Do svoje šeste godine živio sam s obitelji u blizini Leipziga, u Istočnoj Njemačkoj, nedaleko od češke i poljske granice. Tada smo se zbog očevog posla preselili u inozemstvo, najprije u Brazil, a potom u Ekvador.

Kad sam imao 14 godina, roditelji su me poslali u jedan internat u Njemačkoj. Budući da su oni ostali u Južnoj Americi, morao sam se brinuti sam za sebe. Tako sam naučio oslanjati se na vlastite snage i nisam mario kako će moji postupci utjecati na druge.

Tri godine kasnije moji su se roditelji vratili u Njemačku. U početku sam živio s njima, ali bio sam toliko samovoljan da se nisam mogao uklopiti u svoju obitelj. Stoga sam s 18 godina otišao od kuće.

Tragao sam za smislom života, ali u meni je sve više rastao nemir. Promatrajući ljude koji su imali različite prioritete u životu i koji su pripadali raznim pokretima, zaključio sam da je najbolje posvetiti život istraživanju našeg prekrasnog planeta prije nego što ga ljudi unište.

Otišao sam iz Njemačke, kupio motocikl i krenuo u Afriku. No motocikl mi se ubrzo pokvario, pa sam se morao vratiti u Europu kako bih ga popravio. Jednog dana, kratko nakon mog povratka, otišao sam na jednu plažu u Portugalu. Odlučio sam se riješiti motocikla i nastaviti putovanje brodom.

Pridružio sam se skupini djevojaka i mladića koji su se upravo spremali preploviti Atlantski ocean. Među njima je bila i moja buduća supruga Laurie. Najprije smo otplovili do karipskih otoka. Kratko smo boravili na Portoriku, a potom smo se vratili u Europu. Laurie i ja htjeli smo pronaći neki jedrenjak koji bismo mogli preurediti za stanovanje. No nakon samo tri mjeseca morali smo odgoditi svoje planove jer sam dobio poziv da služim vojni rok u njemačkoj vojsci.

Proveo sam 15 mjeseci u njemačkoj ratnoj mornarici. Tijekom tog razdoblja Laurie i ja smo se vjenčali i pripremali za nastavak naših putovanja. Naime, kratko prije mog odlaska u vojsku kupili smo trup jednog broda za spašavanje. Dok sam bio u vojsci, preuređivali smo taj trup u mali jedrenjak. Planirali smo živjeti na njemu i nastaviti istraživati naš divan planet. U to vrijeme — nakon što sam odslužio vojni rok, ali prije nego što smo dovršili preuređenje broda — upoznali smo Jehovine svjedoke i počeli proučavati Bibliju.

Isprva mi se činilo da ne trebam napraviti neke posebne promjene u svom životu. Živio sam sa ženom s kojom sam bio zakonski vjenčan i već sam prestao pušiti (Efežanima 5:5). Osim toga, smatrao sam da je vrlo pohvalno što želimo proputovati svijet i posvetiti svoj život promatranju divnih Božjih djela stvaranja.

No u stvarnosti sam se trebao itekako promijeniti, posebno sam trebao poraditi na svojoj osobnosti. Bio sam krajnje ponosan i pretjerano samouvjeren. Imao sam visoko mišljenje o svojim sposobnostima i o onome što sam postigao u životu. Živio sam samo za sebe.

Jednog sam dana pročitao Isusovu poznatu Propovijed na gori (Matej, poglavlja 5-7). U početku me zbunilo ono što je Isus rekao o sreći. Naprimjer, kazao je da su sretni oni koji gladuju i žeđaju (Matej 5:6). Pitao sam se kako oskudica može nekoga usrećiti. Budući da sam nastavio proučavati Bibliju, shvatio sam da svi ljudi osjećaju duhovnu glad. No da bismo se duhovno nahranili, najprije trebamo ponizno priznati da imamo duhovne potrebe. Doista su istinite Isusove riječi: “Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3).

Nakon što smo u Njemačkoj počeli proučavati Bibliju, Laurie i ja preselili smo se u Francusku, a potom u Italiju. Kamo god smo došli, naišli smo na Jehovine svjedoke. Duboko me se dojmila iskrena ljubav koju su međusobno pokazivali te njihovo jedinstvo. Vidio sam da su Jehovini svjedoci doista međunarodna organizacija čiji se članovi ponašaju kao prava braća i sestre (Ivan 13:34, 35). Laurie i ja s vremenom smo postali Jehovini svjedoci.

Nakon krštenja nastavio sam se mijenjati. Laurie i ja odlučili smo krenuti na putovanje i ploviti duž afričke obale te zatim preko Atlantskog oceana doći do Sjedinjenih Država. I dok smo tako plovili — samo nas dvoje u malenom brodu okruženi beskrajnim plavetnilom — shvatio sam koliko sam neznatan u usporedbi s našim veličanstvenim Stvoriteljem. Budući da sam imao vremena napretek, jer čovjek nema puno toga za raditi kad se nalazi nasred oceana, posvetio sam se čitanju Biblije. Posebno su me dirnuli izvještaji o Isusovom životu na Zemlji. On je bio savršen čovjek s nevjerojatnim sposobnostima, ali nikada se nije time hvalio. Nije živio za to da zadovolji svoje želje, nego da vrši volju svog nebeskog Oca.

Razmišljajući o Isusu, shvatio sam da bi mi Božje Kraljevstvo trebalo biti najvažnije u životu i da služba Bogu nije nešto čemu ću se posvetiti samo onoliko koliko mi to druge aktivnosti dopuštaju (Matej 6:33). Kad smo Laurie i ja napokon doplovili do Sjedinjenih Država, odlučili smo se ondje skrasiti i posvetiti se službi Bogu.

Dok sam se oslanjao samo na sebe, često nisam bio siguran jesam li donio ispravnu odluku. No sada me u životu vode mudri i nepogrešivi savjeti (Izaija 48:17, 18). Osim toga, pronašao sam smisao života, za čim sam oduvijek tragao. Sada služim Bogu i pomažem drugima da ga upoznaju.

Laurie i ja imamo skladan brak jer primjenjujemo biblijska načela. Isto tako, sretni smo što imamo prekrasnu kćer koja poznaje i voli Jehovu.

U životu nam ne ide uvijek sve glatko. No čvrsto smo odlučili da nikada nećemo odustati od služenja Jehovi i da ćemo se uvijek uzdati u njega. Sigurni smo da će nam on u tome pomoći (Mudre izreke 3:5, 6).