KAO što je bilo spomenuto u prethodnom članku, biomimetika nastoji proizvesti složenije materijale i strojeve oponašajući prirodu. Kad stvara svoje proizvode, priroda ne uzrokuje zagađenje, a njeni su proizvodi obično elastični i lagani, a ipak nevjerojatno čvrsti.

Naprimjer, gram kosti čvršći je od grama čelika. U čemu je njena tajna? Dio odgovora krije se u njenom dobro načinjenom obliku, no ključni razlozi kriju se još dublje — u molekularnom ustrojstvu. “Uspjeh živih organizama krije se u konstrukciji i spajanju njihovih najmanjih komponenti”, objašnjava Gates. Promatrajući te najmanje komponente, znanstvenici su izdvojili supstance koje prirodnim proizvodima, od kosti do svile, daju zavidnu čvrstoću i malu težinu. Otkrili su da su te supstance različiti oblici prirodnih mješavina.

Mješavine su čvrsti materijali koji nastaju spajanjem dvije ili više supstanci da bi se dobilo neku novu koja ima svojstva bolja od svojih originalnih sastojaka. To se može prikazati sintetičkom mješavinom fiberglasom, koji se obično koristi za izradu brodskih trupova, štapova za pecanje, lukova, strijela i druge sportske opreme. * Fiberglas se pravi tako što se fino staklasto vlakno stavlja u tekuću ili želatinastu plastičnu matricu (zvanu polimer). Kad se polimer stvrdne, odnosno ukruti, dobije se lagana, čvrsta i savitljiva mješavina. Ako su vrste vlakana i matrica različite, može se napraviti jako velik niz proizvoda. Dakako, mješavine koje ljudi prave i dalje su primitivne u usporedbi s onima koje se inače nalaze u ljudima, životinjama i biljkama.

Kod ljudi i životinja, za razliku od staklastog vlakna ili ugljika, fibrozni protein zvan kolagen čini osnovu mješavina koje koži, crijevima, hrskavici, tetivama, kostima i zubima (izuzev cakline) daju čvrstoću. * Jedan priručnik  mješavinu koja se temelji na kolagenu opisuje kao “jednu od najnaprednijih strukturnih mješavina materijala koja nam je poznata”.

Uzmimo za primjer tetive koje povezuju mišiće i kosti. Tetive su izvanredne, ne samo zbog izdržljivosti svojih vlakana načinjenih od kolagena već i zbog izvrsnog načina na koji su ta vlakna međusobno isprepletena. Janine Benyus u svojoj knjizi Biomimicry piše da razmršena tetiva ima “gotovo nevjerojatno složenu preciznost. Tetiva vaše podlaktice izgleda kao isprepleteni snop kabela, poput onih koji se koriste za gradnju visećeg mosta. Svaki je kabel isprepleteni snop tanjih kabela. A svaki od tih tanjih kabela isprepleteni je snop molekula, koje su, naravno, isprepleteni, spiralni snopovi atoma. I u ovom slučaju na vidjelo izlazi matematička ljepota.” Ona kaže da je to “inženjerska briljantnost”. Treba li nas uopće čuditi kad znanstvenici govore o tome da su ih nadahnuli konstruirani oblici iz prirode? (Usporedite Joba 40:15, 17.)

Kao što smo već spomenuli, mješavine koje ljudi prave daleko zaostaju za onima koje se nalaze u prirodi.  Pa ipak, sintetičke mase izvrsni su proizvodi. Ustvari, one spadaju među deset najboljih inženjerskih dostignuća u zadnjih 25 godina. Naprimjer, od mješavina koje se temelje na grafitnim ili ugljičnim vlaknima nastale su nove generacije dijelova za avione i svemirske letjelice, sportska oprema, trkaći automobili formule 1, jahte i lagani umjetni udovi — da spomenemo samo nekoliko proizvoda stalno rastućeg inventara.

Tijela kitova i delfina prekrivena su čudesnim tkivom — salom, jednom vrstom masti, iako oni toga nisu svjesni. “Kitovo je salo možda tkivo s najviše namjena koje poznajemo”, piše u knjizi Biomimetics: Design and Processing of Materials. Objašnjavajući zašto, u njoj se dalje kaže da je salo izvrsno sredstvo za plutanje koje kitovima pomaže da se održe na površini mora kad hvataju zrak. On tim toplokrvnim sisavcima pruža jako dobru izolaciju od hladnog oceana. On je isto tako najbolja rezerva hrane u vrijeme migracija dugih nekoliko tisuća kilometara kada se ne hrane. Doista, mali komadić masti ima dva-tri puta više energije nego isti takav komadić proteina i šećera.

“Salo je također veoma gibak materijal nalik gumi”, stoji u gore spomenutoj knjizi. “Prema našoj najboljoj dosadašnjoj procjeni akceleracija, koja nastaje uslijed elastičnog trzanja sala koje se steže i širi svakim udarcem repa, može uštedjeti i do 20% energije koja se potroši tokom dugih perioda stalnog plivanja.”

Kitovo salo stoljećima se koristi, no tek je nedavno izašlo na vidjelo da se oko polovina mase sala sastoji od kompleksne mreže vlakana kolagena kojom je omotana svaka ta životinja. Iako znanstvenici i dalje pokušavaju dokučiti djelovanja te smjese sastavljene od masti, smatraju da su otkrili još jedan čudesni proizvod koji će imati mnoge korisne primjene ako ga se proizvede na umjetan način.

