U isušenim pustinjama Afrike, gdje kiša rijetko pada, raste jedan dragulj — pustinjska ruža. Ta biljka nježnog izgleda, sa svinutim granama, raste sporo, a navodno živi stotinama godina. Nabubreno deblo tog stabla i njegovi korijeni služe kao spremnici za vodu, omogućavajući mu da uspijeva u suhom, nepristupačnom okolišu.

Mliječni sok, korijenje i sjemenke te mesnate biljke sadrže smrtonosan otrov. Otrovni sadržaj sjemenki stavlja se na vrškove strijela, a mjesni ribari bacaju grane ruže u vodu kako bi omamili ribe i lakše ih ulovili. Osim toga, pastiri od nekih njenih dijelova pripremaju otrov koji ubija krpelje i uši na devama i stoci. Neobično je to što se divlje životinje hrane lišćem tog stabla bez ikakvih posljedica, iako je ono smrtonosno.

Ali kako otrovnu pustinjsku ružu možemo nazvati draguljem? Zaodjenuta grozdovima predivnih cvjetova pustinjska ruža izgleda spektakularno, sa živim bojama koje variraju od jarkoružičaste do trule višnje. Kad je zemlja suha i bezlična, taj divni divlji dragulj odiše bogatstvom cvjetova koji bliješte okupani suncem.

Ta zapanjujuća ljepota u pustinji samo je jedna od stvari koje nas podsjećaju na vrijeme kad će se ‘radovati pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvjetat će’ (Izaija 35:1). To divno obećanje zaista će se ispuniti u predstojećoj vladavini Božjeg Kraljevstva. Tada će se cijela Zemlja ‘radovati’, neće samo postati lijepi raj već i mjesto mira za čitavo čovječanstvo (Psalam 37:11, 29; Izaija 35:6, 7).