FRANÇOISE je otvorila vrata u namjeri da ode po nekoliko cjepanica za kamin. “Naprosto nisam mogla vjerovati svojim očima”, sjeća se ona. “Voda je došla do praga, a ogromni val približavao se navirući kroz vrata vrta.” Njen suprug Thierry otišao je po ljestve u garažu, probijajući se kroz vodu koja mu je dopirala do vrata. Obitelj se popela na tavan, gdje je Thierry napravio otvor u krovu. Bračni par i njihovo troje djece čekali su mokri i zastrašeni četiri duga sata da ih netko spasi. Konačno ih je pronašao helikopter francuske policije i uz pomoć vitla prebacio na sigurno mjesto.

Rijeke nabujale uslijed proloma oblaka preplavile su obale, provaljujući nasipe i rušeći mostove. Valovi blatne vode, koji su ponekad bili i viši od 10 metara, nosili su sve što im se našlo na putu. U toj je oluji poginulo preko 30 osoba — neki od njih stradali su zarobljeni u svojim automobilima, a neki su se udavili na spavanju. Jedna spašena osoba usporedila je tu užasnu noć u studenom sa “smakom svijeta”. Čitavo područje jugozapadne Francuske — 329 gradova i sela — proglašeno je postradalim područjem.

Jugozapad je još liječio rane, kad je nastupila nova katastrofa. Zbog izuzetno niskog atmosferskog pritiska iznad Atlantskog oceana došlo je do stvaranja vjetrova uraganske jačine. Prvi snažni nalet vjetra prohujao je sjevernom Francuskom 26. prosinca 1999, dok je sljedeći naredne noći poharao jug zemlje.  Zabilježene brzine vjetra iznosile su preko 200 kilometara na sat. Prema službenim podacima, oluja takve jačine Francusku nije pogodila barem od 17. stoljeća.

Hélène je bila u osmom mjesecu trudnoće kad je naišla oluja. “Strahovito sam se bojala”, prisjeća se ona. “Suprug se motociklom vraćao kući, a ja sam gledala kako vani svuda naokolo leti granje. Nisam se mogla oduprijeti pomisli da moj suprug nikada neće vidjeti svoju bebu. Tek što je stigao, voda je počela navirati u kuću. Morali smo iskočiti kroz prozor.”

U Francuskoj je poginulo barem 90 ljudi. Neki su se utopili, dok su drugi stradali kad je na njih pao crijep s krova, dimnjak ili stablo. Još je stotine osoba teško ozlijeđeno, među kojima i mnogi pripadnici civilnih i vojnih spasilačkih službi. Snažni vjetrovi zahvatili su i susjedne zemlje, usmrtivši preko 40 ljudi u Njemačkoj, Španjolskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji.

Od 96 francuskih departmana, 69 ih je službeno proglašeno “područjem postradalim od prirodne katastrofe”. Štete su procijenjene na oko 70 milijardi francuskih franaka. Oluja je u nekim gradovima, selima i lukama uzrokovala takva opustošenja da su promatrači imali dojam kao da su u nekoj ratnoj zoni. Srušena stabla i električni stupovi blokirali su ceste i željezničke pruge. Vjetar je odnio krovove sa zgrada, prevrnuo građevinske dizalice, a čamce izbacio na obalu. Na tisuće vrtlara ostalo je bez sredstava za život jer im je oluja uništila staklenike i voćnjake.

U svega nekoliko sati vjetar je nanio ogromnu štetu francuskim šumama i parkovima, sravnivši sa zemljom stotine tisuća hektara šuma. Francuski državni zavod za šumarstvo procijenio je da je uništeno oko 300 milijuna stabala. Impozantna, stoljećima stara stabla iščupana su s korijenom ili prelomljena poput šibica. U šumama regija Aquitaine i Lorraine vjetar je iza sebe ostavio goleme ogoljene površine.

“Dan nakon oluje otišao sam u šumu”, rekao je Bernard, Jehovin svjedok koji radi kao šumar. “Bio sam zaprepašten. Takav vas prizor ne može ostaviti  ravnodušnima! Osamdeset posto članova ovdašnje skupštine živi od šume. Ljudi, a naročito oni stariji, duboko su potreseni.” Na posjedu dvorca Versailles srušeno je 10 000 stabala. “Trebat će dva stoljeća da park poprimi svoj prijašnji izgled”, žalio je jedan od glavnih vrtlara.

Kad su popucali električni vodovi, više od šestine francuskog stanovništva utonulo je u mrak. Usprkos herojskim naporima javnih službi, deseci tisuća ljudi još su dva tjedna nakon oluja bili bez električne energije i telefonskih veza. Neka malena sela potpuno su bila odsječena. Obitelji koje su bile prisiljene vući vodu iz bunarâ i koristiti svijeće za rasvjetu osjećale su se kao da žive u prošlom, a ne na pragu 21. stoljeća.

Oluje nisu poštedjele ni javne zgrade, ni dvorce ni katedrale. Oštećeni su brojni vjerski objekti, među kojima i 15 Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka. U nekim su se mjestima sastanci održavali uz svjetlost svijeća ili petrolejskih lampi.

