Prema nekim procjenama, u Sijera Leoneu živi između 3 000 i 5 000 gluhih osoba, a u Gvineji ih ima nekoliko stotina. Budući da Jehova “želi da se sve vrste ljudi spase”, kako i gluhi mogu “čuti” dobru vijest? (1. Tim. 2:4).

Michelle Washington, misionarka koja je završila Gilead, došla je u Sijera Leone 1998. Ona kaže: “Moj muž Kevin i ja bili smo dodijeljeni u skupštinu u kojoj su na sastanke dolazile četiri gluhe osobe. Budući da znam američki znakovni jezik, željela sam im pomoći. Podružnica me zamolila da gluhima prevodim program na skupštinskim i pokrajinskim sastancima te je o tome obavijestila okolne skupštine. Usto je organizirala tečajeve znakovnog jezika za objavitelje koji su željeli pomoći gluhima. Počeli smo tražiti gluhe na području i voditi  s njima biblijske tečajeve. Mnogi su nas ljudi iskreno pohvalili kad su vidjeli koliko se trudimo pomoći gluhima. Međutim, nije se baš svima sviđalo to što radimo. Pastor koji je vršio bogoslužje za gluhe proglasio nas je lažnim prorocima. Upozorio je gluhe i njihove obitelji da nas se klone. Nekima je čak bilo rečeno da će im Crkva uskratiti novčanu pomoć ako nastave kontaktirati s nama. Tako su se gluhi ubrzo podijelili u dva tabora. Oni koji nas nisu poznavali podržavali su pastora, dok su oni koji su nas dobro poznavali stali na našu stranu. Neki iz ove druge skupine odlučili su služiti Jehovi te su se s vremenom krstili.”

Jedan od njih bio je Femi. On je gluh od rođenja i komunicirao je s drugima služeći se samo nekim osnovnim znakovima. Bio je sumnjičav prema svima, a posebno prema ljudima koji čuju. Zbog svega toga bio je nesretan i imao je osjećaj da ga nitko ne voli. No onda je počeo proučavati Bibliju s braćom iz grupe koja djeluje na znakovnom jeziku. Ubrzo je počeo redovito ići na sastanke i učiti znakovni jezik. Femi je duhovno napredovao i krstio se te sada radosno poučava druge gluhe osobe biblijskim istinama.

U srpnju 2010. grupa koja je u Freetownu održavala sastanke na američkom znakovnom jeziku postala je skupština. Grupe na znakovnom jeziku djeluju i u Bou te u Conakryu.

Iz Biblije saznajemo da je većina kršćana u 1. stoljeću bila siromašna. Učenik Jakov napisao je: “Nije li Bog izabrao one koji su u svijetu siromašni da budu bogati u vjeri?” (Jak. 2:5). I objaviteljima u Sijera Leoneu i Gvineji vjera u Jehovu pružila je utjehu i nadu.

 Vjera potiče mnoge siromašne obitelji Jehovinih svjedoka koje žive u zabačenim mjestima da mjesecima štede novac kako bi mogle otputovati na kongres. Neki naši suvjernici uzgajaju žitarice da zarade za put. Skupine od 20 do 30 objavitelja naguraju se u malene kamione u kojima se po nesnosnoj vrućini drndaju prašnjavim cestama. Takva putovanja znaju trajati 20 ili više sati. Drugi objavitelji pješice prelaze velike udaljenosti. Jedan brat ispričao je kako su putovali na jedan kongres: “Prvih 80 kilometara prešli smo pješice, noseći veliki svežanj banana. Putem smo prodali banane, olakšali si teret i zaradili dovoljno novca da ostatak puta prijeđemo kamionom.”

