zatim su ušli u zgradu. ‘Pronađite te Jehovine svjedoke i prerežite im grkljane!’ urlao je jedan pobunjenik. Mi smo šćućureni u tišini čekali dok su oni punih sedam sati pretraživali zgradu i pljačkali. Naposljetku su zadovoljni plijenom otišli.

 Pokupili smo svoje stvari i pobjegli u misionarski dom u kojem je nekada bio Betel, a koji se nalazio malo dalje niz ulicu u četvrti Cockerillu. Putem nas je opljačkala jedna druga skupina pobunjenika. U misionarski dom stigli smo strašno uplašeni, ali sretni što smo živi. Ondje smo ostali nekoliko dana kako bismo došli k sebi, a onda smo se vratili u Betel počistiti nered.”

Dva mjeseca kasnije, nakon što su mirovne postrojbe preuzele vlast nad gradom, misionari su se počeli vraćati iz Gvineje. Nisu ni slutili da će ubrzo opet morati napustiti zemlju.

Nakon osam mjeseci, u prosincu 1998, stotine braće i sestara prisustvovale su kongresu “Božanski životni put”, koji se održavao na Nacionalnom stadionu u Freetownu. Iznenada su začuli potmulu tutnjavu i vidjeli kako se u brdima diže oblak dima. Pobunjenička se vojska vratila!

Sljedećih se dana situacija u Freetownu drastično pogoršala. Odbor podružnice unajmio je mali avion kojim je prebacio u Conakry 12 misionara, 8 stranih betelskih radnika i 5 članova graditeljskog tima. Tri dana kasnije, 6. siječnja 1999, pobunjeničke su snage započele brutalnu vojnu akciju koju su nazvale “Istrebljenje”. U svom stravičnom pohodu pobunjenici su opustošili Freetown i masakrirali oko 6 000 civila. Ljudima su odsijecali ruke i noge, oteli su na stotine djece i uništili tisuće kuća.

U tom je pokolju bio okrutno ubijen naš brat Edward Toby, kojeg su svi jako voljeli. Više od 200 duboko potresene braće i sestara bilo je smješteno u Betel ili u misionarski dom u Cockerillu. Drugi su se skrivali u svojim domovima. Jehovini svjedoci koji su se sklonili u misionarski dom u Kissyu, na istočnom kraju grada, očajnički su trebali lijekove. No bilo je jako opasno ići s jednog  kraja grada na drugi. Tko je bio spreman izložiti se takvoj opasnosti? Neustrašivi betelski noćni čuvari Laddie Sandy i Philip Turay odmah su se javili za taj zadatak.

“U gradu je vladao potpuni kaos”, prisjeća se Philip. “Pobunjenici su postavili mnoštvo kontrolnih točaka na kojima su maltretirali koga god su stigli. Bio je uveden strogi policijski sat, što nam je jako ograničavalo kretanje. Kad smo nakon dva dana konačno stigli u misionarski dom u Kissyu, vidjeli smo da je kuća opljačkana i zapaljena.

Pretražili smo okolno područje i pronašli brata Andrewa Caulkera, koji je imao teške ozlijede glave. Naime, pobunjenici su ga bili svezali i izudarali sjekirom. Začudo, preživio je to mučenje i uspio pobjeći. Brzo smo ga odveli u bolnicu, gdje se polako oporavio. Kasnije je služio kao stalni pionir.”

 Neki Jehovini svjedoci izbjegli su smrt ili sakaćenje zato što je bilo dobro poznato da su politički neutralni. Jedan brat kaže: “Pobunjenici su nam naredili da oko glave vežemo bijele marame i da plešemo na ulici kako bismo pokazali da ih podržavamo. ‘Ako to ne učinite, odsjeći ćemo vam ruku ili nogu ili ćemo vas ubiti’, zaprijetili su nam. Moja žena i ja bili smo strašno uplašeni i počeli smo se tiho moliti Jehovi da nam pomogne. Kad je naš mladi susjed koji je surađivao s pobunjenicima vidio u kakvoj smo nevolji, rekao je njihovom zapovjedniku: ‘Ovo je naš “brat”. On se ne bavi politikom, pa ćemo mi plesati umjesto njega.’ Zapovjedniku je to bilo po volji te nas je ostavio na miru, a mi smo brže-bolje otišli kući.”

Nakon što se situacija u gradu smirila, zavladala je jeziva tišina. Braća su počela ponovno održavati sastanke i ići u službu propovijedanja, ali bila su vrlo oprezna. Nosili su kongresne značke kako bi pobunjenici na kontrolnim točkama odmah vidjeli tko su. Braća koja su čekala u dugim redovima na kontrolnim točkama izvježbala su se u započinjanju biblijskih razgovora.

Budući da je u gradu zavladala nestašica hrane i svih drugih potrepština, britanska je podružnica avionom poslala 200 paketa humanitarne pomoći. Billie Cowan i Alan Jones odletjeli su iz Conakrya u Freetown kako bi pratili pošiljku i pobrinuli se da prođe brojne kontrolne točke. Pošiljka je stigla u Betel kratko prije početka policijskog sata. James Koroma više je puta odlazio u Conakry po literaturu i druge važne potrepštine. Nešto od te duhovne hrane slalo se objaviteljima u Bo i Kenemu, do kojih se nije moglo lako doći.

Devetog kolovoza 1999. misionari koji su bili u Conakryu počeli su se vraćati u Freetown. Sljedeće su godine britanske vojne snage otjerale pobunjenike iz Freetowna.  Još je neko vrijeme dolazilo do povremenih sukoba, ali u siječnju 2002. rat je službeno završio. Tijekom 11-godišnjeg rata poginulo je 50 000 ljudi, 20 000 ih je bilo osakaćeno, a 1,2 milijuna moralo je napustiti svoje domove. U sukobima je bilo uništeno i 300 000 kuća.

Kako su se ratne strahote odrazile na Jehovinu organizaciju? Jehova je očito štitio i blagoslivljao svoj narod. Za vrijeme rata krstilo se oko 700 ljudi. Iako su stotine Jehovinih svjedoka morale pobjeći iz ratnog područja, broj objavitelja u Sijera Leoneu porastao je za 50 posto. U Gvineji se broj objavitelja povećao za više od 300 posto! Što je još važnije, braća i sestre ostali su vjerni Jehovi. “U peći nevolje” pokazali su da ih veže neraskidivo kršćansko jedinstvo i ljubav te su “bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest” (Iza. 48:10; Djela 5:42).