SVAKOG proljeća, nakon sedam do osam mjeseci nomadskog života na moru, tupik se vraća u svoj dom u arktičkim vodama. Vrijeme je gniježđenja i čini se da se tupik odjenuo upravo za tu prigodu. I doista, noge su mu dobile jarkonarančastu boju, a kljun mu se prekrio rožnatim pokrovom živopisnih boja koji kasnije otpadne. Svoje prepoznatljivo crno-bijelo perje tupik zadržava tijekom cijele godine, što mu daje pomalo svećenički izgled. Možda to objašnjava znanstveni naziv sjevernog tupika, Fratercula arctica, što znači “mali fratar, odnosno brat, sa sjevera”. *

U malim jatima, od kojih svako broji od 20 do 30 ptica, tupici kreću prema liticama gdje se gnijezde u rupama. Za vrijeme putovanja ili po dolasku u gnijezdo tupik će pronaći svoju životnu družicu. Zanimljivo je da mnogi tupici iz godine u godinu žive u istom gnijezdu — i sa istim partnerom.

Tupici mogu letjeti, no posve je jasno da nisu baš vodeći svjetski “letači”. I doista, njihovo bi se ateriranje moglo usporediti s prisilnim slijetanjem! Osim toga, tupik uzlijeće pomalo nespretno, a ponekad se čini da krila ptice neće moći nositi njeno debeljuškasto tijelo. Neki tupici čak imaju problema prilikom izlaska iz vode. Međutim, kad ta krila jednom zalepršaju — a tupik njima može zamahivati čak do 400 puta u minuti — on može dostići brzinu od 80 kilometara na sat.

Tupici se očito bolje snalaze u moru nego na kopnu. No izlazak na kopno ne mogu izbjeći jer mužjak i ženka moraju pripremiti gnijezdo za svoje mlade. Po dolasku na kopno dvoje će tupika očistiti rupu koja može biti duboka 50 centimetara ili čak do četiri puta dublja. Rupu oblažu travom, grančicama i perjem. Neki se tupici gnijezde u šupljinama ispod velikih kamenova ili u pukotinama stijena. Služeći se kljunom, tupik pravi sebi prolaz kroz zemlju, koju zatim razbacuje stopalima s plivaćom kožicom.

Samo udvaranje tupikâ odvija se u vodi. Tijekom obreda mužjaci zabacuju glavu, nadimaju grudi i lepeću krilima, a par se stalno gladi kljunovima. Posljednji ritual, milovanje kljunovima, nastavlja se i nakon što se dvije ptice združe. Čini se da na taj način mužjak i ženka potvrđuju svoju vezu.

Nakon što ženka snese jaje, oba ga roditelja doslovce uzimaju pod svoje okrilje — što znači da za njega podjednako brinu i otac i majka. Pravi posao započinje šest tjedana kasnije, kad se izleže ptić. Sivo-crnog, nježnog, paperjem prekrivenog ptića roditelji još tjedan dana griju svojim tijelom kako bi mu pomogli zadržati tjelesnu temperaturu. Da bi svom ptiću osigurali dovoljno hrane, majka i otac tupik sve češće odlaze na more. Budući da velik broj tupika istovremeno odlazi na more i vraća se s njega u svoje rupe, te im ribarske ekspedicije ne predstavljaju preveliku opasnost. Čini se da ta užurbana aktivnost stvara teškoće galebovima i drugim grabežljivcima koji bi ih htjeli napasti.

Tupici su majstori u plivanju i ronjenju. Stopala s plivaćim kožicama služe im kao kormilo, a krila za kretanje, pa pod vodom mogu ostati duže od 30 sekundi i to na dubini od gotovo 30 metara. Tupik se može vratiti kući s jednom ili dvije ribice u kljunu — možda grenlandskim snetcem ili malom hujicom. Naravno, što je riba manja, to ih tupik može više držati u kljunu. Jednog su tupika vidjeli s ulovom od preko 60  ribica! Prema natrag savijene iglice u tupikovim ustima omogućavaju mu da nastavi loviti i kada već ima ribe u ustima. To je zgodno, budući da mali tupik može pojesti i 50 riba dnevno.

Nakon otprilike šest tjedana roditelji se vraćaju natrag na more. Mali je žutokljunac sada prepušten samom sebi i počinje mršavjeti, pripremajući se za odlazak iz gnijezda. Svake večeri izvodi vježbe krilima. Konačno se, pod okriljem mraka, skotrlja u more i žustro otpliva.

Proći će dvije ili tri godine prije nego se mladi tupik vrati u svoj zavičaj, a četiri ili pet prije nego pronađe životnu družicu. Odrasli tupik težit će možda nešto više od pola kilograma, a doseći će visinu od svega 30 centimetara. Unatoč tome što je relativno malen, zdravi tupik može živjeti otprilike 25 godina. Jedan je sjeverni tupik doživio duboku starost od čak 39 godina!

Stručnjaci procjenjuju da populacija sjevernog tupika iznosi 20 milijuna ptica. Te je ptice užitak promatrati. “Tupik je zabavan čak i kad radi najobičnije stvari”, napisali su David Boag i Mike Alexander u svojoj knjizi The Atlantic Puffin. A ako živite negdje u blizini sjevernih obala Atlantskog ili Tihog oceana, možda ćete ga i vi vidjeti. U svakom slučaju, jedno je sigurno — svakog proljeća “mali brat sa sjevera” vratit će se kući i izleći će se nova generacija morskih ptica tamnog perja.