NE ZNAM kakvo je vaše mišljenje o tome, no mene rijetko koja životinja fascinira u toj mjeri kao velike zmije. A kad govorimo o velikim zmijama, onda mislimo na anakonde, životinje iz porodice kržljonoški. No zanimljivo je da se unatoč ogromnim proporcijama tih životinja, o njihovom ponašanju zna malo — to jest, sve donedavno.

Godine 1992. biolog Jesús A. Rivas i istraživači Društva za zaštitu divljih životinja (WCS) sa sjedištem u New Yorku prvi su put ove divove počeli proučavati u divljini. * Kad sam pročitao da je to šestogodišnje istraživanje u močvarnom području Venezuele otkrilo neke nove činjenice, počeo sam se pitati do kakvih se saznanja došlo. Danas ću to pokušati saznati.

Jednog sunčanog poslijepodneva izašao sam iz svog ureda u Brooklynu i uputio se prema sjedištu WCS-a, koje se nalazi u njujorškom Zoološkom vrtu Bronx. Već sam prije toga istražio dosta materijala kako bih saznao nešto o anakondama.

Iznenađujuće je da ime anakonda možda potječe iz dijela svijeta koji je veoma udaljen od njenog južnoameričkog doma. Neki kažu da ono dolazi od tamilskih riječi anai, koja znači “slon” i kolra, koja znači “ubojica”. Neki drugi misle da dolazi od sinhalske riječi henakandayā (hena, koja znači “ljeskanje” i kanda, koja znači “prut”). Vjerojatno su te sinhalske riječi — koje su se prvobitno odnosile na pitone na Šri Lanki — iz Azije u Južnu Ameriku prenijeli portugalski trgovci.

Kad već govorimo o pogrešnim imenima,  moramo spomenuti i to da čak ni službeno ime anakonde, Eunectes murinus, nije baš najtočnije. Eunectes znači “dobar plivač” — što je posve prikladno. No murinus znači “boje miša”. Za zmiju maslinastozelene boje kože to se ime “ne čini baš prikladnim”, stoji u jednom priručniku.

U vezi sa znanstvenim imenima i podvrstama te životinje moramo spomenuti još nešto. U literaturi koja govori o anakondama obično stoji da postoje dvije vrste anakondi. Jedna je vrsta tema ovog članka — zelena anakonda, odnosno podvodna udavka, koja uglavnom gmiže u močvarama sliva rijeke Amazone i Orinoca te u regiji Gvajani. Druga je manja, žuta anakonda (E. notaeus), i živi u Paragvaju, južnom Brazilu i sjevernoj Argentini.

Evo me u Zoološkom vrtu Bronx. Taj park divljih životinja zauzima 107 hektara pošumljene površine i udomljuje preko 4 000 životinja, među kojima je i desetak anakondi. Na ulazu u Zoološki vrt dočekuje me u žućkastosmeđoj odjeći William Holmstrom, s WCS-ovog Odjela za herpetologiju (izučavanje gmazova). Gosp. Holmstrom — 51-godišnji Njujorčanin s naočalama i brkovima, uvijek spreman na smijeh — ravnatelj je Odjela za gmazove u tom Zoološkom vrtu i jedan je od sudionika istraživanja anakondi u Venezueli. Prema njegovim riječima, znanstvenici su sada otkrili i treću vrstu anakondi (E. deschauenseei), koja živi u sjeveroistočnom Brazilu i obalnom području Francuske Gvajane. * Gosp. Holmstrom ovog će poslijepodneva biti moj stručni vodič.

Nije mi trebalo dugo da shvatim da moj vodič voli zmije onako kako drugi vole pudle ili papigice. Priča mi kako su njegovi roditelji još dok je on bio mali držali u kući daždevnjake, žabe i slične životinje. “Otac ih je volio. Majka ih je podnosila.” Suvišno je i govoriti da se gosp. Holmstrom umetnuo na oca.

Unutar 100 godina stare zgrade za gmazove nas smo se dvojica zaustavili ispred ograđenog prostora u kojem obitava jedna anakonda. Premda gledam u životinju koju sam i očekivao vidjeti, ipak ne mogu sakriti svoje zaprepaštenje. Divim se veličini i neobičnim proporcijama njenog tijela. Njena tupasta glava veća je od ljudske šake, no djeluje sitno u usporedbi s ogromnim tijelom koje se na nju nastavlja. Moj mi vodič govori da je ovaj impresivni gmaz ženka, da je dugačka 5 metara i teška oko 80 kilograma. Premda joj je tijelo debelo gotovo kao telefonski stup, saznajem da je ona tek “junior” u usporedbi sa svjetskim rekorderom — bucmastom ženkom anakonde uhvaćenom 1960, koja je, kako je procijenjeno, težila gotovo 230 kilograma!

