Sveti duh je sila kojom se Bog služi (Mihej 3:8; Luka 1:35). Bog se služi svojim duhom tako što prenosi svoju energiju gdje god je to potrebno kako bi izvršio što zamisli (Psalam 104:30; 139:7).

 Riječ “duh” koja se koristi u Bibliji prijevod je hebrejske riječi ruah i grčke riječi pneúma. Te se riječi najčešće odnose na silu kojom se Bog služi, to jest na sveti duh (1. Mojsijeva 1:2). No te riječi u Bibliji imaju i drugačija značenja, naprimjer:

•   dah (Habakuk 2:19; Otkrivenje 13:15),

•   vjetar (1. Mojsijeva 8:1; Ivan 3:8),

•   sila koja održava na životu sva živa bića (Job 34:14, 15),

•   način razmišljanja ljudi (4. Mojsijeva 14:24),

•   duhovne osobe, primjerice Bog i anđeli (1. Kraljevima 22:21; Ivan 4:24).

 Svi navedeni pojmovi imaju nešto zajedničko: ljudskom su oku nevidljivi, ali ljudi vide posljedice njihovog djelovanja. Slično tome Božji duh je, “poput vjetra, nevidljiv, nematerijalan i moćan” (William Vine, An Expository Dictionary of New Testament Words).

 Biblija Božji duh slikovito naziva Božjim rukama i prstima (Psalam 8:3; 19:1; Luka 11:20; usporedi Mateja 12:28). Kao što neki umjetnik prstima i rukama stvara remek-djela, tako i Bog koristi svoj duh da ostvari što naumi.

•   Pod djelovanjem Božjeg duha stvoren je svemir (Psalam 33:6; Izaija 66:1, 2).

•   Božji duh vodio je pisanje Biblije (2. Petrova 1:20, 21).

•   U davnoj prošlosti sveti duh omogućio je Božjim slugama da čine čuda i revno propovijedaju (Luka 4:18; Djela apostolska 1:8; 1. Korinćanima 12:4-11).

•   Božji duh pomaže osobama koje su poslušne Bogu da razvijaju hvalevrijedne osobine (Galaćanima 5:22, 23).

Sveti duh nije osoba

 Budući da Biblija o Božjem duhu govori kao o rukama, prstima i dahu, taj duh očigledno nije osoba (2. Mojsijeva 15:8, 10). Maloprije smo sveti duh usporedili s rukama nekog umjetnika. Iako se za nešto što umjetnik načini može reći da je djelo njegovih ruku, svi dobro znamo da same ruke ne mogu načiniti baš ništa jer ne mogu djelovati neovisno o umjetnikovom umu. Tako i Božji duh radi samo ono što Bog odluči (Luka 11:13). Biblija Božji duh uspoređuje s vodom te ga povezuje s vjerom i znanjem. Sve to navodi na zaključak da sveti duh nije osoba (Izaija 44:3; Djela apostolska 6:5; 2. Korinćanima 6:6).

 Biblija spominje Božje ime (Jehova) i ime njegovog Sina (Isus Krist), ali nigdje ne navodi ime svetog duha (Izaija 42:8; Luka 1:31). Stjepan, prvi kršćanski mučenik, dobio je viziju u kojoj mu je Bog pokazao nebo. Vrijedi zapaziti da Stjepan nije vidio tri osobe, nego samo dvije. U biblijskom izvještaju koji govori o tome stoji: “On je, pun duha svetoga, upro pogled u nebo i ugledao slavu Božju i Isusa kako stoji zdesna Bogu” (Djela apostolska 7:55). Bog se poslužio svetim duhom, odnosno svojom silom, kako bi Stjepanu prenio viziju.

 Što mnogi vjeruju: Sveti duh je treća božanska osoba Trojstva. To piše u 1. Ivanovoj 5:7, 8.

 Što je prava istina: Neki prijevodi Biblije ostavljaju takav dojam. Naprimjer, u prijevodu Šarić (1959) stoji: “Jer su trojica, što svjedoče [u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji]: Duh, voda, i krv; i ovo je troje jedno.” Međutim, bibličari su utvrdili da te riječi nije zapisao apostol Ivan, pa im nije mjesto u Bibliji. Profesor Bruce Manning Metzger napisao je: “Te su riječi naknadno umetnute i nemaju pravo biti uvrštene u Novi Zavjet” (A Textual Commentary on the Greek New Testament).

 Što mnogi vjeruju: Biblija o svetom duhu govori kao o osobi. To je dokaz da je sveti duh uistinu osoba.

 Što je prava istina: Biblija ponekad personificira sveti duh, ali to ne dokazuje da je taj duh osoba. Zašto to možemo reći? Zato što ona personificira i druge nežive pojmove, kao što su mudrost, smrt i grijeh (Mudre izreke 1:20; Rimljanima 5:17, 21). Naprimjer, kad govori o mudrosti, spominje njena “djela” i “djecu”, a za grijeh kaže da zavodi, ubija i uzrokuje požudu (Matej 11:19; Luka 7:35; Rimljanima 7:8, 11).

 Slično tome apostol Ivan je citirajući Isusa koristio personifikaciju kad je govorio o svetom duhu jer je rekao da je on “pomoćnik” koji će pokazati što je grijeh, uputiti ljude u istinu, govoriti, čuti, objaviti ono što je čuo i proslaviti Isusa. Kad je pisao o tom pomoćniku, Ivan je koristio osobne zamjenice muškog roda, zbog čega bi se mogao steći dojam da je riječ o živom biću (Ivan 16:7-15). Zašto je to učinio? Zato što je pisao na grčkom, a grčka riječ koja se prevodi riječju “pomoćnik” (parakletos) imenica je muškog roda i, prema gramatičkim pravilima tog jezika, uz nju treba koristiti zamjenicu muškog roda. No kad je o svetom duhu govorio koristeći grčku riječ pneúma, imenicu srednjeg roda, upotrijebio je zamjenicu za srednji rod, koja je po svojoj prirodi bezrodna (Ivan 14:16, 17).

 Što mnogi vjeruju: Krštenje u ime svetog duha dokazuje da je taj duh osoba.

 Što je prava istina: U Bibliji izraz “u ime” često označava nečije ovlasti ili autoritet (5. Mojsijeva 18:5, 19-22; Estera 8:10). To je slično kao kad kažemo “u ime zakona”. Time ne mislimo da je zakon osoba, nego da nam zakon daje određene ovlasti. Onaj tko je kršten “u ime” svetog duha priznaje snagu i ulogu svetog duha u ostvarivanju Božje volje (Matej 28:19).

 Što mnogi vjeruju: Isusovi apostoli i drugi učenici iz 1. stoljeća vjerovali su da je sveti duh osoba.

 Što je prava istina: Ni Biblija ni povijest ne podupiru tu ideju. U djelu Encyclopaedia Britannica stoji: “Tvrdnja da je Sveti Duh božanska Osoba (...) nastala je 381. na Carigradskom koncilu.” Bilo je to više od 250 godina nakon smrti zadnjeg apostola.