SLJEDEĆI put kad budete stavljali šećer u svoju kavu, prisjetite se Prevota, Haićanina kojemu je obećan dobar posao u jednoj drugoj karipskoj zemlji. Umjesto toga, prodan je za osam dolara.

Prevot je doživio isto što i tisuće njegovih zarobljenih sunarodnjaka, koji su šest do sedam mjeseci prisiljeni sjeći šećernu trsku za malu ili nikakvu novčanu naknadu. Ti su zarobljenici smješteni u pretrpane, prljave prostorije. Nakon što im se oduzmu stvari, daju im se mačete. Da bi dobili hranu, moraju raditi. Ako pokušaju pobjeći, mogu biti pretučeni.

Razmotrimo slučaj Lin-Lin, djevojke iz jugoistočne Azije. Imala je 13 godina kad je njena majka umrla. Jedna agencija za zapošljavanje kupila ju je od njenog oca za 480 dolara, obećavajući joj dobar posao. Tu plaćenu svotu nazvali su “predujmom”, što je bio siguran način da zauvijek ostane kod svojih novih vlasnika. Umjesto da je dobila adekvatan posao, Lin-Lin je završila u bordelu, gdje klijenti vlasniku za nju plaćaju 4 dolara na sat. Lin-Lin je gotovo zatvorenica jer ne može otići dok ne isplati svoj dug. U to spada i novac koji vlasnik bordela potroši na nju, a tu su onda još i kamate te drugi troškovi. Ako Lin-Lin odbije udovoljiti željama svog poslodavca, mogu je pretući ili mučiti. Što je još gore, ako pokuša pobjeći, mogu je ubiti.

Većina ljudi misli da ropstvo više ne postoji. Ustvari, nakon brojnih konvencija, deklaracija i statuta, u većini zemalja službeno je izglasano ukidanje ropstva. Posvuda vlada velika mržnja prema ropstvu. Državni zakoni zabranjuju ropstvo, a ukidanje istoga zajamčeno je međunarodnim dokumentima — posebice člankom 4 Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948, koji je gore citiran.

Pa ipak, ropstvo i dalje postoji i cvjeta — mada je za neke ono strogo čuvana tajna. Od Phnom Penha do Pariza, od Mumbaia do Brazilije, milijuni ljudi — muškaraca, žena i djece — primorani su živjeti i raditi kao robovi ili u ropskim uvjetima. Anti-Slavery International iz Londona, najstarije društvo za kontrolu prisilnog rada na svijetu, barata brojkom od nekoliko stotina milijuna ljudi koji se nalaze u ropstvu. Doista, danas možda na svijetu ima više robova nego ikada prije!

Istina, poznati prizori s okovima, bičevima i aukcijama nisu karakteristični za današnje ropstvo. Prisilni rad, ropski brak, zarobljeništvo zbog dugova, korištenje dječje radne snage, a često i prostitucija, samo su neki od poznatijih oblika suvremenog ropstva. Robovi mogu biti konkubine, goniči deva, rezači šećerne trske, tkalci tepiha ili graditelji cesta. Točno je da se veliku većinu njih ne prodaje na javnim aukcijama, no oni zapravo i ne prolaze puno bolje od svojih prethodnika. U nekim slučajevima život im je mnogo tragičniji.

Koje osobe postaju robovi? Kako do toga dolazi? Što se poduzima da bi im se pomoglo? Bliži li se potpuno ukidanje ropstva?