Šteta koju je oluja nanijela imovini otprilike 2 000 obitelji Jehovinih svjedoka kretala se od srušenih stabala ili odnesenih crepova s krovova do potpuno uništenih domova u poplavama do kojih je došlo kad su se rijeke izlile iz svojih korita. Ozlijeđeno je nekoliko Svjedoka. Nažalost, u regiji Charente jedan se 77-godišnji Svjedok utopio naočigled svoje bespomoćne žene. Drugi su bili veoma blizu smrti. Sedamdesetogodišnji Gilbert prisjeća se: “Pravo je čudo da nisam poginuo. Vrata su se naglo otvorila i voda je provalila u kuću nevjerojatnom žestinom. Smjesta sam se našao u metar i po dubokoj vodi. Spasio sam se čvrsto se uhvativši za ormar.”

Oluje su pokrenule val izuzetne solidarnosti među stanovnicima Francuske i čitave Evrope. Novine Le Midi libre komentirale su: “Postoje situacije kada je dobročinstvo gotovo obavezno, bez obzira na to javlja li se spontano, iz osjećaja prijateljstva ili nas na njega nagoni savjest.”

 Odmah po prestanku oluja Jehovini svjedoci osnovali su posebne odbore za pomoć članovima tamošnjih skupština i drugim postradalim stanovnicima tog područja. Regionalni odbori za gradnju, koji su inače zaduženi za gradnju Dvorana Kraljevstva, organizirali su grupe dobrovoljaca. Nakon oluje koja je u studenom pogodila jugozapad Francuske, 3 000 Svjedoka sudjelovalo je u akciji spašavanja i raščišćavanja, pomažući postradalom stanovništvu ukloniti blato i vodu iz poplavljenih domova. U nekim su selima Svjedoci bili među prvim pristiglim dobrovoljcima. Svjedoci su očistili mnoge javne zgrade, među kojima i škole, pošte, gradske vijećnice, staračke domove, čak i jedno groblje. U mnogim slučajevima radili su rame uz rame sa službama za pružanje pomoći.

Pomoć je pružana svima, neovisno o nečijem vjerskom uvjerenju.  “Pomogli smo seoskom svećeniku. Očistili smo podrum njegove kuće”, rekao je jedan Svjedok. Govoreći o drugima kojima su Svjedoci pomogli, dodao je: “Ljudi su nas gledali kao da nas je samo nebo poslalo da im pomognemo.” Jedan je državni službenik rekao: “To možete smatrati njihovim načinom čitanja Evanđelja i pomaganja bližnjem. Mislim da oni koji su došli žive po Evanđelju i postupaju u skladu sa svojim religioznim uvjerenjem.” Jedna je Svjedokinja dobrovoljac komentirala: “Srce te potiče da dođeš i pomogneš na ovakav način. Pravo je zadovoljstvo kad možeš učiniti nešto za svoje bližnje.”

Nakon dvostruke oluje koja je Francusku pogodila u prosincu, više desetaka obitelji Svjedoka nekoliko je dana bilo odsječeno od kršćanske braće. Braća su, pod vodstvom putujućih nadglednika i starješina, organizirala humanitarnu pomoć. Blokirani putevi i prekinute telefonske linije ponekad su onemogućavali stupanje u vezu s prijateljima koji žive tek nekoliko kilometara dalje. Kako bi pomogli izoliranim članovima skupštine, neki su Svjedoci pješice ili biciklom prešli poharane šume unatoč velikoj opasnosti da na njih padne neko stablo. Dobrovoljci su još jednom marljivo čistili škole, knjižnice, kampove i kuće susjedâ te raščistili šumske staze.

Mnoge žrtve ove katastrofe, naročito mala djeca i starije osobe, doživjele su traume. Onima koji su ostali bez doma ili neke drage osobe trebat će dosta vremena i podrške od obitelji i prijatelja da se ponovo vrate u normalan život. Nakon poplave u regiji Aude, dr. Gabriel Cottin, član Odbora za pružanje hitne psihološko-medicinske pomoći, rekao je: “Od velike je pomoći i svaki vid podrške koju žrtvi pružaju pripadnici njene religiozne zajednice.”

Jehovini svjedoci smatraju takav vid pomoći svojom moralnom i biblijskom obavezom. “Da ne bude podjele u tijelu [prave kršćanske zajednice]”, rekao je apostol Pavao. “Da se njegovi udovi jednako brinu jedan za drugoga. I ako jedan ud trpi, svi drugi udovi trpe s njim” (1. Korinćanima 12:25, 26).

“U roku od nekoliko sati nakon oluje kod nas je došlo desetak kršćanske braće i sestara koji su nam pomogli sve počistiti”, kaže već spomenuta Hélène, koja je sada majka živahne djevojčice. “U pomoć su nam priskočili čak i oni Svjedoci koji su i sami pretrpjeli neku štetu u oluji. Njihova je pomoć uistinu bila vrijedna divljenja — tako spontana i iz srca!”

Odette, čiji je dom uništen u poplavi, rekla je o suvjernicima Svjedocima: “Veoma su me utješili. Jednostavno nemam riječi kojima bih izrazila ono što osjećam. Duboko me se dojmilo sve što su učinili za mene.” Jedna druga Svjedokinja rezimirala je osjećaje mnogih kad je puna zahvalnosti uzviknula: “Oko nas zaista vlada atmosfera ljubavi!”