Nehemija 5:1-19
5 No u narodu su se neki zajedno sa svojim ženama počeli tužiti na svoju braću Židove.+
2 Jedni su govorili: “Imamo mnogo sinova i kćeri. Treba nam žita da imamo što jesti i da ostanemo na životu.”
3 Drugi su govorili: “Svoja polja, vinograde i kuće dajemo u zalog da bismo pribavili žita dok traje glad.”
4 Treći su pak govorili: “Založili smo svoja polja i vinograde kako bismo imali novca da platimo danak kralju.+
5 Mi smo ista krv kao naša braća*, naša djeca vrijede koliko i njihova djeca, ali mi svoje sinove i kćeri moramo davati u ropstvo, a neke naše kćeri već su postale robinje.+ Nikako to ne možemo spriječiti jer naša polja i vinogradi pripadaju drugima.”
6 Kad sam čuo njihove pritužbe, jako sam se razljutio.
7 Nakon što sam razmislio o njima, optužio sam dostojanstvenike i namjesnike rekavši im: “Svaki od vas traži kamate* od svog brata.”+
Zatim sam zbog njih sazvao velik skup.
8 I rekao sam im: “Koliko nam je god bilo moguće, otkupili smo svoju židovsku braću koja su bila prodana drugim narodima. Zar ćete vi sada prodavati svoju braću,+ pa da ih mi opet otkupljujemo?” Nato su ušutjeli i nisu znali što bi odgovorili.
9 Tada sam rekao: “Nije ispravno to što radite. Zar se po vašim postupcima ne bi trebalo vidjeti da se bojite Boga+ kako nam se ne bi rugali narodi, naši neprijatelji?
10 Ja i moja braća i moji sluge posuđujemo im novac i žito i ne tražimo kamate. Molim vas, neka se prestane posuđivati uz kamate!+
11 Molim vas, vratite im još danas njihova polja,+ vinograde, maslinike i kuće te stoti dio* od novca, od žita, od mladog vina i od ulja što uzimate od njih kao kamate!”
12 A oni su odgovorili: “Vratit ćemo im sve to i nećemo od njih ništa tražiti. Učinit ćemo točno tako kako si rekao.” Tada sam pozvao svećenike i potaknuo ljude da se zakunu da će učiniti to što su obećali.
13 I istresao sam ono što je bilo u naborima moje haljine* te rekao: “Tako neka pravi Bog svakog čovjeka koji se ne bude držao tog obećanja istrese iz njegove kuće i iz njegove stečevine. Tako neka bude istresen i neka ostane bez ičega!” Nato su svi prisutni* rekli: “Neka bude tako!”* I počeli su hvaliti Jehovu. A narod je učinio kako je obećao.
14 Osim toga, od dana kad me kralj postavio za upravitelja+ u Judi, od dvadesete+ do trideset i druge godine+ vladavine kralja Artakserksa,+ dakle 12 godina, ni ja ni moja braća nismo od naroda uzimali hranu na koju upravitelj ima pravo.+
15 A prijašnji upravitelji, moji prethodnici, opteretili su narod i svakog su dana od njega uzimali 40 šekela* srebra za kruh i vino. I njihovi su sluge tlačili narod. Ali ja nisam tako činio+ zbog straha pred Bogom.+
16 Usto sam pomagao u poslovima oko ovih zidina. I svi moji sluge radili su ondje, a nismo stekli ni jednu jedinu njivu.+
17 Za mojim je stolom jelo 150 Židova i namjesnika, a sa mnom su jeli i oni koji su dolazili k nama iz okolnih naroda.
18 Svakog se dana o mom trošku* pripremao jedan bik, šest biranih ovaca i ptice, a svakih deset dana imali smo obilje svakovrsnog vina. Unatoč svemu tome nisam od naroda tražio hranu na koju sam kao upravitelj imao pravo, jer je narod već bio opterećen raznim obavezama prema kralju.
19 Sjeti me se po dobru, Bože moj, zbog svega što sam učinio za ovaj narod!+