Mužjak anakonde može samo sanjati o tome da dostigne te zadivljujuće mjere. Premda su herpetolozi znali da su mužjaci anakonde manji od ženki, istraživanje je otkrilo da su toliko manji da izgledaju poput minijaturne verzije ženki. Istraživanje je zapravo pokazalo da su ženke u prosjeku gotovo pet puta veće od mužjakâ. Ta drastična razlika u veličini između spolova može zavarati, kako je to otkrio biolog Jesús Rivas.  Jedno je vrijeme kao kućnog ljubimca imao mladunče anakonde, no uvijek se pitao zašto ga taj malac neprestano grize. Tek mu je tijekom istraživanja sinulo da je njegov kućni ljubimac zapravo bio odrasli, iziritirani mužjak!

Mada je obujam anakondina tijela njeno glavno obilježje, dužina joj je jednako impresivna. Istina, anakonde nisu baš takvi divovi kakvima ih Hollywood prikazuje — u jednom se filmu moglo vidjeti 12 metara dugačku anakondu — no već je i sama pomisao na njihovu maksimalnu dužinu od otprilike 9 metara dovoljna da vas ostavi bez daha.

Anakonde te veličine prava su rijetkost. Najveće ženke ulovljene tijekom istraživanja bile su 90 kilograma teške i otprilike 5 metara dugačke. Ustvari, veće je anakonde tako teško pronaći da nagrada od 1 000 američkih dolara koju je prije otprilike 90 godina ponudilo Njujorško zoološko društvo (prethodnik WCS-a) za svaku živu zmiju čija duljina iznosi preko 9 metara još ni dan-danas nije uručena. “Godišnje nas nazove dvoje do troje ljudi iz Južne Amerike koji tvrde da njima pripada ta nagrada”, kaže gosp. Holmstrom, “no kad ih zamolimo da nam pošalju dokaz o svojoj lovini kako bismo imali razloga otputovati u Južnu Ameriku i provjeriti njihove tvrdnje, dokaz nikad ne stigne.” Samo usput da napomenem, nagrada za devetometraša sada iznosi 50 000 američkih dolara!

Slijedim svog vodiča do prvog kata zgrade za gmazove, na kojem te životinje obitavaju i razmnožavaju se. Zrak je na tom mjestu vruć i vlažan. Kako bi mi omogućio da neometano pogledam ono što me zanima, gosp. Holmstrom otvara vrata jednog terarija u kojem se nalazi ogromna ženka.

U tom trenutku od životinje nas dijele otprilike dva metra — i ništa više. Nato se anakondina glava polako diže i počinje odmjereno kretati prema nama. Razmak između anakondine i naše glave sada je svega jedan metar.

“Bolje da se maknemo”, bez imalo uzbuđenja kaže gosp. Holmstrom, “možda traži hranu.” Smjesta sam se složio. On zatvara vrata terarija i anakondina se glava polako vraća natrag sve dok ne počine negdje usred sklupčanog tijela.

Uspije li vam ignorirati anakondin neprijateljski pogled i dobro promotriti njenu glavu prošaranu crvenim prugama, zapazit ćete neke pažnje vrijedne detalje. Primjerice, anakondine oči i nosnice najviše su točke na njenoj glavi. Zahvaljujući tome, zmija može tijelo i glavu podroniti pod vodu, a oči i nosnice držati tik iznad površine vode — slično aligatorima. To objašnjava kako se zmija uspije prikrivena prikrasti plijenu.

Anakonda nije otrovnica. Ubija omatajući se čvrsto oko plijena. Zmija ne drobi plijen, već svaki put kad žrtva izdahne ona sve jače steže svoj obruč dok se bespomoćna žrtva konačno ne uguši. Gotovo sve životinje — od pataka do visoke divljači — za nju su lak plijen. Međutim, pouzdani izvještaji koji govore o tome da su anakonde pojele ljude zaista su rijetki.

