NE MISLEĆI na opasnost, Paul je sjeo na prednje sjedalo i počeo pričati s vozačem. Za nekoliko minuta vozač koji je djelovao tako dobroćudno postao je agresivan i svadljiv. Potom je iznenada zaustavio automobil uz rub ceste, rekavši da želi izvaditi neke kasete s muzikom koje se nalaze ispod sjedala. No umjesto kaseta, izvadio je pištolj — koji je uperio Paulu u prsa.

Ignorirajući vozačevu zapovijed da se ne miče sa sjedala, Paul je brže-bolje otkopčao sigurnosni pojas, iskočio iz automobila i potrčao cestom koliko ga noge nose. Vozač je potrčao za njim i to naočigled svih drugih vozača. Na koncu ga je sustigao, zgrabio za majicu i bacio na pod. Paul se oslobodio, istrčao pred kombi koji mu se približavao i prisilio uplašenu vozačicu, majku s djecom, da se zaustavi. Na Paulovo preklinjanje pustila ga je u kombi, zaokrenula po zelenom pojasu i odjurila u suprotnom smjeru. Tek je kasnije ustanovljeno da je Paulov napadač serijski ubojica koji je ubio sedam autostopista, od kojih su neki stopirali u parovima.

Zbog čega su ubojici te žrtve bile tako primamljive? Na njegovom suđenju sudac je rekao: “Sve su žrtve bile  mlade. Imale su između 19 i 22 godine. Sve su putovale daleko od kuće, a po tome se dalo zaključiti da, ukoliko im se nešto desi, neko vrijeme nitko neće primijetiti da su nestale.”

Danas daleko veći broj ljudi može putovati u inozemstvo nego što je to bio slučaj prije samo nekoliko godina. Naprimjer, u razdoblju od pet godina broj Australaca koji posjećuju Aziju porastao je više nego dvostruko. U potrazi za iskustvom ili avanturom, mnoštvo tinejdžera i odraslih mladih osoba ukrcava se na avione koji lete u daleke krajeve. Mnogi od tih putnika planiraju dalje putovati autostopom kako bi imali što manje troškove. Nažalost, u većini zemalja svijeta autostopiranje više nije zanimljiv i relativno bezopasan način putovanja kao što je nekad bio — niti za autostopiste niti za one koji ih primaju u automobil.

Pozitivan stav i oduševljenost putovanjem naprosto ne mogu nadomjestiti trezvenost i praktičnu mudrost. “Silna želja za putovanjem često dovodi do toga da mladi ljudi kreću na put nedovoljno pripremljeni i nisu potpuno svjesni opasnosti ili svojih odgovornosti”, stoji u jednoj brošurici napisanoj za obitelji koje traže nestalu djecu.

U brošurici se dalje kaže: “Ljudi koji putuju s organiziranom grupom turista, koji su na službenom putu ili se drže dobro razrađenog plana putovanja rijetko kad nestanu. Izgleda da su ljudi koje se na koncu proglasi nestalima, bilo to u Australiji ili u nekoj drugoj zemlji, većinom oni koji putuju s ruksakom na leđima i uz minimalne troškove.”

Bilo da se putuje autostopom ili nekako drugačije, putovanje koje nije isplanirano — ma koliko djelovalo privlačno osobama koje se ne vole osjećati sputano — može predstavljati veću opasnost. Kad članovi obitelji i prijatelji ne znaju gdje se putnik nalazi, neće biti od velike pomoći u slučaju da se nešto desi. Naprimjer, što ako putnik dospije u bolnicu u nesvjesnom stanju, a nitko kod kuće ne zna gdje je?

U svojoj knjizi Highway to Nowhere britanski novinar Richard Shears pisao je o sedam nestalih autostopista koji su “naglo prestali kontaktirati sa svojim obiteljima i prijateljima”. Naravno, u početku obitelj možda ne zna je li putnik nestao ili se naprosto ne javlja. Zbog toga možda oklijeva obavijestiti policiju kad nema vijesti o putniku.

Jedna je autostopistica često znala prestati telefonirati roditeljima kad bi ostala bez kovanica. Kasnije su njeni roditelji komentirali to iskustvo i preporučili drugim obiteljima da daju djeci telefonsku karticu ili da im na neki drugi način omoguće da telefoniraju kući. Spomenutoj mladoj ženi to možda ne bi spasilo život, no ako putnik redovno s nekim kontaktira, to mu često može pomoći da izbjegne probleme ili barem da ima manje problema.

Sedam izletnika koji su izgubili život možda su čitali turističke prospekte u kojima se kaže da je u pogledu autostopiranja Australija jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Međutim, još se jednom pokazalo koliko je autostopiranje nepromišljeno — pa čak i ako ljudi stopiraju u parovima i to u “najsigurnijoj” zemlji na svijetu.