Odrastao sam u Puerto Limónu, lučkom gradu na istočnoj obali Kostarike. Moji roditelji imali su osmero djece, a ja sam se rodio sedmi. Otac mi je umro kad sam imao osam godina, pa nas je majka odgajala sama.

U mom se životu oduvijek sve vrtilo oko bejzbola — igrao sam ga od malih nogu. Potkraj srednje škole počeo sam trenirati u jednom amaterskom klubu. Kad sam imao oko 20 godina, jedan lovac na mlade talente ponudio mi je da igram za profesionalnu momčad iz Nikaragve. No budući da mi je u to vrijeme majka bila jako bolesna, nisam htio ići u drugu zemlju jer se onda ne bih mogao brinuti o njoj. Zato sam odbio njegovu ponudu. Kasnije mi je jedan drugi agent ponudio da zaigram za amatersku reprezentaciju Kostarike. Taj put sam bez puno razmišljanja prihvatio poziv. U periodu od 1949. do 1952. s reprezentacijom sam nastupao na turnejama u Meksiku, Nikaragvi i na Kubi. Igrao sam na poziciji čuvara baze i bio sam prilično dobar — jednom sam odigrao čak 17 utakmica zaredom bez jedne jedine greške. Bio je neopisiv osjećaj čuti publiku kako skandira moje ime!

Nažalost, istovremeno sam živio vrlo razuzdano. Imao sam djevojku, ali sam je često varao s drugim ženama. Osim toga, puno sam pio. Jednom sam se toliko napio da se sljedećeg jutra nisam mogao sjetiti kako sam se uopće vratio kući. A uz sve to još sam i kockao.

Otprilike u to vrijeme moja je majka postala Jehovin svjedok. Pokušavala me zainteresirati za svoju vjeru, ali u početku ništa od toga nije dopiralo do mene jer sam bio skroz zaluđen bejzbolom. Znalo mi se čak dogoditi da tijekom cijelog treninga uopće ne osjećam glad! Nisam mogao misliti ni na što drugo osim na igru. Bejzbol mi je bio sve na svijetu!

Ali kad sam imao 29 godina, mojoj karijeri naglo je došao kraj. Naime, dok sam na jednoj utakmici pokušavao uhvatiti loptu, teško sam se ozlijedio. Kasnije sam se oporavio, ali prestao sam se profesionalno baviti sportom. Unatoč tome nisam potpuno digao ruke od bejzbola. Vratio sam se kući i ondje počeo trenirati jedan lokalni amaterski klub.

Godine 1957. prihvatio sam poziv da dođem na kongres Jehovinih svjedoka, koji se održavao ni više ni manje nego na stadionu na kojem sam ja nekada igrao. Dok sam pratio program, nešto me se naročito dojmilo. Nisam mogao ne primijetiti ogromnu razliku između Jehovinih svjedoka i razularene mase navijača na utakmicama. Kad sam vidio kako su Jehovini svjedoci puni poštovanja i ljubazni, poželio sam proučavati Bibliju s njima i ići na njihove sastanke.

Biblijska učenja bila su pravo otkriće za mene. Naprimjer, Isus je prorekao da će u posljednjim danima njegovi učenici diljem svijeta propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Osim toga, saznao sam da pravi kršćani svoju službu ne izvršavaju radi novca, jer je Isus rekao: “Besplatno ste primili, besplatno dajte” (Matej 10:8).

Proučavajući Bibliju, počeo sam primjećivati da Jehovini svjedoci zaista postupaju u skladu s njenim učenjima. Oduševilo me kad sam vidio s kolikim žarom objavljuju dobru vijest, i to po cijelom svijetu. Stvarno su nesebično pomagali drugima, baš kao što su pravi Isusovi učenici i dužni činiti. Zato sam sve više razmišljao o Isusovom pozivu iz Marka 10:21: “Dođi i idi za mnom!” Na koncu sam sam sebi rekao da želim postati Jehovin svjedok.

Ipak, nije sve išlo tako glatko — trebalo mi je vremena da svoju odluku sprovedem u djelo. Nekih se stvari nisam mogao odreći preko noći. Naprimjer, godinama sam igrao loto i svakog tjedna uplaćivao listić sa svojim “sretnim” brojevima. Ali onda sam iz Biblije naučio da Bog ne voli pohlepu niti one koji služe “bogu Sreće” (Izaija 65:11; Kološanima 3:5). Zato sam jednog dana odlučio prestati igrati lutriju. A onda je, nećete vjerovati, već sljedeće nedjelje izvučena dobitna kombinacija baš s mojim “sretnim” brojevima! Budući da taj tjedan nisam uplatio listić, ljudi su me ismijavali i uporno nagovarali da ponovno počnem igrati. Ali ja nisam popustio i nikad se više nisam vratio kocki.

Moja “nova osobnost” ponovno se našla na ispitu na sam dan mog krštenja (Efežanima 4:24). Kad sam se navečer nakon kongresa vratio u svoj hotel, pred vratima sobe dočekala me moja bivša djevojka. Rekla mi je: “Sammy, hajde da se malo opustimo i zabavimo!” No ja sam joj istog trena odgovorio: “Ne dolazi u obzir!” Podsjetio sam je da sada živim po biblijskim moralnim mjerilima (1. Korinćanima 6:18). “Čovječe, što je s tobom!?”, povikala je u nevjerici. Zatim je počela omalovažavati biblijsko gledište o spolnosti te je inzistirala da nastavimo našu vezu. No ja sam onda brzo uletio u sobu i zaključao vrata za sobom. Jako sam sretan što sve do danas čuvam svoj odnos s Jehovom i držim se obećanja koje sam mu dao još davne 1958, kad sam mu predao svoj život.

Kad bih počeo nabrajati koliko su mi u životu koristili biblijski savjeti, mislim da bih komotno mogao napisati roman! Recimo, sada imam puno pravih prijatelja, moj život konačno ima smisao i zaista sam sretan.

Moj se pogled na život definitivno promijenio jer sam shvatio što su prave vrijednosti. Istina, bejzbol mi je donio slavu i novac, ali to je sve bilo kratka vijeka. S druge strane, znam da će moj blizak odnos s Bogom te s braćom i sestrama u vjeri trajati zauvijek. U Bibliji piše: “Svijet prolazi i želja njegova, no onaj tko vrši volju Božju ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:17). Iako još uvijek volim bejzbol, to više nije moja najveća ljubav. Sada živim za Jehovu i njegov narod!