Job 14:1-22
14 Čovjek, kojeg je rodila žena,kratka je vijeka+ i život mu je pun nevolja.+
2 Kao cvijet nikne, a onda uvene*,+kao sjena bježi i nestaje.+
3 Da, na takvoga si upravio pogledi vodiš ga* na sud da se parniči s tobom.+
4 Može li onaj tko je nečist donijeti na svijet čistoga?+
Ne može!
5 Ograničen je čovjekov životni vijek,u tvojoj je vlasti broj mjeseci njegovog života.
Postavio si mu granicu preko koje ne može prijeći.+
6 Skini svoj pogled s njega da se odmorii pusti ga da, poput najamnika, završi svoj radni dan.+
7 Jer i za drvo ima nade.
Ako se posiječe, opet će potjerati izdanke,nove će mladice iz njega rasti.
8 Ako mu korijen ostari u zemljii panj mu odumre u tlu,
9 potjerat će izdanke kad osjeti vodui pustit će grane kao mlada biljka.
10 Ali kad čovjek umre, iščezne sva njegova snaga.
Nakon što čovjek izdahne, gdje je on tada?+
11 Vode nestaju iz mora,rijeka otječe i presušuje.
12 Tako i čovjek – kad legne, više ne ustaje.+
Dok neba ne nestane, neće se probuditiniti će se prenuti iz sna.+
13 O, kad bi me u grob* sklonio,+kad bi me sakrio dok se ne utiša tvoj gnjev,kad bi mi rok odredio i onda me se sjetio!+
14 Kad čovjek umre, može li se vratiti u život?+
Čekat ću sve dane svog ropstva*dok ne dođe moje oslobođenje.+
15 Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati.+
Djelo svojih ruku poželjet ćeš.*
16 A sada brojiš moje korake,zapažaš samo moje grijehe.
17 Moj je prijestup zapečaćen u vreći,ti si pohranio moj grijeh i zapečatio ga ljepilom.
18 Kao što se gora ruši i raspada,kao što se stijena odvaljuje sa svog mjesta,
19 kao što voda dere kamenjei potoci odnose zemlju,tako ti uništavaš nadu smrtnog čovjeka.
20 Nadjačavaš ga dok ne nestane,+izobličuješ ga i šalješ ga u grob.
21 Ako su njegovi sinovi poštovani, on to ne zna.
Ako su prezreni, on nije svjestan toga.+
22 On osjeća bol samo dok je živ,tuguje samo dok u njemu ima života.”