Budući da zmije ne mogu žvakati ili trgati hranu, anakonda nema drugog izbora nego  svoj mrtvi plijen progutati u komadu — čak i u slučaju kad je on znatno krupniji od nje same. Ustvari, kad biste mogli gutati onako kako to anakonda čini, mogli biste usnama obuhvatiti cijeli kokosov orah i progutati ga takvom lakoćom kao da je kikiriki. Kako to anakonda radi?

“Anakondina glava klizi duž plijena”, kaže gosp. Holmstrom. On objašnjava da su anakondine čeljusti labavo pričvršćene za glavu. Prije nego zarije zube u krupnu žrtvu, ona može opustiti i široko razjapiti donju čeljust. Anakonda potom jednu stranu donje čeljusti izbaci naprijed, zakači žrtvu svojim prema natrag savijenim zubima, a zatim tu stranu čeljusti, zajedno s plijenom, povlači prema ustima. Isti postupak potom ponavlja s drugom stranom donje čeljusti. S gornjom čeljusti može donekle činiti isto. Ti naizmjenični pokreti prema naprijed ostavljaju dojam da čeljust životinje doista klizi duž plijena. Kad konačno proguta plijen, za što joj može trebati i nekoliko sati, zmija nekoliko puta razjapi čeljust i razni dijelovi njene gipke glave sjednu na svoje mjesto.

Što anakondu štiti od gušenja? To je dušnik koji se nalazi u dnu usta i po potrebi se može rastegnuti. Dok anakonda guta hranu, dušnik izbaci van, do otvora usta. Tako dušnik poput neke cijevi za disanje omogućava anakondi da ima zraka dok jede.

Moj vodič sada skida poklopac s terarija na čijem dnu vidimo dvije mlade anakonde. Budući da izgledaju identično, pitam se kako istraživači razlikuju stotine divljih anakondi koje su proučavali tijekom projekta u Venezueli.

Gosp. Holmstrom objašnjava da su problem identifikacije pokušali riješiti tako što su od spojnica napravili žičice za žigosanje. Te bi “žigove” zažarili i utisnuli male brojke na glavu anakonde. Ta se metoda pokazala djelotvornom sve dok zmije nisu svukle kožu — a zajedno s njom i broj! Međutim, istraživači su primijetili da svaka anakonda već ima svoju identifikacijsku oznaku. Na žutoj, donjoj strani repa svaka zmija ima crne mrlje — a uzorak tih mrlji jedinstven je kod svake zmije, poput otiska prsta kod čovjeka. “Trebali smo samo precrtati uzorak s kože svake zmije koji se proteže duž 15 pločica i imali smo dovoljno varijacija na temelju kojih smo mogli razlikovati preko 800 zmija koje smo proučavali.”

Gosp. Holmstrom, po završetku intervjua u svojem uredu, pokazuje mi fotografiju koju je snimio u Venezueli, na kojoj se vidi više mužjaka anakonde omotanih jedan oko drugoga. To je doista fascinantan prizor. Objašnjava mi da ta hrpa isprepletenih tijela anakondi tvori takozvano rasplodno klupko. (Vidi fotografiju na stranici 26.) “Negdje unutar tog klupka nalazi se ženka. Jednom smo pronašli ženku s 13 mužjaka omotanih oko nje — to je bio rekord.”

Da li se ti mužjaci bore? Pa, prije bi se moglo reći da to nalikuje nekom usporenom rvačkom meču. Svaki od takmaca pokušava istisnuti ostale i doći u položaj koji mu omogućava da se pari sa ženkom. Taj meč može trajati od dva do čak četiri tjedna. Tko pobjeđuje? Najbrži (mužjak koji prvi dođe do ženke), najsposobniji (mužjak koji proizvodi najviše sperme) ili najjači (mužjak koji istisne konkurente)? Istraživači se nadaju da će uskoro doći do odgovora.

Na kraju poslijepodneva zahvaljujem se svom vodiču što mi je ovaj obilazak učinio izuzetno zanimljivim. Dok putujem natrag u svoj ured, razmišljam o onome što sam naučio. Istina, još uvijek ne mislim kao biolog Jesús Rivas da su“anakonde zabavne”, no priznajem da su nedvojbeno zaokupile moju pažnju. I dok istraživači nastavljaju pratiti život anakondi u divljini, bit će zanimljivo saznati hoće li nam ove divovske zmije htjeti otkriti još neke od svojih neobično zanimljivih tajni.