ON VREBA šumu, štedi mladu, a napada staru. Ubojica je sićušan u usporedbi sa svojim plijenom. Brz je i nije zadovoljan sve dok uništenje nije apsolutno. Kad žrtva pokuša izbaciti uljeza, počinje borba na život i smrt. Na kraju pobjeđuje napadač.

Tko je taj neprijatelj? Napadač je sićušni likotoč planinskog bora, kukac porijeklom iz zapadnog dijela Sjeverne Amerike. Njegov plijen je veličanstveni usukani bor, svojstven unutrašnjosti pokrajine Britanske Kolumbije (Kanada).

Oko 35 posto šumovite površine te pokrajine čini usukani bor — pravo plodno tlo za likotoča planinskog bora valjkastog oblika čija veličina iznosi samo tri do osam milimetara. On u početku cilja na bolesnu, staru sastojinu borova. Međutim, kako se populacija likotoča povećava na udaru su i zdrava odrasla stabla. (Vidi okvir “Životni ciklus likotoča planinskog bora”.) Prilikom zadnjih epidemija u Britanskoj Kolumbiji za samo godinu dana uginulo je 30 milijuna borova. Procjenjuje se da iz jednog bolesnog stabla može izaći dovoljno likotoča da naredne godine uginu dva stabla iste veličine.

Likotoč planinskog bora prirodni je dio ekosistema i zajedno sa šumskim požarima služi za obnavljanje šuma usukanog bora koje su dosegle zrelost. Međutim, ljudska intervencija putem otkrivanja i gašenja požara doprinijela je očuvanju ogromnih površina zrelih i starih sastojina stabala. Iako se tako zaštitilo staništa divljih životinja, seobene rute i šume koje se koriste za rekreaciju i u industrijske svrhe, to je ujedno dovelo do potrebe za suzbijanjem likotoča planinskog bora. No, kako se te sićušne štetočine otkriva i prati u prostranoj divljini? Što se, ako se uopće išta, može poduzeti da bi se spriječilo daljnje napadanje likotoča?

Suzbijanje likotoča planinskog bora započinje s otkrivanjem. Osniva se zračna inspekcija za nadzor prostranih šuma koja traži stabla s crvenim krošnjama. Crvenilo dokazuje da su stabla bolesna i lako ih je uočiti među zelenilom. Mjesta najezde likotoča kao i broj crvenih stabala otkrivaju se zahvaljujući korištenju globalnog sustava za pozicioniranje (GPS). Podaci se unose u prijenosni kompjuter i pažljivo ih se pohranjuje u njega. Kasnije ih se prebacuje u uredske kompjutere i pomoću snažnih geografskih informacijskih sustava prenosi na detaljne karte koje prikazuju biljni pokrov šume. Nakon  toga svako bolesno stablo dobije broj i izrađuje se popis s koordinatama svakog područja. To je važno za tim geodeta kojeg se šalje na teren da provjeri stupanj najezde.

Doduše, istinska prijetnja šumi nisu stabla koja su pocrvenjela, već zelena stabla koja su trenutno napadnuta. Njih se općenito prepoznaje po komadićima smole koji se nalaze oko rupe kroz koju su likotoči ušli te po piljevini, odnosno sitnim otpacima nastalima od bušenja rupe, razasutoj na tlu uz stablo. Sva se bolesna stabla označava plastičnim vrpcama i numerira bojom. Zapisuje se izgled terena i broj stabala koja su likotoči napali, kao i sve druge informacije koje mogu pomoći odgovornim službama koje odlučuju što će se učiniti da bi se spriječilo daljnje širenje najezde.

Ako je zaraženo područje dovoljno veliko da bi sječa stabala imala smisla, šalje se drugu ekipu da izradi kartu područja. Plan sječe predaje se Ministarstvu šumarstva na odobrenje. Drvna kompanija postaje odgovorna i za pošumljavanje područja te za njegovanje sadnica dok dovoljno ne očvrsnu da dalje rastu same. Taj proces ne samo da omogućava eksploataciju stabala već služi i za kontroliranje širenja najezde te rast novih biljaka.

