S RAZVOJEM sredstava javne komunikacije — od tiska do telefona, radija, televizije i Interneta — drastično je ubrzan dotok poruka kojima se ljude želi uvjeriti u nešto. Ova komunikacijska revolucija dovela je do prezasićenosti informacijama jer su ljudi zatrpani bezbrojnim porukama koje pristižu sa svih strana. Mnogi koji su izloženi tom pritisku reagiraju tako da brže apsorbiraju poruke, prihvaćajući ih bez prethodnog ispitivanja i analiziranja.

Prepredeni propagandisti vole takve prečice — naročito one kojima se zaobilazi racionalno razmišljanje. Kako bi potakla ljude da se služe tim prečicama, propaganda apelira na osjećaje, iskorištava nečiju nesigurnost i dvosmislenost jezika te izvrće pravila logike. Povijest potvrđuje da takve taktike nažalost mogu biti veoma uspješne.

U današnje vrijeme riječ “propaganda” ima negativan prizvuk budući da automatski asocira na služenje nepoštenim taktikama, iako to nije bilo prvobitno značenje te riječi. “Propaganda”, kako se čini, potječe od latinskog imena jedne grupe rimokatoličkih kardinala, Congregatio de Propaganda Fide (Kongregacija za širenje vjere). Taj odbor — kraće zvan Propaganda — osnovao je 1622. papa Grgur XV radi nadgledavanja rada misionara. S vremenom je riječ “propaganda” poprimila značenje bilo kakvog pokušaja širenja nekog vjerovanja.

Međutim, propaganda kao ideja nije nastala u 17. stoljeću. Čovjek se još od drevnih vremena služio svim raspoloživim sredstvima kako bi proširio svoje ideologije ili stekao veću slavu i moć. Naprimjer, umjetnost još od vremena egipatskih faraona služi u propagandne svrhe. Ti su kraljevi gradili piramide jer su željeli ostaviti dojam moći i trajnosti. Jednako je tako rimska arhitektura služila u političke svrhe — njome se veličala država. Općenito uzevši, riječ  “propaganda” dobila je negativan prizvuk u vrijeme prvog svjetskog rata, kad su državne vlasti počele aktivno sudjelovati u oblikovanju informacija o ratnim zbivanjima koje su prenošene putem medijâ. Drugi svjetski rat potvrdio je da su Adolf Hitler i Joseph Goebbels bili vrsni poznavaoci propagande.

Po završetku drugog svjetskog rata propaganda je postepeno postala jedno od glavnih sredstava za promicanje nacionalne politike. I zapadni i istočni blok vodili su beskompromisne kampanje čiji je cilj bio pridobiti velike mase neopredijeljenih ljudi na svoju stranu. Svaki aspekt nacionalnog života i politike korišten je u propagandne svrhe. Metode koje se posljednjih godina primjenjuju u propagandi sve su sofisticiranije, što se jasno može uočiti tijekom predizbornih kampanja i u reklamama duhanskih kompanija. One angažiraju takozvane stručnjake i druge vodeće ličnosti kako bi pušenje prikazali kao nešto privlačno i zdravo, a ne kao prijetnju zdravlju, što ono zapravo i jest.

Naravno, trik koji se propagandistima najčešće nađe pri ruci jesu čiste laži. Uzmimo kao primjer laži koje je 1543. Martin Luther napisao o Židovima u Evropi: “Oni truju izvore, ubijaju, otimaju djecu (...). Oni su zlobni, nepomirljivi, osvetoljubivi, prepredene zmije, ubojice i djeca đavla koja ujedaju i čine zlo.” Što je savjetovao takozvanim kršćanima? “Zapalite njihove sinagoge i škole (...). Kuće bi im također [trebalo] sravniti sa zemljom i uništiti.”

Jedan profesor s područja društveno-političkih znanosti koji se bavio istraživanjem tog razdoblja kaže: “Antisemitizam u biti nema nikakve veze s postupcima Židova, što znači da u biti nema veze s nekom antisemitskom spoznajom o pravoj prirodi Židova.” Ujedno je zapazio: “Židovi su predočavali sve što je bilo izopačeno, tako da su ljudi spontano svaku prirodnu ili društvenu nedaću pripisivali njenom navodnom židovskom izvoru.”

Druga veoma djelotvorna taktika koja se primjenjuje u propagandi je generalizacija. Generalizacijom se nastoje prikriti važne činjenice koje se tiču same biti problema i često se za njom poseže kada se želi poniziti čitave grupe ljudi. Tako se, naprimjer, u nekim evropskim zemljama često čuje izjava: “Romi [ili doseljenici] su lopovi.” No je li to istina?

Kolumnist Richardos Someritis kaže da je zbog predodžbi takve vrste u jednoj zemlji došlo do pojave neke “ksenofobične i veoma često rasističke hajke” na strance. Međutim, kada je riječ o krivičnim djelima u toj zemlji, pokazalo se da je podjednako moguće da je počinitelj i domaći stanovnik i stranac. Someritis čak navodi kako ankete pokazuju da u Grčkoj “96 posto krivičnih djela počine [Grci]”. “Uzroci kriminala su ekonomske i društvene prirode”, primjećuje on, “a ne ‘rasne’.” On okrivljuje medije “za sistematsko razvijanje ksenofobije i rasizma” time što na pristran način izvještavaju o kriminalu.

