Nehemija 5:1-19
5 I podigla se velika vika+ među ljudima i ženama njihovim protiv njihove židovske braće.+
2 Jedni su govorili: “Sinove svoje i kćeri svoje dajemo u zalog da bismo mogli pribaviti žita da jedemo i ostanemo na životu.”+
3 Drugi su govorili: “Svoja polja, vinograde i kuće dajemo u zalog+ da bismo mogli pribaviti žita dok traje ova glad.”
4 Drugi su opet govorili: “Pozajmili smo novac založivši svoja polja i vinograde+ da platimo kralju danak.+
5 A tijelo je naše kao i tijelo braće naše,+ sinovi su naši kao i sinovi njihovi, ali mi svoje sinove i kćeri moramo davati u ropstvo,+ i neke su kćeri naše već robinje. Ruke su naše nemoćne, jer naša polja i vinogradi pripadaju drugima.”
6 A ja sam se vrlo razljutio kad sam čuo viku njihovu i te riječi njihove.
7 Pošto sam promislio, stao sam prekoravati+ dostojanstvenike i namjesnike: “Vi uzimate kamate, i to lihvarske,+ svaki od brata svojega.”
Zatim sam zbog njih sazvao veliki skup.+
8 I rekao sam im: “Mi smo učinili sve što smo mogli da otkupimo+ svoju židovsku braću koja su bila prodana drugim narodima. Pa zar ćete vi sada prodavati braću svoju,+ pa da ih mi opet otkupljujemo?” Nato su ušutjeli i nisu znali što bi odgovorili.+
9 A ja sam nastavio: “Nije dobro to što radite.+ Ne biste li trebali hoditi u strahu+ pred Bogom našim+ da nam se ne bi rugali+ narodi, neprijatelji naši?+
10 I ja i braća moja i sluge moje dajemo im novac i žito u zajam. Ali, molim vas, prestanimo posuđivati uz kamate!+
11 Molim vas, vratite im još danas njihova polja,+ vinograde, maslinike i kuće te stoti dio* od novca, od žita, od mladoga vina i od ulja što uzimate od njih kao kamate!”
12 A oni su odgovorili: “Vratit ćemo+ i nećemo od njih ništa tražiti.+ Učinit ćemo točno onako kako si rekao.”+ Tada sam pozvao svećenike i zakleo ih da učine po toj riječi.+
13 I pošto sam istresao njedra svoja, rekao sam: “Tako neka pravi Bog istrese iz kuće njegove i iz stečena imetka njegova svakog čovjeka koji se ne bude držao ove riječi. Tako neka bude istresen i ostane bez ičega!” Nato je sva zajednica* rekla: “Neka bude tako!”+ I stali su hvaliti Jehovu.+ I narod je učinio po toj riječi.+
14 Osim toga, od dana kad me postavio za upravitelja+ u zemlji Judinoj, od dvadesete+ do trideset i druge+ godine kralja Artakserksa,+ to jest dvanaest godina, ni ja ni braća moja nismo jeli kruha upraviteljskoga.+
15 A prijašnji upravitelji, moji prethodnici, stavljali su težak teret na narod i svakog su dana uzimali od njega četrdeset šekela* srebra za kruh i vino. A i njihovi su sluge tlačili narod.+ Ali ja nisam tako činio+ zbog straha pred Bogom.+
16 Usto sam i pomagao u poslu+ oko ovoga zida. I svi moji sluge bili su okupljeni ondje na poslu, a ni jedne njive nismo stekli.+
17 Za mojim je stolom bilo stotinu i pedeset Židova i namjesnika, uz one što su dolazili k nama iz okolnih naroda.+
18 I svakodnevno se za mene pripremalo jedno govedo, šest biranih ovaca i ptice, a svakih deset dana donosilo se obilje svakovrsnog vina.+ A uz to nisam tražio kruha upraviteljskoga, jer je teška služba bila na ovome narodu.
19 Sjeti me se,+ Bože moj, po dobru+ zbog svega što sam učinio za ovaj narod!+
Bilješke
^ Ili: “jedan posto”, koji su uzimali mjesečno.
^ Šekel je težio 11,4 grama. Vidi dodatak 13.
