PROŠLE je godine jedan gigant eruptirao svom žestinom u Kamerunu, državi koja se nalazi na zapadu Afrike. Planina Cameroun je vulkan nadmorske visine od 4 070 metara. Erupcija na toj planini — peta tijekom 20. stoljeća — navodno je bila najsilnija i najozbiljnija ikad zapamćena.

Katastrofa je započela u subotu poslijepodne, 27. ožujka 1999. Očevici u gradu Buéu, smještenom u podnožju te planine, rekli su da su se zidovi, kuće, pa čak i stabla jako tresli. Sljedeće večeri, oko osam i trideset, to je područje zahvatilo najjače, najsilnije podrhtavanje. Osjetilo ga se 70 kilometara dalje, u Douali. U naslovu novina Le Messager od utorka, 30. ožujka 1999, stajalo je: “Erupcija planine Cameroun — 250 000 osoba zarobljeno u vatri.” Dalje je pisalo: “Tlo je podrhtavalo 50 puta u dva dana; nastala su već 4 kratera; stotine kuća je uništeno; predsjednička palača u Buéu pretvorena je u ruševinu.”

Oko 80 Jehovinih svjedoka živi u Buéu. Mnogi domovi bili su toliko oštećeni da ih se nije moglo popraviti, uključujući i jedan koji se koristilo kao Dvoranu Kraljevstva. Međutim, nitko nije poginuo.

Kršćanska ljubav brzo je prešla na djela da bi se umanjilo štetu koju je uzrokovao ovaj pobješnjeli gigant. Osnovan je odbor za elementarne nepogode, Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka priskrbilo je neka prijeko potrebna novčana sredstva, a stotine Svjedoka spremno su se s ljubavlju žrtvovale, stavljajući na raspolaganje svoje vrijeme, energiju i novac.

Skupštine Jehovinih svjedoka poslale su hranu. Jedan Svjedok darovao je 1 000 betonskih blokova. Drugi je našao gdje se može jeftino kupiti aluminijske krovove. Jedan je propješačio 16 kilometara da bi nabavio građevno drvo. Jedan mladić koji je štedio novac da svojoj budućoj rodbini plati cijenu za nevjestu odgodio je vjenčanje i tim je novcem popravio svoju motornu pilu. Otišao je u šumu, gdje je za tri tjedna ispilio dovoljno trupaca da se izgradi cijela kuća! Snažna, mlada kršćanska braća nosila su drva na glavi pet kilometara do mjesta gdje su ih utovarila na kamion.

Gradnja je počela 24. travnja kad je 60 dobrovoljaca stiglo na područje zahvaćeno katastrofom. Sljedećih  vikenda broj je dostigao rekordnih 200 dobrovoljaca. Tri Svjedoka koja imaju posao s punim radnim vremenom dolazila su na kraju radnog dana i gradila dugo iza ponoći. Jedan Svjedok iz Douale radio bi na svom svjetovnom poslu čitavo jutro; zatim bi motociklom prešao 70 kilometara i radio sve do ponoći, da bi se tek onda vratio kući. Šest kuća dovršeno je za manje od dva mjeseca. U međuvremenu, skupština u Buéu nastavila je održavati sastanke u privatnom domu, iako je prisutnih na sastancima bilo otprilike dvaput više od broja članova skupštine.

U istom tom periodu odbor za elementarne nepogode podijelio je više od 40 000 tableta za pročišćavanje zagađene vode i smjestio u bolnicu desetak osoba koje su bolovale od respiratornih bolesti uzrokovanih otrovnim plinom i vulkanskim pepelom. Kakva je bila reakcija onih koji su vidjeli tu kršćansku ljubav?

Nakon što je vidio jednu od kuća koju su sagradila braća, čovjek iz Provincijskog izaslanstva za poljoprivredu rekao je: “Kuća je sama po sebi veliko svjedočanstvo (...), dokaz ljubavi.” Jedna učiteljica je komentirala: “U životu nisam vidjela takvo što. (...) Ovo je uistinu obilježje pravog kršćanstva.”

Oni koji su osobno izvukli korist iz toga jednako su se na dojmljiv način izrazili. Timothy, koji ima 65 godina i boležljiv je, napisao je: “Kad god pogledamo našu novu kuću, oči nam se ispune suzama radosnicama. Neprestano zahvaljujemo Jehovi za to što je učinio za nas.” Jedna udovica koja nije Jehovin svjedok ostala je sa svoje četvero djece bez ičega kad im se srušila kuća. Nakon toga su joj radnici koje je unajmila ukrali krovnu građu. Svjedoci koji su radili kao dobrovoljci priskočili su joj u pomoć. Rekla je: “Ne znam kako bih se zahvalila. Srce mi je prepuno radosti.” Elizabeth, supruga jednog kršćanskog starješine, primijetila je: “Sretna sam što u Jehovinoj organizaciji ima ljubavi. Po tome se vidi da služimo živom Bogu.”

Erupcija vulkana bila je silovita, ali u tom bratstvu nije uspjela razoriti kršćansku ljubav. Kao što je apostol Pavao pod nadahnućem napisao, “ljubav nikad ne zakazuje” (1. Korinćanima 13:8).