Umjesto da obrate pažnju činjenicama, neki ljudi radije vrijeđaju one koji ne dijele njihovo mišljenje time što dovode u pitanje njihov karakter ili motive. Nadijevanjem pogrdnih imena postiže se to da se osobi, grupi ili ideji prišiju negativni pridjevci koji se lako pamte. Oni koji ih nadijevaju nadaju se da će biti trajni. Ako ljudi na temelju takvog negativnog pridjevka odbace neku osobu ili ideju, a da prethodno nisu preispitali dokaze, strategija onih koji nadijevaju imena pokazala se uspješnom.

Naprimjer, posljednjih su godina mnoge zemlje u Evropi i izvan nje preplavili snažni osjećaji odbojnosti prema sektama. Taj trend razbuktao je emocije, stvorio predodžbu o neprijatelju i dao zamaha već postojećim predrasudama prema vjerskim manjinama. Riječ “sekta” često postaje krilatica. “‘Sekta’ je druga riječ za ‘heretik’”, napisao je 1993. njemački profesor Martin Kriele, “a u Njemačkoj je heretik danas, kao i u prošlosti, [osuđen na istrebljenje] — ako ne vatrom (...), onda klevetama koje će uništiti njegov ugled u društvu, izoliranjem i uzrokovanjem njegove ekonomske propasti.”

Institut za analizu propagande navodi da su “pogrdna imena odigrala strahovito važnu ulogu u povijesti svijeta i da snažno utječu na osobni razvoj svakoga od nas. Ona uništavaju reputaciju, (...) šalju [ljude] u zatvorske ćelije i toliko ih razdražuju da su spremni zaratiti i ubijati svoje bližnje.”

Mada osjećaji ne moraju igrati nikakvu ulogu kada su u pitanju činjenične tvrdnje ili logični argumenti, njihova je uloga presudna kada dođe do uvjeravanja. Iskusni stručnjaci za oglašavanje smišljaju razne načine djelovanja na nečije emocije i poigravaju se njima vještinom virtuoza.

 Naprimjer, strah je emocija koja može oslabiti nečiju sposobnost prosuđivanja. Strah je, kao i zavist, emocija kojom se može poigravati. U kanadskim novinama The Globe and Mail od 15. veljače 1999. objavljen je sljedeći izvještaj iz Moskve: “Kad su prošlog tjedna u Moskvi tri djevojke počinile samoubojstvo, ruski mediji smjesta su u svojim izvještajima dali naslutiti da se radi o fanatičnim sljedbenicama Jehovinih svjedoka.” Zapazite riječ “fanatičnim”. Posve je prirodno da će ljudi biti u strahu od fanatične vjerske organizacije koja navodno tjera mlade ljude na samoubojstvo. Jesu li te nesretne djevojke doista bile povezane s Jehovinim svjedocima?

Globe nastavlja: “Policija je kasnije priznala da djevojke nisu imale nikakve veze s [Jehovinim svjedocima]. No u to je vrijeme moskovska televizija već lansirala nove optužbe protiv te sekte, govoreći svojim gledateljima da su Jehovini svjedoci u nacističkoj Njemačkoj surađivali s Hitlerom — usprkos povijesnim dokazima da su tisuće njenih članova stradale u nacističkim logorima smrti.” U mislima krivo obaviještenih i vjerojatno zastrašenih gledatelja Jehovini svjedoci bili su ili suicidni kult ili nacistički kolaboracionisti!

Mržnja je jedna od snažnih emocija koje iskorištavaju propagandisti. Emocijama nabijeni izrazi naročito su djelotvorni kada se želi izazvati mržnju. Čini se da postoji gotovo neiscrpan arsenal pogrdnih riječi kojima se promiče i iskorištava mržnja prema određenim rasnim, etničkim ili vjerskim grupama.

Neki propagandisti ciljaju na ponos. Često možemo primijetiti kako se na ponos cilja ključnim izjavama kao što su: “Svaka inteligentna osoba zna da...” ili “Osoba vašeg obrazovanja jednostavno shvaća da...” Jedan drugi način ciljanja na ponos želi u nama izazvati strah da ćemo u očima drugih ispasti glupi. Oni kojima je uvjeravanje profesija itekako su svjesni toga.

Slogani su ne baš posve jasne fraze kojima se obično izražavaju nečiji stavovi ili ciljevi. Budući da njihovo značenje nije baš najjasnije, s njima se lako složiti.

Naprimjer, u vrijeme nacionalne krize ili sukoba demagozi se mogu služiti sloganima poput: “To je moja zemlja, bila ona u pravu ili ne”, “Domovina, religija, obitelj” ili “Sloboda ili smrt”. No da li većina ljudi pažljivo analizira stvarne uzroke neke krize, odnosno konflikta, ili jednostavno prihvaća ono što im se kaže?

Pišući o prvom svjetskom ratu, Winston Churchill zapazio je: “Dovoljan je samo mig da se ova mnoštva miroljubivih seljana i radnika pretvore u moćnu gomilu ljudi koji će jedni druge rastrgati.” Nadalje je primijetio da većina ljudi reagira bez razmišljanja kad im se kaže što trebaju učiniti.

Propagandistima stoji na raspolaganju i veoma širok spektar simbola i znakova kojima prenose svoje poruke — počasna paljba s 21 plotunom, vojni pozdrav ili zastava. Iskoristiti se može i ljubav prema roditeljima. Tako su simboli poput Majke zemlje ili Majke Crkve dragocjeno oružje u rukama oštroumnih nagovarača.

Tako prepredeno umijeće propagiranja može paralizirati misli, spriječiti osobu da trezveno i razborito razmišlja te navesti pojedinca da potpadne pod utjecaj većine. Kako se možete zaštititi od toga?