Međutim, ako se ne isplati posjeći stabla, može se liječiti stablo po stablo. To može uključivati uštrcavanje pesticida u bolesno stablo ili njegovo obaranje i spaljivanje na licu mjesta. Ova druga metoda kontroliranja, koja se obavlja u kasnu zimu ili rano proljeće prije nego što likotoči izađu iz stabala, veoma je djelotvorna, ali iziskuje naporan rad. Dale, stručnjak za otkrivanje i suzbijanje tih najezda, za Probudite se! opisuje kako izgleda jedan tipičan radni dan.

“Prvi korak uključuje pažljivu vožnju po uskim cestama kojima prolaze i ogromni kamioni za prijevoz trupaca, vozeći teške terete. Iz sigurnosnih razloga koristimo toki-voki da bismo nadzirali stanje na cesti. Kad dođemo do kraja ceste, istovarimo svoje motorne i obične saonice i krčimo sebi put dublje u šumu. Naš GPS i kompasi pažljivo su spakirani, kao i motorne pile, benzin, ulje, sjekire, toki-vokiji, krplje i oprema za prvu pomoć. Nekoliko kilometara putujemo preko močvarnog tla, iskrčenih područja i po starim putevima  kroz šikaru. Kad naše motorne saonice više ne mogu dalje, na noge stavimo krplje s kojima možemo, premda otežano, hodati po snijegu koji je na nekim mjestima dubok čak 120 centimetara.

Nošenje opreme teške 15 kilograma pomalo postaje izazovno zbog nepoznatog terena. Srca nam brzo kucaju od naprezanja. Veoma smo radosni kad pronađemo mjesto koje tražimo! Ali sada počinje pravi posao. Školovan i osposobljeni radnik obara bolesna stabla, precizno poput pravog majstora. Nakon toga dolazi ekipa i siječe stabla na odgovarajuće dužine da bi ih spalila. Kora se mora u potpunosti spaliti kako bi se uništilo larve. Kad dođe vrijeme pauze za ručak, sretni smo što gori vatra jer temperatura zraka iznosi -20 Celzijevih stupnjeva. Grijemo se uz nju i odmrzavamo svoje smrznute sendviče. Onda dolazi vrijeme da se opet prihvatimo posla. Međutim, vrlo se brzo zimsko nebo smračuje, podsjećajući nas da je vrijeme da odemo kući.”

Posao šumara je zahtjevan. Mada se ti vješti pojedinci suočavaju s izazovima, oni također uživaju u djelima stvaranja koja ih okružuju. To uključuje predivan krajolik i nezaboravne susrete sa životinjama. Neki susreti su bezopasni, kao kad lještarka bučno izleti iz snijega tik pred nogama šumara ili kad sirota vjeverica izjuri iz svog skrovišta i popne mu se na nogavicu, izazivajući veliku nelagodu. No, drugi susreti mogu biti smrtonosni — osobu može progoniti jedan od stanovnika šume, grizli ili crni medvjed. Općenito govoreći, opasnosti se mogu umanjiti ako je osoba oprezna i školovana, a radnici mogu uživati u divljini bez nepotrebnog straha.

U korištenju tehnologije postižu se uzbudljivi napreci koji omogućavaju bolje gospodarenje Zemljinim dragocjenim resursima. Mnogi savjesni pojedinci nastoje zaštititi i očuvati naša dragocjena stabla, suzbijajući štetočine kao što je likotoč planinskog bora. O našim divnim šumama, nesumnjivo, možemo naučiti još puno toga. Čeznemo za vremenom kad ćemo se moći brinuti za njih u potpunom skladu s njihovom prvobitnom svrhom postojanja.