Zadnjih godina znanstvenici veoma pažljivo promatraju i pauka. Pokušavaju razumjeti kako proizvodi paučnu svilu, koja je također jedna mješavina. Istina, veliki broj insekata pravi svilu, no paučna svila je posebna. Budući da je jedan od najčvršćih materijala na svijetu, ona je “tvar o kojoj se može sanjati”, rekao je jedan znanstveni spisatelj. Paučna svila toliko je izvanredna da bi popis njenih zapanjujućih svojstava izgledao nevjerojatno.

Zašto znanstvenici paučnoj svili pripisuju najbolje epitete? Osim što je pet puta jača od čelika, ona je i jako elastična — što je rijetka kombinacija među materijalima. Paučna svila 30 posto je rastezljivija od najelastičnijeg najlona. Ipak, na njoj stvari ne odskaču kao na trambulinu, zbog čega bi paukov obrok završio u zraku.  “S ljudskog stajališta”, kaže Science News, “bilo bi to kao da se u paučinu nalik ribarskoj mreži može uhvatiti putnički avion.”

Zamislite kako bismo mogli iskoristiti mogućnost oponašanja paukovog kemijskog umijeća — dvije vrste pauka čak proizvode sedam različitih svila! Imali bismo puno bolje sigurnosne pojaseve, kao i kirurške konce, umjetne udove, laganu užad i kabele te tkanine koje meci ne mogu probiti, da navedemo samo nekoliko mogućnosti. Znanstvenici također pokušavaju shvatiti kako pauk pravi svilu tako kvalitetno — i to bez korištenja toksičnih kemikalija.

Zahvaljujući mjenjačima brzine i mlažnjacima ljudi su danas neprestano u pokretu. No jeste li znali da nas je priroda i u tom pogledu preduhitrila? Uzmimo za primjer mjenjače brzine. Oni vam omogućavaju da mijenjate brzine u vozilu kako biste najbolje iskoristili motor. Mjenjač brzine u prirodi ima istu svrhu, ali ne povezuje motor s kotačima. Umjesto toga, povezuje jedno krilo s drugim! A gdje ga se može naći? Kod obične muhe. Ona ima mjenjač s tri brzine povezan s krilima, što joj omogućava da mijenja brzine u zraku!

Lignje, hobotnice i indijske lađice imaju jedan oblik mlaznog pogona pomoću kojeg plivaju morem.  Znanstvenici s ljubomorom gledaju na te pogone. Zašto? Zato što se sastoje od mekanih nesalomljivih dijelova, odolijevaju velikim dubinama, rade tiho i kvalitetno. Ustvari, kad bježe pred grabežljivcima, lignje mogu juriti i do 32 kilometra na sat, a “ponekad čak i izletjeti iz mora na palubu broda”, kaže se u knjizi Wild Technology.

Da, ako samo nekoliko trenutaka razmislimo o svijetu prirode, osjetit ćemo strahopoštovanje i cijenjenje. Priroda je uistinu živa zagonetka koja otvara jedno pitanje za drugim: Koja kemijska čuda pale divno, fluorescentno svjetlo na krijesnicama i nekim algama? Kako različite arktičke ribe i žabe, nakon što se zamrznu tokom zime, ponovno ožive kad se otope? Kako kitovi i tuljani dugo ostaju pod vodom bez aparata za disanje? I kako stalno rone u velikim dubinama, a da ne dobiju dekompresijsku bolest, obično zvanu kesonska bolest? Kako kameleoni i sipe mijenjaju boje da bi se stopili s okolišem? Kako kolibrići prelaze Meksički zaljev s manje od tri grama goriva? Izgleda da bi se popis pitanja mogao sastavljati vječno.

Doista, ljudi mogu samo gledati i čuditi se. Dok proučavaju prirodu, znanstvenici razvijaju divljenje “koje graniči sa strahopoštovanjem”, kaže knjiga Biomimicry.

Izvanredni profesor biokemije Michael Behe rekao je da je jedan rezultat nedavnih otkrića unutar žive stanice  taj da se “jasno i glasno i upadljivo (...) nameće odgovor: ‘Stvaranje!’” Dodao je da je taj rezultat, nastao proučavanjem stanice, “toliko jasan i toliko važan da ga se mora svrstati u jedno od najvećih dostignuća u povijesti znanosti”.

Jasno je da dokaz o Konstruktoru stvara probleme zagovaračima teorije o evoluciji jer evolucija ne može biti odgovorna za usavršenu konstrukciju unutar živih bića, naročito na staničnoj i molekularnoj razini. “Postoje snažni dokazi”, kaže Behe, “na temelju kojih se može pretpostaviti da će se Darwinovo objašnjenje o mehanizmima života jednom za svagda pokazati ispraznim.”

U Darwinovo vrijeme živu stanicu — temelj života — smatralo se jednostavnom, a teorija o evoluciji začeta je u to doba relativnog neznanja. No sada je znanost otišla puno dalje. Molekularna biologija i biomimetika nesumnjivo su dokazale da je stanica iznimno složen sustav sastavljen od izvanrednih, savršenih konstrukcija zbog kojih unutarnji dijelovi naših najrazvijenijih naprava i aparata, kad se usporede s njom, izgledaju kao dječja igra.

Briljantna konstrukcija vodi nas do logičnog zaključka, kaže Behe, “da je život stvorio neki inteligentni posredovatelj”. Stoga, nije li razumno da taj Posredovatelj ima i naum koji uključuje ljude? Ako jest, koji je to naum? I možemo li saznati nešto više o samom našem Konstruktoru? Sljedeći članak obradit će ta važna pitanja.