U ZIMU 1667. nasilnog luđaka Antoinea Mauroya doveli su pred Jean-Baptistea Denisa, istaknutog liječnika francuskog kralja Luja XIV. Denis je imao savršeni “lijek” za Mauroyevu maniju — transfuziju teleće krvi, za koju je smatrao da će umirujuće djelovati na njegovog pacijenta. No za Mauroya stvari se nisu odvijale baš najbolje. Istina, nakon druge transfuzije stanje mu se poboljšalo. No tog je Francuza uskoro ponovno zadesilo ludilo i za kratko vrijeme je umro.

Iako se kasnije otkrilo da je Mauroy zapravo umro od trovanja arsenom, Denisovi eksperimenti sa životinjskom krvlju izazvali su žestoke polemike u Francuskoj. Godine 1670. taj je medicinski postupak na koncu zabranjen. S vremenom je isto učinio i engleski parlament, pa čak i papa. Sljedećih 150 godina transfuzija krvi pala je u zaborav.

U 19. stoljeću transfuzija krvi ponovno je stupila na scenu. Tom je povratku najviše doprinio engleski opstetričar James Blundell. Svojim usavršenim tehnikama i modernijim instrumentima — te inzistiranjem da se koristi isključivo ljudska krv — Blundell je transfuziju krvi ponovno doveo u centar pažnje.

No 1873. poljski liječnik F. Gesellius povratak transfuzije usporio je šokantnim otkrićem: Više od polovine transfuzija završilo je smrću. Kad su to saznali, istaknuti liječnici počeli su kritizirati taj medicinski postupak. Popularnost transfuzije ponovno je opala.

Onda je francuski liječnik Georges Hayem 1878. usavršio solnu otopinu, tvrdeći da ona može zamijeniti krv. Za razliku od krvi, solna otopina nije imala štetnih nuspojava, nije se zgrušavala i lako se transportirala. Dakako, Hayemova solna otopina počela se uvelike koristiti. Međutim, neobično je bilo to što se na krv uskoro još jednom počelo gledati pozitivno. Zašto?

Godine 1900. austrijski patolog Karl Landsteiner otkrio je postojanje krvnih grupa  i ustanovio da one uvijek ne odgovaraju jedna drugoj. Ne čudi što je toliko mnogo danih transfuzija u prošlosti tragično završilo! Sada se to moglo promijeniti tako što bi se naprosto pazilo da krvna grupa darivaoca odgovara krvnoj grupi primaoca. Sad kad su to znali, liječnici su obnovili svoje povjerenje u transfuziju — baš pred prvi svjetski rat.

Tijekom prvog svjetskog rata ranjenim vojnicima transfundirane su velike količine krvi. Naravno, krv se brzo zgrušava, pa je prije bilo gotovo nemoguće dopremiti je na bojno polje. No početkom 20. stoljeća uspio je eksperiment s natrijskim citratom, jednom vrstom antikoagulancije, koji je izveo dr. Richard Lewisohn iz njujorške bolnice Mount Sinai. Neki su liječnici to uzbudljivo otkriće smatrali čudom. “Bilo je to gotovo kao da se Sunce zaustavilo”, napisao je dr. Bertram M. Bernheim, istaknuti liječnik svog vremena.

U drugom svjetskom ratu krv se sve više tražila. Javnost se bombardiralo plakatima na kojima su stajali slogani kao što su: “Odmah darujte krv”, “Vaša ga krv može spasiti” i “On je darovao svoju krv. Hoćete li i Vi svoju?” Apel za darivanje krvi naišao je na veliki odaziv. Tijekom drugog svjetskog rata u Sjedinjenim Državama darovano je nekih 13 000 000 doza krvi. Procijenjeno je da je u Londonu bilo sakupljeno i dano više od 260 000 litara krvi. Naravno, transfuzija krvi izazvala je izvjestan broj zdravstvenih rizika, što je uskoro postalo očito.

Veliki napredak u medicini nakon drugog svjetskog rata omogućio je obavljanje nekih kirurških zahvata na koje se prije nije niti pomišljalo. To je dovelo do začetka globalne privredne grane koja je godišnje donosila milijarde dolara dobiti, a nabavljala je krv za transfuzije koje su liječnici počeli smatrati sastavnim dijelom operacije.

Međutim, na vidjelo je ubrzo izašla zabrinutost zbog bolesti povezanih s transfuzijom. Naprimjer, tokom korejskog rata hepatitis je imalo skoro 22 posto onih kojima je transfundirana plazma — gotovo tri puta više nego u drugom svjetskom ratu. Do 1970-ih američki Centri za kontrolu bolesti procijenili su da od hepatitisa koji se prenosi transfuzijom godišnje umre 3 500 osoba. Drugi su baratali deset puta većom brojkom.

Broj slučajeva zaraženosti hepatitisom B smanjio se zbog boljeg testiranja i pažljivijeg odabira davalaca. No onda je novi, a ponekad fatalan oblik tog virusa — hepatitis C — uzeo veliki danak. Procijenjeno je da se tim virusom zarazilo četiri milijuna Amerikanaca, od čega nekoliko stotina tisuća njih putem transfuzije krvi. Na svu sreću, detaljna testiranja na koncu su smanjila raširenost hepatitisa C. Pa ipak, neki se boje da će se pojaviti nove opasnosti koje će se dokučiti tek onda kad već bude prekasno.

U 1980-ima utvrđeno je da krv može biti zaražena HIV-om, virusom koji uzrokuje AIDS. Isprva su radnici u bankama krvi nerado prihvaćali činjenicu da bi njihove zalihe mogle biti zaražene. Mnogi od njih u početku su prijetnju HIV-a dočekali sa skepticizmom. Dr. Bruce Evatt kaže da je to “bilo kao da je netko dolutao iz pustinje i rekao: ‘Vidio sam vanzemaljca.’ Poslušali su, ali jednostavno nisu vjerovali.”

Usprkos tome, u jednoj zemlji za drugom izbijali su skandali zbog krvi koja je zaražena HIV-om. Prema statistikama, u Francuskoj je od 1982. do 1985. između 6 000 i 8 000 ljudi bilo zaraženo HIV-om, a dobili su ga putem transfuzije krvi. Transfuzije krvi uzrokovale su 10 posto zaraza HIV-om diljem Afrike i 40 posto zaraženih AIDS-om u Pakistanu. Danas se, zbog boljeg testiranja, u razvijenim zemljama HIV rijetko kad prenosi putem transfuzije. Međutim, prenošenje tog virusa i dalje predstavlja problem u zemljama u razvoju u kojima se krv ne kontrolira.

Sasvim je razumljivo zašto posljednjih godina vlada sve veći interes za beskrvnom medicinom i kirurgijom. No, je li ta alternativa pouzdana?