Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Tobolčar energičnog skoka

Tobolčar energičnog skoka

“SVAKI dan kada bih se poslije škole vratio kući, moj ljubimac, klokan Joey, čekao bi me sjedeći kod ograde”, prisjeća se John. “Čim bih otvorio vrata, skočio bi i zagrlio me prednjim udovima, a i ja bih njega zagrlio. Gestama bismo jedan drugome rekli: ‘Jako mi je drago što te vidim!’ Potom bi Joey poput uzbuđenog psa odskakao stazom par metara dalje, a onda bi ponovo doskakao do mene i ponavljao igru sve dok ne bismo došli do kuće.”

Ljudima koji žive u australskoj divljini zakon dozvoljava da imaju klokane za kućne ljubimce, kao što je to bio slučaj i u Johnovoj obitelji. U većini slučajeva radi se o klokanima koji su spašeni nakon što su kao mladunci ostali bez roditelja — možda im je majka poginula pokušavajući prijeći cestu.

Prirodno je da članovi obitelji koja je usvojila mladunče žele da se ono odmah osjeća kao kod svoje kuće. Stoga će si možda najprije dati u zadatak da mu izrade umjetni tobolac. Obično izaberu neko mjesto u kući — dovoljno blizu kamina da se osjeća ugodna toplina — i tamo zakucaju na zid veliku vreću od grubog platna na kojoj je prorezan mali otvor, tako da podsjeća na majčin tobolac. Potom stave mladunče u tu vreću i daju mu bočicu s toplim mlijekom pripremljenim prema posebnoj recepturi. Mnogim mladuncima to pomaže da prežive. Brzo se priviknu na svoj novi “tobolac” i uskaču u njega naglavce, kao da ulaze u majčin tobolac.

Kako opisati klokana?

Životinje koje podižu mlade u tobolcu zovu se tobolčari. Ima ih oko 260 vrsta, a neki od njih su klokan, koala, vombat, jazavičar i oposum, jedini autohtoni tobolčar u Sjevernoj Americi. Naravno, rani istraživači nisu znali kako bi po povratku u domovinu opisali ljudima te neobične životinje, a naročito klokana. U engleskom jeziku riječ “kangaroo” (klokan) prvi je napisao britanski istraživač kapetan James Cook. On je usporedio životinju s ‘hrtom koji skače poput zeca ili jelena’. Kasnije je u Londonu izložen jedan živi klokan, koji je izazvao pravu senzaciju.

Klokanova glava podsjeća na jelenju i na njoj se nalaze velike uši koje se okreću na sve strane. Njegovi mali, ali snažni prednji udovi podsjećaju na čovjekove ruke, naročito kad stoji uspravno. Klokan ima krupna, mišićava bedra; dugačak, debeo i savitljiv rep i, naravno, ogromna stopala — zbog te karakteristike klokani su dobili naziv “Macropodidae”, što znači “duga stopala”.

Porodica Macropodidae broji otprilike 55 vrsta različitih veličina, od čovjeka pa sve do štakora. Svi pripadnici te porodice imaju kratke prednje i duge stražnje udove koji im pomažu pri skakanju. Najveći su crveni klokan, veliki sivi klokan i valaro, ili brežuljkasti klokan. Jedan mužjak crvenog klokana imao je 77 kilograma, a od njuške do kraja repa bio je dugačak preko dva metra. Manje vrste klokana nazivaju se valabiji.

Jeste li ikada vidjeli ili čuli da klokan živi na drvetu? Vjerovali ili ne, klokani zaista imaju “majmuna” u obitelji — klokana penjaša. On živi u tropskim kišnim šumama Nove Gvineje i na sjeveroistoku Australije. Te okretne životinje imaju nešto kraće noge i odlično se snalaze na drveću, tako da mogu preskočiti otprilike devet metara, skačući s grane na granu ili s jednog stabla na drugo. Noću se spuštaju na šumsko tlo, gdje se uglavnom hrane biljem i ličinkama.

