Job 10:1-22
10 Gadi mi se moj život!+
Dat ću oduška svom jadu.
Govorit ću s gorčinom u duši.
2 Reći ću Bogu: ‘Nemoj me proglasiti krivim!
Kaži mi zašto se raspravljaš sa mnom.
3 Imaš li koristi od toga što me ugnjetavaš,što odbacuješ djelo svojih ruku,+a blagonaklono gledaš na namjere zlih?
4 Gledaš li ti ljudskim očima?
Vidiš li ti kao što smrtni čovjek vidi?
5 Jesu li tvoji dani kao dani smrtnikai tvoje godine kao čovječje godine,+
6 pa istražuješ moje prijestupei tragaš za mojim grijesima?+
7 Ti znaš da nisam kriv,+a iz tvoje me ruke nitko ne može izbaviti.+
8 Tvoje su me ruke oblikovale i načinile,+a sada me želiš sasvim uništiti.
9 Sjeti se, molim te, da si me od gline načinio,+a sada me vraćaš u prah.+
10 Nisi li me stavio u majčinu utrobui oblikovao me ondje?*
11 Odjenuo si me kožom i mesom,protkao si me kostima i tetivama.+
12 Podario si mi život i iskazao vjernu ljubav.
Brižno si čuvao moj duh*.+
13 Ali potajno si mi namjeravao nanijeti nevolju.*
Znam da sva ova zla dolaze od tebe.
14 Da zgriješm, ti bi me vidio+i ne bi me oslobodio mog grijeha.
15 Ako sam kriv, teško meni!
A ako sam nevin, ni tada ne mogu podignuti glavu,+jer sam posve osramoćen i shrvan.+
16 Ako podignem glavu, ti me progoniš kao lav,+opet iskazuješ svoju moć napadajući me.
17 Dovodiš nove svjedoke protiv menei još se više gnjeviš na mene.
Snalazi me nevolja za nevoljom.
18 Zašto si me izveo iz majčine utrobe?+
Da sam bar umro prije nego što me itko vidio.
19 Tada bi me iz majčine utrobe odnijeli u grob,i bilo bi kao da nikad nisam ni postojao.’
20 Nije li mi preostalo još malo dana?+ Neka me on pusti na miru,neka skine svoj pogled s mene, pa da barem nakratko osjetim olakšanje*+
21 prije nego odem onamo odakle se neću vratiti,+u zemlju guste tame*,+
22 u zemlju najcrnje tmine,zemlju mrklog mraka i meteža,gdje je i svjetlost nalik tmini.”
