Jehova je blagoslovio revnu službu svog naroda u Dominikanskoj Republici. Godine 1994. u zemlji je bilo 259 skupština, a prosječan broj objavitelja narastao je na 16 354. Zbog tog izvanrednog porasta trebalo je sve više zrelih starješina i slugu pomoćnika koji mogu kvalitetno izvršavati razne zadatke u skupštini. Stoga je Vodeće tijelo te godine odobrilo da se u Dominikanskoj Republici počne održavati Škola za organizacijsko osposobljavanje,  koja je kasnije zamijenjena Tečajem za objavitelje Kraljevstva.

Do listopada 2011. tu je školu odnosno tečaj završilo otprilike 600 polaznika koji su bili organizirani u 25 razreda. Trenutno više od polovice njih služi u nekom obliku punovremene službe, 71 brat služi kao specijalni pionir, a petorica su pokrajinski nadglednici. Prvih deset razreda bilo je organizirano u podružnici, no od jedanaestog se razreda Škola za organizacijsko osposobljavanje počela održavati na zasebnoj lokaciji u Villa Gonzálezu.

Dvadeset i drugog rujna 1998. Dominikansku Republiku poharao je uragan Georges. Vjetar je dostizao brzinu od 190 kilometara na sat i nosio sve pred sobom. Uragan je prouzročio ogromnu materijalnu štetu. Na tisuće ljudi ostalo je bez krova nad glavom, a više od 300 osoba  izgubilo je život. Odbor za elementarne nepogode te braća iz regionalnog odbora za gradnju formirali su centar za pružanje pomoći postradalima u jednoj našoj dvorani u La Romani. Otprilike 300 braće i sestara, među kojima su bili i volonteri iz 16 zemalja, sudjelovalo je u pomaganju postradalima.

Trebalo je obnoviti ili ponovno sagraditi 23 dvorane i preko 800 domova naše braće. Naša vremešna sestra Carmen, koja služi kao stalni pionir, bila je shrvana kad je uragan uništio kuću u kojoj je živjela 38 godina. No kad je tim od 15 braće došao položiti temelje za njenu novu kuću, bila je izvan sebe od radosti. “Jehova uvijek misli na nas i brine se o nama”, kazala je Carmen. “Pogledajte kako lijepu kuću braća grade za mene! Moji su susjedi rekli: ‘Jehovini svjedoci brinu se za svoju braću. Oni zaista vole jedni druge.’” Slično su se izrazili i drugi ljudi diljem zemlje kad su vidjeli kako volonteri svesrdno pomažu svojoj braći koja su se našla u teškoj nevolji.

Premda je uragan uzrokovao veliku materijalnu štetu i mnoge patnje onima koji su mu se našli na putu, Jehovin je narod pokazao ljubav na djelu. Volonteri su uložili velik trud kako bi pomogli postradaloj braći, pružili im utjehu i duhovno ih okrijepili. Što je najvažnije, svojom su samopožrtvovnošću proslavili Jehovu, koji svima nama pruža istinsku utjehu.

Jehovini sluge nastavili su revno činiti učenike, pa je broj objavitelja naglo rastao. Stoga je bilo potrebno sagraditi više dvorana u kojima bi se održavali sastanci. U studenome 2000. braća u Dominikanskoj Republici počela su graditi dvorane u sklopu programa kojim se pomaže zemljama koje nemaju dovoljno sredstava da bi same financirale gradnju. Svaki put braća bi za  otprilike dva mjeseca izgradila lijepu i funkcionalnu dvoranu. Do rujna 2011. dva tima za gradnju sagradila su ili renovirala oko 145 dvorana.

Kad vide naše dvorane i uzorno ponašanje braće koja sudjeluju u njihovoj izgradnji, ljudi stječu lijepu sliku o Bogu kojem služimo. Tako je bilo i u jednom malom gradu na sjeverozapadu zemlje. Braća su ondje pronašla prikladno zemljište za gradnju dvorane. Jedan specijalni pionir pitao je vlasnika tog zemljišta bi li nam ga prodao. “Ni govora”, rekao je taj čovjek našem bratu. “Nema šanse da vam prodam ovo zemljište, pogotovo ako na njemu namjeravate sagraditi crkvu!”

Kratko nakon toga čovjek je otišao u Puerto Platu kako bi posjetio svog ostarjelog brata, koji je Jehovin svjedok. Kad je stigao onamo, saznao je da je jedna obitelj Jehovinih svjedoka primila njegovog bolesnog brata u svoj dom kako bi se brinula za njega. Članovi te obitelji vodili su ga k liječniku, na sastanke i u službu propovijedanja. Čovjek je upitao svog brata koliko im plaća za to što se tako lijepo brinu o njemu. On mu je odgovorio: “Ne plaćam im ništa. Oni su moja braća.”

Taj je čovjek bio toliko dirnut ljubavlju i dobrotom koju su Jehovini svjedoci pokazali njegovom bratu da je odmah nazvao onog specijalnog pionira i rekao mu da se predomislio i da će im ipak prodati zemljište. Tako su braća kupila zemljište i počela graditi dvoranu. Žena vlasnika tog zemljišta prije je imala jako ružno mišljenje o Jehovinim svjedocima. No kad je vidjela braću kako rade na gradilištu, rekla je: “Još nikad nisam vidjela grupu ljudi među kojima vlada takva ljubav i sloga!”