Brz, skladno se kreće, štedi energiju

Kad se sporo kreće, klokan djeluje nezgrapno i nespretno. Njegov rep i kratki prednji udovi služe kao tronožno postolje na kojem počiva težina tijela dok stražnje noge podiže i prebacuje prema naprijed. No pri većim brzinama njegove kretnje postaju skladne. Kad skače brzinom od oko 50 kilometara na sat, u održavanju ravnoteže pomaže mu njegov veliki rep. The World Book Encyclopedia piše da klokan “može postići brzinu veću od 60 kilometara na sat”. Kod većih klokana koji se kreću velikom brzinom jedan jedini skok može biti dugačak 9 do 13 metara — skok koji bi se praktički moglo smatrati letenjem!

Osim što je brz, klokan je i štedljiv potrošač energije. Profesor Uwe Proske, sa Sveučilišta Monash u Melbourneu (Australija), kaže da ta životinja zapravo troši manje kisika kad brže skače, i tako štedi energiju. Proske je također izračunao da “klokan koji skače brzinom od 20 i više kilometara na sat troši manje energije nego neki četveronožni sisavac plodvaš [sisavac koji dolazi na svijet potpuno razvijen, poput psa ili jelena] koji je manje-više jednake težine i trči istom brzinom”. Budući da pri kretanju racionalno troši energiju, klokan može prevaliti velike udaljenosti, a da se ne umara. No kako uspijeva tako dobro štedjeti energiju?

Tajna leži u njegovim dugim Ahilovim tetivama. “Klokani kao da skaču na dvije opruge”, kaže Proske. Klokanove Ahilove tetive funkcioniraju poput tetiva ljudskog tijela koje su vezane za mišić lista, tako da se rastežu prilikom doskoka, a stežu se prilikom odraza. Klokani mogu znatno mijenjati brzinu skakanja, no broj skokova u sekundi ostaje isti (crveni klokan napravi otprilike dva skoka u sekundi). Kad žele ubrzati kretanje, naprosto produže korak. Iznimka je kad se klokan zbog nečeg prepadne. Tada obično krene s par malih, brzih skokova da bi dobio na brzini.

Klokan je i vrstan plivač. Osim što se služi svojim snažnim nogama, dodatnu brzinu dobiva pokrećući rep lijevo-desno. Kad ih gone psi, klokani ponekad znaju upotrijebiti svoje plivačke sposobnosti, pa skoče u neko pojilo ili rijeku. Ako bi pas bio toliko hrabar da se zaleti za klokanom, ovaj će ga u vodi odmah odgurnuti svojim snažnim prednjim udovima na kojima ima šape s pet prstiju i oštrim pandžama. John, kojeg smo spomenuli na početku, imao je dva psa koja je skoro utopio divlji mužjak klokana kad je s njima odmjeravao snage u malom spremniku za vodu na imanju Johnove obitelji.

Čudesno rađanje tobolčara

Premda je odrasli klokan izdržljiv i snažan, kad dođe na svijet krajnje je kržljav i slabašan. Podsjeća na ružičastog crva koji je dugačak otprilike dva do tri centimetra i težak manje od jednog grama, a rađa se bez ijedne dlačice, slijep i gluh. Međutim, zahvaljujući rano razvijenim prednjim udovima s pandžama i osjetu mirisa, taj sićušni “crv” instinktivno puže kroz majčino krzno i penje se u njen tobolac. Kad se nađe u tobolcu, pričvrsti se za jednu od četiri sise. U mladunčevim ustima bradavica odmah nabubri, tako da je nekoliko tjedana dobro pričvršćen na mjestu. S obzirom na majčin način kretanja, nesumnjivo je korisno imati takvo čvrsto “sidro”! Ustvari, ono je tako pouzdano da su nekada ljudi mislili da mladi rastu iz sise!

