Job 16:1-22
16 Nato je Job rekao:
2 “Koliko sam se takvih riječi naslušao!
Svi ste vi mučni tješitelji!+
3 Ima li kraja ispraznim riječima*?
Što te* tjera da mi se tako obraćaš?
4 I ja bih mogao govoriti poput vas.
Kad biste vi bili na mom mjestu,i ja bih se na vas mogao okomiti uvjerljivim riječimai prezrivo vam odmahivati glavom.+
5 Ali ja to ne bih učinio, nego bih vas ojačao svojim riječima,utjeha s mojih usana donijela bi vam olakšanje.+
6 Ako govorim, moja bol ne jenjava,+a i ako šutim, moja se bol ne smiruje.
7 Ali Bog me izmorio,+u propast je svalio sve koji su živjeli u mom domu*.
8 A usto me zgrabio, što se i vidi,jer moja mršavost svjedoči protiv mene.
9 Bog me razdire u svom gnjevu i mrzi me.+
Zubima škrguće kad me vidi.
Moj me protivnik strijelja očima.+
10 Neprijatelji otvaraju usta i prijete mi,+prezrivo me udaraju po obrazima,u velikom broju nasrću na mene.+
11 Bog daje da me napadaju dječaci,baca me u ruke zlima.+
12 Mirno sam živio, a on me satro,+zgrabio me za vrat* i skršio me,pa me postavio sebi za metu.
13 Njegovi su me strijelci opkolili,+strijelama on probada moje bubrege+ i nema samilosti,izlijeva moju žuč na zemlju.
14 Uporno udara po meni i probija me kao da sam zid,kao ratnik nasrće na mene.
15 Sašio sam pokrivač od kostrijeti da pokrijem svoju kožu+i svoje sam dostojanstvo* zakopao u prašinu.+
16 Lice mi je crveno od plača,+oko očiju mi je tamna sjena,
17 premda moje ruke nisu učinile nikakvo zlo,premda je moja molitva iskrena*.
18 Zemljo, nemoj prekriti moju krv!+
Pusti je neka viče!
19 Već sad imam svjedoka na nebesima,u visinama je onaj koji može svjedočiti za mene.
20 Prijatelji mi se rugaju+dok moje oči liju suze pred Bogom*.+
21 Neka netko presudi između čovjeka i Boga,kao što bi presudio između čovjeka i njegovog bližnjeg.+
22 Jer malo mi je još godina preostalo,pa ću poći na put bez povratka.+
