Budući da se na mnogim otocima Mikronezije dobra vijest rijetko propovijeda, grupa objavitelja s Maršalovih Otoka organizirala je dvotjedno putovanje brodom kako bi propovijedala na tim otocima. Krenuli su s otoka Majura i došli na otoke Wotje i Ormed, koji se nalaze na području koraljnog grebena Wotjea.

Da bi svjedočili što većem broju ljudi, objavitelji su prije  polaska pripremili pakete literature. Svaki paket sadržavao je četiri časopisa i dvije brošure. Objavitelji nisu znali kad će ponovno doći na te otoke, pa su ostavili po jedan paket svakoj zainteresiranoj osobi i potaknuli je da podijeli literaturu članovima obitelji i prijateljima. Tijekom dvotjednog putovanja objavitelji su podijelili 531 brošuru, 756 časopisa i 7 knjiga.

U veljači 2014. šestero braće i sestara iz Papue Nove Gvineje deset je dana propovijedalo u selima na vulkanskom otoku Karkaru. Velik broj ljudi pokazao je zanimanje za istinu, pa su objavitelji podijelili 1 064 primjerka literature. Sestra Relvie ispričala je kako je protekao prvi dan službe. Rekla je: “U 15 sati još smo uvijek propovijedali. Dotad smo već ispraznili svoje bočice s vodom, boljele su nas čeljusti od neprestanog pričanja, a usta su nam se osušila. Htjela sam pročitati jedan biblijski redak djevojčici s kojom sam razgovarala, ali nisam mogla jer sam bila jako žedna. Baš u tom trenutku ona mi je ponudila čašu vode.”

Večer prije nego što su otišli iz jednog sela održan je skup na kojem je bilo prisutno mnogo mještana, a došli su i njihovi pastori. Relvie kaže: “Osjećala sam se kao Stjepan koji je pred Sudbenim vijećem trebao braniti istinu. No naši su slušatelji bili prijateljski raspoloženi.” Nakon što je svih šestero objavitelja govorilo pred prisutnima, voditeljica luteranskog vjeronauka ustala je i obratila se svojoj tetki, koja je bila među  objaviteljima, te joj se zahvalila što je donijela istinu njenom narodu. Rekla je: “Tvoj me primjer podsjeća na Samarićanku koja je ispričala svojoj obitelji sve što je čula od Isusa. Hvala ti što nas nisi zaboravila.”

Teariki, sedmogodišnji dječak s otoka Tarawe, koji pripada otočnoj državi Kiribatiju, jednog je jutra bio u službi propovijedanja sa svojim ocem Tuetijem. Kad su ušli u jednu kuću, naišli su na desetero mladića i djevojaka koji su imali dvadesetak godina. Nakon što im je Tearikijev otac svjedočio, jedan mladić iz te grupe rekao je: “Primijetili smo da svi vi propovijedate sa svojom djecom. Zašto ih vučete sa sobom? Oni su premladi da bi govorili o Bogu.”

“Želite li vidjeti može li moj sin propovijedati?” upitao je Tueti. “Možda ja mogu nakratko izaći, a vi poslušajte što će vam on reći.” Svi su se složili s tim rekavši: “Može, želimo ga čuti!”

Nakon što je Tueti izašao, Teariki ih je upitao: “Znate li kako se Bog zove?”

“Da, zove se Isus!” rekao je jedan od njih. “Zove se Bog”, dobacio je drugi. “Ime mu je Gospodin”, rekao je treći.

“Pogledajmo što kaže Biblija”, odvratio je Teariki. “Ako otvorimo Izaiju 42:5, možemo zajedno pročitati što tamo piše.” Nakon što je pročitao taj redak, upitao je: “O kome se ovdje govori?”

“O Bogu”, rekla je jedna djevojka. Teariki je odvratio: “Da, o pravom Bogu. A što pravi Bog kaže u osmom retku? ‘Ja sam Jehova. To je ime moje, i nikome neću dati slavu svoju.’ Jeste li vidjeli kako se Bog zove?”

 “Jehova”, odgovorili su svi.

Budući da su ga sada svi pažljivo slušali, Teariki ih je upitao: “Zašto trebamo koristiti Božje ime Jehova? O tome govore Djela apostolska 2:21. Tu piše: ‘Svatko tko prizove ime Jehovino bit će spašen.’ Dakle, zašto trebamo koristiti Božje ime?”

“Zato da se spasimo”, odgovorila je jedna djevojka.

U tom trenutku Tearikijev otac vratio se unutra i upitao mladiće i djevojke: “I, kako vam se čini? Mogu li naša djeca propovijedati? Je li dobro što ih vodimo sa sobom?” Svi su se jednoglasno složili da su djeca itekako sposobna propovijedati i da je dobro što to čine.  Tueti je nato dodao: “I vi biste mogli drugima govoriti o Bibliji poput Tearikija. Samo trebate saznati što u njoj piše.”

Jean-Pierre, koji radi u prevodilačkom uredu u Port Vili, glavnom gradu Vanuatua, u studenome 2013. avionom je otputovao na svoj rodni otok kako bi prisustvovao pokrajinskom sastanku. Kad je sletio na poljski aerodrom, dočekala ga je grupa zainteresiranih osoba s južnog dijela otoka i zatražila biblijsku literaturu. Podijelio je gotovo sve časopise koje je ponio. Tada mu je pristupio jedan pastor te je i on zatražio nešto literature i zamolio ga da dođe u njegovo selo. Rekao mu je: “Mi smo duhovno izgladnjeli. Trebao bi doći u naše selo i odgovoriti nam na sva naša pitanja.” Dan nakon pokrajinskog sastanka Jean-Pierre je rano ujutro krenuo na put. Dugo je pješačio strmim planinskim putevima. Naposljetku je došao do vrha, gdje se nalazilo to zabačeno selo. Nakon srdačnog dočeka koji su mu seljani priredili govorio im je o traktatu Vijesti Kraljevstva broj 38, koji ima naslov “Hoće li se mrtvi ikad vratiti u život?”. Svih tridesetak prisutnih potaknuo je da ga prate u svojim Biblijama. Diskusija je trajala gotovo sedam sati. Ti su ljudi doista bili duhovno izgladnjeli! Jedan 70-godišnjak rekao je: “Još nikad nisam čuo tako jasno objašnjenje o tome što se događa nakon smrti!”

Jean-Pierre je prenoćio u selu, a sobu je dijelio s pastorom. Kad se sljedećeg jutra probudio, vidio je kako pastor čita naš časopis. Jean-Pierre ga je upitao što čita, a on mu je uzbuđeno rekao da čita o Božjem Kraljevstvu.  Složio se da Božje Kraljevstvo nije moglo biti u srcima farizeja jer ih je Isus osudio. Stoga je zaključio da Kraljevstvo nije nešto što je u nečijem srcu, kao što to uči njegova crkva (Luka 17:21). Jean-Pierre se vratio u Port Vilu, ali i dalje kontaktira sa zainteresiranim osobama putem telefona. Tri brata iz susjedne skupštine otišla su u to selo održati obilježavanje Kristove smrti, a svečanosti je prisustvovalo 109 osoba.