KAO i svaka žena koja treba postati majka, i ja sam se brinula hoće li se moje dijete roditi s nekim nedostatkom. No, usprkos tome nisam bila spremna na bolne krikove Loide, mojeg trećeg djeteta, kad je došla na svijet. Doktor joj je nepažnjom slomio ključnu kost porodničkim kliještima. Nekoliko tjedana nakon korektivne operacije Loidu su pustili kući. Međutim, naša radost bila je kratkog vijeka.

Tokom narednih nekoliko mjeseci postalo je jasno da s Loidom nešto stvarno nije u redu. Njena terapija lijekovima uzrokovala je loše reakcije — između ostalog groznicu, proljev i grčeve — a izgledalo je da se liječenjem tih simptoma njeno stanje samo još pogoršavalo. Uskoro Loida više nije mogla kontrolirati pokrete svog tijela. Na kraju su nam doktori rekli da boluje od cerebralne paralize. Rekli su da nikada neće moći hodati ni govoriti — čak ni razumjeti nas.

Usprkos toj strašnoj prognozi, još sam uvijek vjerovala da Loida može razumjeti mnogo toga. Zato sam joj čitala jednostavne knjige i nastojala naučiti je abecedu. No Loida nije mogla govoriti niti na bilo koji način pokazati da je svjesna onoga što sam ja govorila njoj. Nije bilo načina da znam što je — ako uopće išta — mogla razumjeti.

Kako su godine prolazile, izgledalo je da moji pokušaji da poučavam Loidu ne daju skoro nikakve rezultate. Usprkos tome, provela sam mnoge sate čitajući joj. Čak smo je uključili i u naš obiteljski studij Biblije s Noemi, našom najmlađom kćerkom, na kojem smo koristili knjige Slušati Velikog učitelja i Moja knjiga biblijskih priča. * Uvijek iznova čitala sam Loidi mnoga poglavlja iz tih knjiga.

To zaista deprimira kad ne možeš komunicirati s nekim koga voliš. Kad bih odvela Loidu u park, ona bi neutješno plakala. Zašto? Činilo mi se da ju je boljela spoznaja da ne može trčati i igrati se kao ostala djeca. Jednom je Loida briznula u plač kad mi je njena sestra pročitala nešto iz svog školskog udžbenika. Nešto ju je očigledno uzrujalo, ali ja nisam imala pojma što bi to moglo biti. Loidin govor bio je ograničen na samo nekoliko neartikuliranih glasova, kojima je davala na znanje svoje osnovne potrebe za hranom, vodom, spavanjem ili toaletom.

S devet godina Loida je počela pohađati školu za djecu s posebnim potrebama. No u naredne tri godine njeno se stanje pogoršalo.  Bojala se napraviti i samo nekoliko koraka bez nečije pomoći, a skoro je prestala davati od sebe bilo kakav glas. Moj suprug i ja zaključili smo da bi bilo bolje školovati Loidu kod kuće.

Sljedećih šest godina poučavala sam Loidu najbolje što sam znala. Pisala sam slova na ploču, nadajući se da će ih Loida prepisati. Moji napori bili su uzaludni. Je li problem bio u tome što Loida nije imala sposobnost shvaćanja ili nije mogla pisati zbog toga što nije mogla kontrolirati kretnje svojih ruku?

Do njene 18. godine postalo je toliko teško izlaziti s njom na kraj da sam se usrdno molila Jehovi, preklinjući ga da mi pomogne komunicirati s mojom kćerkom. Na molitvu mi je bilo odgovoreno na neobičan način.

Do prekretnice je došlo kad su moje kćeri mijenjale tapete u našoj spavaćoj sobi. Prije nego što su skinule stare tapete sa zidova, Noemi je na njih napisala neka imena — imena iz Biblije i imena prijatelja i članova obitelji. Moja je kćerka Rut iz čiste znatiželje upitala Loidu da li zna gdje piše “Jehova”. Na njeno iznenađenje, Loida je otišla do zida i prislonila glavu na mjesto gdje je pisalo Božje ime. Rut se pitala da li bi Loida mogla prepoznati i druga imena, pa ju je testirala. Loida je prepoznala svako od njih — čak i imena koja nikada prije nije vidjela ispisana, što je zapanjilo Rut! Rut je sve nas pozvala da i sami to vidimo. Loida zna čitati!

S vremenom smo smislili kako će Loida “razgovarati” s nama. Na zid našeg dugačkog hodnika pričvrstili smo slova abecede. Napisati manja slova na neku ploču ne bi bilo od velike koristi, jer Loida ne vlada toliko svojim rukama da bi prstom mogla pokazati pojedino slovo. Tako je Loida, kad je željela nešto reći, sastavljala riječi hodajući pored zida od jednog slova do drugog. Kao što možete i zamisliti, to je vrlo zamorno. Loida je zapravo morala prijeći kilometre da bi sastavila samo jednu stranicu teksta i trebali su joj sati da to učini!