Vjera je mnogim objaviteljima dala snage oduprijeti se iskušenju da se presele u bogatije zemlje. “Uvjereni smo da će se Jehova brinuti za naše potrebe”, kaže Emmanuel  Patton, koji je završio Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću. “Budući da je u našoj zemlji potrebno mnogo propovjednika dobre vijesti, svjesni smo da je služba koju ovdje vršimo veoma važna” (Mat. 6:33). Emmanuel sada služi kao starješina te zajedno sa svojom suprugom Eunice neumorno propovijeda dobru vijest o Kraljevstvu. Neka braća ne žele se preseliti u drugu zemlju zato što znaju da bi time ugrozila jedinstvo i duhovnu dobrobit svoje obitelji. “Nisam htio prihvatiti posao zbog kojeg bih duže vrijeme bio odvojen od svoje obitelji”, kaže Timothy Nyuma, koji je služio kao specijalni pionir i zamjenik pokrajinskog nadglednika. “Osim toga, moja  žena Florence i ja odlučili smo da će se naša djeca školovati u našem mjestu. Nismo ih željeli poslati na školovanje u neki drugi grad u kojem bi ih odgajali naši rođaci.”

Druga braća i sestre pokazuju vjeru u Jehovu tako što mu ustrajno služe usprkos brojnim poteškoćama. Kevin Washington, kojeg smo ranije spomenuli, kaže: “Mnogi objavitelji redovito propovijedaju i obavljaju skupštinska zaduženja iako se suočavaju s problemima zbog kojih bi neki od nas ostali kod kuće i bili mrzovoljni. Naprimjer, neki boluju od kroničnih bolesti i ne mogu dobiti medicinsku skrb i lijekove koji su u drugim područjima lako dostupni. Drugi pak ulažu puno truda kako bi naučili čitati i pisati. Ako mi dođe da počnem kritizirati način na koji je neki brat iznio zadatak na sastanku, kažem sam sebi: ‘Da li bih ja to išta bolje napravio da radim puno radno vrijeme, da imam ozbiljnih zdravstvenih problema, da slabo vidim, a ne mogu kupiti naočale, da imam tek ponešto biblijske literature i da k tome kod kuće nemam struje?’”

Spomenuli smo samo neke načine na koje braća i sestre u Sijera Leoneu i Gvineji slave Jehovu. Poput svojih suvjernika iz 1. stoljeća, i oni se preporučuju kao Božji sluge svojom “postojanošću u mnogim kušnjama, u nevoljama, u oskudici, (...) kao siromašni, a koji mnoge obogaćuju, kao oni koji nemaju ništa, a ipak imaju sve” (2. Kor. 6:4, 10).

Prije više od 90 godina Alfred Joseph i Leonard Blackman rekli su da su “polja” u Sijera Leoneu “zrela za žetvu” (Ivan 4:35). Otprilike 35 godina kasnije Manuel Diogo poslao je pismo iz Gvineje u kojem je stajalo: “Mnogi ljudi pokazuju zanimanje za istinu.” Jehovini  sluge koji danas žive u tim zemljama uvjereni su u to da će još velik broj ljudi prihvatiti dobru vijest.

Godine 2012. u Gvineji je obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 3 479 osoba, što je gotovo pet puta više od broja objavitelja u toj zemlji. U Sijera Leoneu ima 2 030 objavitelja, a na obilježavanje Kristove smrti došle su 7 854 osobe, što je gotovo četiri puta više od broja objavitelja. Među prisutnima na toj svečanosti bila je i 93-godišnja specijalna pionirka Winifred Remmie. Ona i njen muž Lichfield stigli su u Sijera Leone 1963. Nakon 60 godina punovremene službe ta je veteranka još uvijek služila kao specijalni pionir. Winifred je kazala:  “Nisam ni sanjala da će u Sijera Leoneu jednog dana biti toliko duhovno jake braće i sestara. Iako sam stara, još uvijek želim doprinijeti tom prekrasnom porastu.” *

Jehovini svjedoci u Sijera Leoneu i Gvineji svim se srcem slažu s riječima te naše sestre. Poput veličanstvenog drveća koje raste pokraj voda, oni donose obilje ploda u službi propovijedanja te tako slave Jehovu (Psal. 1:3). Oslanjajući se na snagu koju im daje Jehova, oni će i dalje govoriti ljudima kako mogu dobiti istinsku slobodu — “slavnu slobodu djece Božje” (Rim. 8:21).