Naravno, mladunac se s vremenom toliko razvije da može napustiti tobolac, premda u početku samo privremeno. Međutim, nakon sedam do deset mjeseci, kad se potpuno odvoji od sise, mladunac će zauvijek napustiti tobolac. No vratimo se natrag u vrijeme kad se mladunac prvi put pričvrstio za sisu i obratimo pažnju jednom drugom fenomenu vezanom za razmnožavanje klokana.

Nekoliko dana nakon što se mladunče pričvrsti za majčinu sisu, ona se ponovo pari. Zametak koji nastaje ovim parenjem razvija se otprilike tjedan dana, no potom se prestane razvijati — moglo bi se reći da je uspavan — dok njegov stariji brat ili sestra nastavlja rasti u tobolcu. Kad mladunče koje je starije ali još uvijek nije prestalo sisati napusti tobolac, zametak koji se nalazi u maternici nastavlja rasti. Nakon trudnoće koja traje 30 dana ovaj se mladunac također pričvrsti za sisu, no ne za onu koju je sisao njegov stariji brat ili sestra.

Tako dolazimo do još jedne čudesne pojave u životu klokana. Majka daje svom mlađem mladuncu jednu vrstu mlijeka, a onom starijem drugu. Komentirajući tu pojavu, Scientific American piše: “Te dvije vrste mlijeka luče se iz različitih mliječnih žlijezda i prilično se razlikuju po količini i sastavu. Intrigantno je pitanje kako se to postiže uz djelovanje jednih te istih hormona.”

Gdje promatrati klokane

Ako želite vidjeti klokane u njihovoj prirodnoj okolini, morate biti spremni na odlazak iz grada u australsku divljinu. Klokane možete zateći dok traže travu i sitne biljke bilo pojedinačno, bilo u malim skupinama ili pak u krdima, koja predvode krupni mužjaci klokana koji se nazivaju “boomers”. Budući da se klokani hrane uglavnom noću i da se tijekom vrućeg dijela dana odmaraju u hladovini (gdje su dobro kamuflirani), idealna prilika da ih vidite pruža se rano ujutro ili u sumrak. No za hladnijeg vremena znaju biti aktivni tijekom čitavog dana. U svakom slučaju, obavezno ponesite fotoaparat s teleobjektivom i dvogled — divlji klokani su veoma sramežljive životinje.

Naravno, klokane također možete vidjeti u većini zooloških vrtova, rezervata za divlje životinje i nacionalnih parkova diljem Australije te u nekim drugim zemljama. Budući da redovito dolaze u kontakt s ljudima, ti su klokani manje plahi, tako da ćete vjerojatno moći snimiti par dobrih fotografija izbliza, a možda čak snimite i majku s mladuncem koji joj viri iz tobolca. Veći mladunci uvijek izmame ljudima osmijeh kad naglavce uskaču u majčin tobolac, a njihove duge i tanke stražnje noge nezgrapno strše iz tobolca, tako da majka sliči pretrpanoj torbi. (Kod mladih klokana noge su najupadljiviji dio tijela!) Možda će vam neki ljepuškasti mužjak čak pokazati svoju impresivnu uspravnu pozu. Tko zna, možda ćete čak vidjeti dvojicu krupnih mužjaka kako stoje uspravno koliko god im to dopuštaju dugačke savitljive noge i odmjeravaju snage u boks-meču — da, klokani su pravi boksači!

No mnogima je najljepše vidjeti mužjaka velikog crvenog ili sivog klokana kako skače najvećom brzinom. Istina, ima životinja koje su brži trkači ili bolji skakači, no kod nijedne druge životinje nećete vidjeti tako impresivnu kombinaciju gracioznosti, snage i gipkosti na samo dvije snažne noge.

[Slika na stranici 17]

Tajna klokanovog gipkog kretanja leži u njegovim dugim Ahilovim tetivama