Usprkos tome, Loida je presretna što može “razgovarati” s nama. Zapravo, to je bila i prva poruka koju nam je uputila: “Hvala Jehovi, tako sam sretna što napokon mogu govoriti.” Ostali smo zapanjeni i upitali smo Loidu: “Što si radila dok si cijele dane samo sjedila?” Loida je rekla da je razmišljala o onome što bi nam željela reći kad bi mogla. Ustvari, Loida je rekla da je 18 godina čeznula za time da može komunicirati. “Kad je Rut krenula u školu”, rekla je, “čitala sam njene udžbenike. Micala sam ustima i proizvodila neke zvukove, ali vi me niste mogli razumjeti. Baš sam zato često počela plakati.”

U suzama sam joj se ispričala što je nisam bolje razumijela. Loida je uzvratila: “Ti si dobra mama i nikada se ne predaješ. Uvijek sam bila sretna pored tebe. Puno te volim. Zato nemoj plakati. Nećeš?”

Loida je već posjedovala biblijsku spoznaju i upamtila je neke biblijske retke. No ubrzo nam je rekla da bi željela komentirati na skupštinskom Studiju Kule stražare, tjednoj biblijskoj diskusiji koja se vodi pomoću pitanja i odgovora. A kako je mogla komentirati? Netko od nas  pročitao bi joj cijeli članak. Zatim bi Loida odabrala pitanje na koje želi odgovoriti. Mi bismo zapisali komentar koji je ona sastavila slovo po slovo. Tada bi na sastanku netko od nas pročitao njen komentar. Loida nam je jednom rekla: “Sretna sam što mogu sudjelovati na sastancima jer tako osjećam da sam dio skupštine.”

S 20 godina Loida je izrazila želju da se krsti. Kad su je upitali da li zna što to znači predati se Jehovi, Loida je odgovorila da je to već učinila prije sedam godina — kad je imala samo 13 godina. “Molila sam se Jehovi”, kazala je, “i rekla sam mu da mu želim vječno služiti.” Loida je simbolizirala svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi 2. kolovoza 1997. “Hvala Jehovi”, rekla nam je Loida, “ostvarila se moja najveća želja!”

Loida voli rođacima i susjedima govoriti o Božjem Kraljevstvu. Povremeno je povedemo u svjedočenje na ulici. Također je sastavila pismo koje ostavimo na vratima kada nitko nije kod kuće. Loida pokazuje posebno zanimanje za one koji su stariji i bolesni. Naprimjer, u našoj skupštini imamo sestru kojoj su amputirali nogu. “Znam što to znači kad ne možeš hodati”, rekla nam je Loida i zato je sastavila ohrabrujuće pismo za tu sestru. Tu je i Jairo, dječak iz druge skupštine, koji je praktički paraliziran od glave naniže. Kad je Loida čula za njegovo loše stanje, napisala mu je pismo. U njemu je između ostalog stajalo: “Uskoro će nas Jehova ozdraviti. U Raju više neće biti patnji. Tada ću te pozvati da se utrkujemo. Smijem se kad pomislim kako će to biti zabavno. Kad samo pomislim da ćemo biti onakvi kakve nas je Jehova stvorio, bez bolesti... Nije li to divno?”

Sada razumijem mnogo toga što me je zbunjivalo u vezi s Loidinim prijašnjim ponašanjem. Naprimjer, Loida kaže da, kad je bila manja, nije voljela da je drugi grle zbog toga što je bila jako deprimirana. “Izgledalo je tako nepravedno to što moje sestre mogu govoriti i učiti, a ja ne mogu”, rekla je. “Bila sam tako ljuta. Bilo je trenutaka kad bih više voljela da sam mrtva.”

Čak i sada kad može komunicirati s drugima, Loida se suočava s mnogim izazovima. Svakog mjeseca, naprimjer, ima periode kad joj se grče mišići i kad izgleda kao da se guši, a ruke i noge joj se nekontrolirano miču. Pored toga, bilo kakva infekcija — čak i najobičnija prehlada — znatno je oslabi. S vremena na vrijeme Loida padne u depresiju zbog svoje bolesti. Što joj pomaže da izdrži? Neka vam ona sama kaže:

“Molitva mi izuzetno pomaže. Tako sam sretna kad mogu razgovarati s Jehovom i osjećati da sam mu bliska. Također cijenim ljubav i pažnju drugih u Dvorani Kraljevstva. Jako sam sretna usprkos svojim fizičkim problemima, jer me odgojilo dvoje divnih roditelja koji me puno vole. Nikada neću zaboraviti ni što su sestre učinile za mene. Ta draga slova na starim zidnim tapetama spasila su mi život. Bez Jehovine ljubavi i ljubavi moje obitelji, moj život ne bi imao smisao.”