MLADIĆ šeta tihom ulicom jednog evropskog grada i zaustavlja se da bi pogledao izlog. Ruke mu se iznenada počinju tresti. Koljena mu klecaju. Hvata se za vrat jer osjeća kao da će se ugušiti. Na staklu je upravo vidio odraz dvojice policajaca u uniformi. Mladić nije prekršio zakon i nema se čega bojati. Pa ipak, sam prizor muškaraca u uniformi podsjeća ga na jedno mjesto udaljeno tisuće kilometara u kojem je, godinama ranije, bio žrtva mučenja.

To bi mogla biti priča o bilo kojem pojedincu među milijunima muškaraca, žena, pa čak i djece. To bi mogla biti priča o nekome koga poznajete. Žrtva okrutnog zlostavljanja može biti izbjeglica ili doseljenik koji je došao živjeti u vaše susjedstvo. Njegova djeca možda idu u školu s vašom. Možda ga poznajete kao mirnog, tihog, pristojnog susjeda koji je, općenito uzevši, prilično povučen. No izgled zna zavarati; možda krije unutarnji nemir koji žrtva osjeća dok se bori sa sjećanjima na fizičke i mentalne patnje koje je prije proživjela. Ma što da vidi — ili čuje — može oživjeti sjećanja na proživljene strahote. Jedna takva žrtva kaže: “Kad god čujem dječji plač, pomislim na ljude koji su plakali u zatvoru. Kad god u zraku čujem nekakvo fijukanje, sjetim se fijukanja batine — zvuka koji se čuo netom prije nego što bih osjetio udarac.”

Mučenje nije metoda kojoj pribjegavaju samo politički ekstremisti i terorističke grupe. Osim njih, u nekim zemljama takvim se metodama služe vojska i policija. Zašto? Mučenjem se brzo i efikasno može dobiti informacije, iznuditi priznanje, pribaviti optužujuće dokaze ili se nekome osvetiti. Prema riječima Dankinje dr. Inge Genefke, jedne od vodećih stručnjaka za problematiku mučenja, vlade u nekim slučajevima “dolaze na vlast i održavaju svoj položaj služeći se mučenjem”. Jedna je žrtva o tome rekla sljedeće: “Željeli su me slomiti tako  da ostali mogu vidjeti što se dešava kad kritiziraš vladu.”

Mnoge ljude pomisao na mučenje bližnjih podsjeća isključivo na srednji vijek. Na kraju krajeva, Ujedinjeni narodi su 1948. usvojili Opću deklaraciju o pravima čovjeka u kojoj stoji: “Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju” (članak 5). Međutim, neki stručnjaci smatraju da je čak i do 35 posto izbjeglica u svijetu doživjelo mučenje. Zašto je ono toliko rašireno? Kako utječe na žrtve i što se može napraviti da bi se takvim ljudima pomoglo?

Nije čudo da mnoge žrtve mučenja bježe iz svoje domovine kako bi započele novi život negdje drugdje. No, premda se okolina može promijeniti, patnje — kako fizičke tako i psihičke — i dalje traju. Primjerice, žrtva se možda osjeća krivom zato što ne može zaštititi prijatelje ili rodbinu od zlostavljanja. Isto tako, može gajiti duboko nepovjerenje u druge, strahujući da bi bilo koja osoba s kojom dođe u kontakt mogla biti doušnik. “Žrtva mučenja uvijek će biti stranac”, kaže pisac Carsten Jensen. “Ona je zauvijek izgubila povjerenje u svijet oko sebe.”

Zbog toga se fizička i psihička trauma međusobno isprepliću, a to može zbunjivati žrtvu i svakoga tko joj pokuša pomoći. Fizička oštećenja ponekad se mogu lako liječiti, ali to nije slučaj sa psihološkima. “U početku smo mislili: ‘Dobro, sastavit ćemo ih — pa će moći normalno živjeti’”, priznaje dr. Genefke. “No uskoro smo saznali da ih izjeda bol u srcu.” Unatoč tome, dr. Genefke zapaža: “Iznenadili smo se kad smo saznali da je moguće olakšati tjeskobu koju žrtva osjeća i pomoći joj, čak i nakon mnogo godina.”

