KAD biste mogli otputovati u bilo koji dio svijeta, kamo biste odlučili otići? Za mene je odgovor na to pitanje bio jednostavan. Predajem španjolski u školi te zajedno s mužem Jayom i sinom Joelom pohađam sastanke skupštine Jehovinih svjedoka u Galaxu (Virginia, SAD) koji se održavaju na španjolskom jeziku. Stoga sam čeznula za time da otputujem u Španjolsku. Sada možete zamisliti koliko sam bila ushićena kad su me roditelji pozvali da im se pridružim na putovanju u Španjolsku! Iako moj muž i sin nisu mogli poći s nama, moj se san počeo ostvarivati kad sam zajedno s roditeljima ušla u avion koji je letio direktno za Madrid. Nakon što smo 21. travnja stigli u Madrid, odlučili smo se sami odvesti do Estelle, gradića u Navarri, pokrajini na sjeveru Španjolske. Udobno sam se smjestila na zadnjem sjedištu i odmah zadrijemala.

Sljedeće čega se sjećam je to da sam ležala na livadi, a sunce mi je udaralo u oči. ‘Gdje sam? Kako sam tu dospjela? Sanjam li?’ Dok su mi ta pitanja jurila kroz glavu, polako sam postajala svjesna užasne stvarnosti. Nešto nije bilo u redu i to nije bio san. Rukav na lijevoj ruci bio mi je sav poderan, a ruke i noge nisam mogla pomaknuti. Kasnije su mi rekli da je naš automobil probio zaštitnu ogradu i sletio s ceste, a ja sam ispala iz njega dok se kotrljao niz 20 metara visok nasip. Srećom, niti ja niti roditelji uopće se ne sjećamo same nesreće.

Počela sam dozivati u pomoć i jedan je vozač kamiona pojurio prema mjestu na kojem sam ležala. Zatim se spustio još niže niz nasip, do automobila u kojem su bili zarobljeni moji roditelji. “Reci hitnoj pomoći da požuri!” povikao je svom kolegi. “Ljudi u automobilu u teškom su stanju!” Ponovo je došao do mjesta gdje sam ležala oduzeta i u najboljoj mi namjeri pokušao ispraviti nogu. Vrisnula sam od jake boli i tek tada postala svjesna koliko sam teško ozlijeđena.

Ubrzo sam se našla na odjelu hitne pomoći u bolnici u Logroñu. Policija je bila ljubazna i obavijestila Jehovine svjedoke s tog područja gdje se nalazim i što se dogodilo. Nedugo nakon toga mnoga su braća i sestre iz skupština u Estelli i Logroñu te braća iz tamošnjeg Odbora za kontaktiranje s bolnicama već bila pored mog kreveta. I doista, tijekom čitavog tog teškog perioda u bolnici, ti dragi sukršćani koje nikada dotad nisam vidjela spremno su se i rado brinuli za moje potrebe 24 sata na dan. Ujedno su se s puno  ljubavi brinuli za moje roditelje koji su se do te mjere oporavili da su otprilike tjedan dana nakon nesreće napustili bolnicu.

U srijedu, negdje oko jedan sat poslije ponoći, sastala se liječnička ekipa koja mi je trebala operirati slomljeni kuk. Rekla sam liječniku da ne želim primiti krv. * Nerado se složio s time da će poštovati moj zahtjev, mada mi je rekao da ću vjerojatno umrijeti. Operaciju sam preživjela, no čudilo me to što mi nisu čistili rane niti su mi nakon operacije mijenjali zavoje.

U petak mi je vrijednost hemoglobina pala na 4,7 te sam počela gubiti snagu. Liječnik je pristao na alternativno liječenje — injekcijama eritropoetina (EPO), koji, uz željezo i ostale preparate za poboljšanje krvi, potiče stvaranje crvenih krvnih stanica. * Dotad su već stigli Jay i Joel. Kakvog li olakšanja kad sam ugledala svog muža i sina!

Otprilike u 1.30 jedan je liječnik rekao Jayu da je bolnica već nabavila sudski nalog za transfundiranje krvi u slučaju da mi se zdravstveno stanje pogorša. Jay mu je rekao da ja ni pod kojim okolnostima ne želim primiti krv. “Onda će umrijeti!” odgovorio je liječnik.

Jay je razgovarao s braćom iz Odbora za kontaktiranje s bolnicama o mogućnosti da me prebaci u drugu bolnicu — neku koja bi poštovala moje želje. No nisu svi u bolnici bili neprijateljski raspoloženi. Naprimjer, jedna liječnica obećala je da će učiniti sve što je u njenoj moći i pobrinuti se da se bolničko osoblje odnosi prema meni s poštovanjem koje zaslužujem. No ubrzo su drugi liječnici počeli vršiti pritisak na mene. “Želite li umrijeti, pa da vaša obitelj ostane bez vas?” pitali su. Uvjeravala sam ih da želim najbolje liječenje bez krvi koje mi stoji na raspolaganju. To liječnike nije potaknulo da mi pomognu. “Umrijet ćete!” grubo je rekao jedan od njih.

Odbor za kontaktiranje s bolnicama pronašao je jednu bolnicu u Barceloni u kojoj su liječnici pristali da me liječe bez krvi. Kakve li razlike između te dvije bolnice! U Barceloni su me dvije medicinske sestre pažljivo okupale i pobrinule se da se ugodno osjećam. Dok su mi skidale zavoje, jedna od sestara vidjela je da su već pozelenjeli i stvrdnuli se od zgrušane krvi. Rekla je da ju je stid zbog sunarodnjaka koji su se tako ophodili sa mnom.

Ubrzo mi je pružena medicinska njega kakva mi je trebala biti pružena još u bolnici u Logroñu. Rezultati su bili izvanredni. Za samo nekoliko dana vitalni mi organi više nisu bili u opasnosti, a razina hemoglobina porasla je na 7,3. U vrijeme kad sam napustila bolnicu hemoglobin mi je već porastao na 10,7. Kad sam u Sjedinjenim Državama morala ići u bolnicu radi još nekih operacija, razina mu je već dostigla vrijednost od 11,9.

Zahvalna sam svim liječnicima i medicinskim sestrama koji se trude i spremni su udovoljiti željama svojih pacijenata bez obzira na to slažu li se s njima ili ne. Kad bolničko osoblje poštuje pacijentova uvjerenja, ono liječi cijelu osobu — te mu tako pruža najbolje moguće liječenje.