Dr. Genefke je, zajedno s drugim danskim liječnicima, u Nacionalnoj bolnici u Kopenhagenu 1982. osnovala mali odjel za liječenje izbjeglica koje su bile žrtve mučenja. Od tih skromnih početaka narasla je globalna mreža pod imenom Međunarodno vijeće za rehabilitaciju žrtava mučenja (IRCT). Iz sjedišta u Kopenhagenu vijeće upravlja humanitarnim radom koji se provodi u više od 100 centara širom svijeta. Vijeće je tijekom godina saznalo mnogo o liječenju onih koji su proživjeli mučenja.

U mnogim se slučajevima pokazalo korisnim da žrtve razgovaraju o svojim iskustvima. “Prije otprilike 20 godina”, stoji u informativnom listu IRCT-a, “žrtve mučenja često su bile žrtve u dvostrukom smislu. Kao prvo, doživjele su fizičko/psihološko mučenje, a kao drugo, nisu mogle razgovarati o tome.”

Istina, nije lako razgovarati o tako strašnoj stvari kao što je mučenje. No ako se osoba koju se mučilo želi povjeriti nekom prijatelju, a on je ne želi slušati, tada bi mogla potonuti još dublje u očaj. Stoga je važno da žrtva bude uvjerena kako je nekome stalo do nje. Dakako, nitko ne bi smio zadirati u privatnost drugoga. Na koncu, sama žrtva odlučuje hoće li se uopće povjeriti  te kada će to učiniti i kome (Priče Salamunove 17:17; 1. Solunjanima 5:14).

Većina stručnjaka preporučuje da se uzmu u obzir i fizičke i psihičke posljedice mučenja. Neke se žrtve trebaju oporavljati uz profesionalnu pomoć. Liječenje uključuje vježbe disanja i pomoć u komunikaciji. * Obično se najprije treba pozabaviti osjećajem srama. Jedna je terapeutkinja rekla ženi koju su nekoliko puta silovali i tukli: “Sram koji osjećate normalan je i razumljiv. No zapamtite da se ne trebate vi sramiti. Trebaju se sramiti oni koji su vam to učinili.”

Milijuni ljudi u drugom svjetskom ratu doživjeli su užasna ponižavanja u Hitlerovim koncentracionim logorima. Među njima je bilo tisuće Jehovinih svjedoka koje se progonilo zato što nisu željeli odstupiti od svojih vjerskih uvjerenja. Vjera im je nesumnjivo pomogla da izdrže takve teške situacije. Na koji način?

Ovi su kršćani dugo vremena prije nego što su bili zatvoreni pažljivo proučavali Božju Riječ. Zato nisu bili smeteni kad su iskrsnule kušnje niti su krivili Boga nakon što se njihova stradanja nisu odmah prekinula. Svjedoci su proučavajući Bibliju saznali zašto Bog dopušta zlo i kako će mu stati na kraj onda kad odluči da je vrijeme za to. Proučavanjem Biblije saznali su da Jehova “ljubi pravedni sud” i da ga jako ljuti kad ljudi zlostavljaju svoje bližnje (Psalam 37:28; Zaharija 2:8, 9).

Dakako, mnogi od preživjelih iz logora moraju se boriti s traumatičnim posljedicama kušnji koje su proživjeli. U tome ih je u velikoj mjeri ojačao sljedeći savjet apostola Pavla. Dok je Pavao čamio u rimskom zatvoru, zbog čega se vjerojatno osjećao poprilično tjeskobno, pisao je suvjernicima: “Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa” (Filipljanima 1:13; 4:6, 7).

Proučavajući Bibliju ovi su čuvari besprijekornosti saznali Božje obećanje da će Zemlju pretvoriti u raj u kojem će bolne posljedice ponižavanja kao što je mučenje zauvijek biti izbrisane.

Jehovini svjedoci ovu na Bibliji temeljenu nadu prenose svojim bližnjima u više od 230 zemalja. Zbog previranja u svijetu, dolaze u kontakt s mnogima koji su doživjeli grozne stvari zbog nečovječnog ponašanja ljudi. Kad sretnu žrtve mučenja, Svjedoci nastoje prenijeti tim pojedincima biblijsko obećanje o svijetloj budućnosti. Kako su samo sretni što prenose radosnu poruku o budućnosti kad će i mučenje pasti u zaborav! (Izaija 65:17; Otkrivenje 21:4).